Plakat: Čekajući Deda Mraza
Foto: Peščanik

Da sam Nova godina, zabrinula bih se zbog najnovijeg razvoja događaja koji se dotiču (mojih) najvažnijih simbola. Najpre je, kako piše Staša Babić, uvođenjem haosa i nepredvidivosti u centralne prostore glavnog grada Deda Mrazu faktički onemogućeno da radi svoj posao, a preko toga je dovedena u pitanje i dotadašnja simbolična konstelacija praznika, u kojoj su, smenjujući se u javnom značaju koji im se pridavao, bezmalo čitav vek koegzistirali Božić i Nova godina. Zatim se u priču uključio i Predsednik Republike, najpre izvođenjem jednog od svojih standardnih „hoću-neću“ igrokaza: ići će u Crnu Goru da sa tamošnjim Srbima provede Badnji dan, možda će ići, konsultovaće se sa Patrijarhom da li će ići, saopštiće javnosti svoju odluku za „jedan, najviše dva dana“, i ne, neće ići. Umesto odlaska u Crnu Goru, Predsednik Republike se odlučio da Badnji dan provede u Predsedništvu. Tamo je, kako je izvestio Kurir, u vili Mir „Predsednik Srbije Aleksandar Vučić primio 17 dece srpske nacionalnosti iz 10 mesta u Hrvatskoj, koja borave u jednodnevnoj poseti Beogradu, a povodom proslave Božića“. Kako dalje navodi ovaj list, „mališanima iz Vukovara, Borovog sela, Islama Grčkog, sela Kašića, Ervenika, Uzdolja, Zagorja, Krnjaka, Knina i Kistanja, Predsednik Vučić je uručio paketiće“. Na televiziji smo mogli da vidimo kako je to izgledalo, i šta je Predsednik tom prilikom imao da kaže. Zadržimo se načas na toj brižljivo koreografisanoj sceni, u kojoj je Predsednik na niskoj stolici u svečano ukrašenoj prostoriji u razgovoru sa decom i mladima („od 9 do 17 godina“), koji sede na podu oko njega.

Kao i sam Božić, koji se, recimo, ovom prilikom u Predsedništvu (gde mu inače mesto nije, jer po Ustavu Srbija je Republika u kojoj vlada načelo sekularnosti, ali gluvima ne vredi govoriti) obeležavao, i televizijsko uprizorenje susreta Predsednika Republike sa decom u sebe uključuje raznorodne elemente, značenja i vizuelne kodove. Pošto je poznato da Predsednikovim marketingom upravljaju agencije koje ove poslove rade globalno, i čiji su klijenti i uticajni zapadni političari, ova scena bi mogla biti pozajmljena iz repertoara američke političko-folklorne ikonografije, u kojoj američki predsednici tradicionalno organizuju praznične susrete sa decom u Beloj kući. Recimo, za Uskrs se organizuje trka s uskršnjim jajima na južnom travnjaku predsedničke rezidencije, a Obame su popularisale i praksu čitanja deci tom prilikom, što je bilo naročito atraktivno najmlađima. Scenografija čitanja deci koja sede na travnjaku ispred predsedničkog para bliska je viđenom događaju u vili Mir. Ali, deca i mladi predstavljaju simbolički resurs koji daleko prevazilazi geo-političke i ideološke podele, i baš zbog činjenice da se deca smatraju opredmećenjem budućnosti i zalogom kontinuiteta neke političke vizije ili projekta, državnici diljem sveta nastoje da se dovoljno često prikazuju okruženi decom i mladima i da se predstavljaju kao njihovi „veliki prijatelji“ – što podjednako važi za Obamu i Trampa, kao i za Putina i Si Đinpinga. A važilo je i za Tita, Predsednika SFRJ, sa kojim se Predsednik Republike Srbije rado poredi, i to uvek u svoju korist. Poznati su bili Titovi prijemi za pionire u njegovoj rezidenciji na Dedinju, o čemu postoji mnogo svedočanstava (jednu od takvih prilika ovekovečio je i Goran Marković u filmu „Tito i ja“). No, suptilniji vizuelni kodovi, bliži lokalnom kulturnom kontekstu, otkriće nam da je u pitanju rekreacija tradicionalnog značenjskog i emotivnog štimunga, povezanog sa ambijentom tradicionalnog srpskog seoskog domaćinstva u kojem se obeležavaju Badnji dan i Badnje veče. To je ona atmosfera koja je u sećanjima starijih ljudi ostala zabeležena kao „pi-pi-kvo-kvo“ momenat, onaj u kojem se po podu „kuće“, koja je u tradicionalnom seoskom domaćinstvu predstavljala centralnu prostoriju – u kojoj se nalazilo ognjište i gde se odvijao život – razbaca slama, a deca, pijučući, traže orahe i retke slatkiše sakrivene ispod slame.1 Deca, gosti Predsednika Republike, u vili Mir, dakle, sede na podu kao u seoskoj izbi, dok Predsednik, kao Domaćin kuće (u ulozi Oca porodice) sedi na niskoj stolici, nalik tronošcu, i besedi. A od mnoštva tema koje su ovom prilikom pomenute, od važnosti očuvanja srpskog jezika i kulture, identitetskog značaja ćirilice, vrednosti napornog rada, i onih trivijalnijih, ali ne manje značajnih, o navijanju za Crvenu zvezdu, progovorila se i koja reč o samom prazniku, o načinu njegovog obeležavanja u zemaljskoj porodici Predsednika Republike, i o odnosu prema „rivalskoj“ Novoj godini. Predsednik je, ničim izazvan, u jednom trenutku razgovora, kako prenosi Kurir, „otkrio da celokupna porodica Vučić ne mari za novogodišnje praznike nego da se svi tradicionalno okupljaju kod njegovih roditelja za Badnji dan, koji spreme sve za trpezu i poklone ispod badnjaka. Vučić je otkrio i da njegov otac i kad su bili deca nikada njihovoj majci nije dozvoljavao da kiti jelku za Novu godinu već se u kući proslavljao Božić“. Ako i zanemarimo sklonost Predsednika Republike da ga ponese trenutak i da pusti mašti na volju, do iznošenja potpunih besmislica i neistina, izgovoreno nas vraća na slike tradicionalnog domaćinstva i patrijarhalnog svetonazora, na strukture autoriteta u kojima stariji i jači dominiraju nad mlađima i krhkijima, gde „otac ne dozvoljava majci“, u ovom slučaju da okiti jelku, ali i ko zna koliko drugih stvari. Čak i kada se ove reči izgovore kao lepo sećanje na detinjstvo (uz ogradu, koju prenosi i Kurir, da deca mogu i dalje da kite i jelku i održavaju badnjak), i s ponosom, kao pozitivno vrednovanje jedne porodične tradicije, one među današnjom, savremenom publikom u najmanju ruku izazivaju nelagodu, i zbog neprilične privatizacije jednog protokolarnog momenta, a mnogo više zbog očaranosti autoritarnom strukturom koja izbija iza toplih prisećanja. Kada to izgovori Predsednik Republike, implikacije su još grđe, i izgleda kao da Nova godina, a sa njom i svet oblikovan sekularnim, univerzalističkim značenjima, i modernističkim tendencijama, zaista ima razloga da se pribojava za svoju sudbinu. Prvo Deda Mraz, a zatim i novogodišnja jelka, blago su destabilizovani u svojim značenjima i značaju koji imaju u proizvodnji radosti, počev od perioda posle Drugog svetskog rata. Kada je 1955. Nova godina postala zvanični praznik u socijalističkoj Jugoslaviji, to je učinjeno na temelju uverenja da je potrebno stvoriti „pravi (novi, socijalistički) dečji praznik“, ali isto tako i obezbediti da tom prilikom neka univerzalna simbolička figura donosi poklone svoj deci, bez obzira na njihovo etničko poreklo i versko opredeljenje. Šta će biti dalje, videćemo. O tome da zvanične, velike denominacije, i njihove institucionalne centrale, u strahu od simboličkog značaja Deda Mraza, posežu za različitim merama njegovog potiskivanja, postoje mnoga svedočanstva – od vešanja i paljenja figure Deda Mraza u porti katedrale u Dižonu 1951. godine, o čemu je esej napisao slavni strukturalista antropolog Klod Levi Stros, do zabrane proslave Nove godine i Deda Mraza u sarajevskim vrtićima posle 2000. Da li se i u Srbiji tiho sprema „lomača za Deda Mraza“, ili će se, po modelu koji je već ustanovljen za druge sekularne praznike, uvesti i agresivno promovisati njihov religijski pandan (na primer sv. Trifun kao odgovor na Dan zaljubljenih (sv. Valentin), sv. Luka kao odgovor na Halloween), kao još jedan vid klerikalizacije društva? I kakvu će ulogu u tom procesu imati najviši predstavnici države, inače zaduženi za poštovanje Ustava i zakona? Pratićemo pažljivo.

Autorka je profesorka na Odeljenju za etnologiju i antropologiju Filozofskog fakulteta u Beogradu.

Peščanik.net, 09.01.2020.

NOVE GODINE, BOŽIĆI I OSTALI DUPLIKATI

________________

  1. U amalgamu predhrišćanskih i hristijanizovanih običaja, rekreiranje ambijenta u kojem se, po biblijskom narativu, rodio Isus, u tradicionalnom srpskom seoskom domaćinstvu se simbolički ograničilo na posipanje slame po podu, uz kulturni zahtev da se ta slama tokom tri dana praznovanja Božića ne izbacuje iz kuće, kao i da se za to vreme kuća ne čisti. U nekim slučajevima se čak i badnjevečerski obrok odvijao na podu, na slami.