Foto: Željko Lukunić/PIXSELL

Foto: Željko Lukunić/PIXSELL

Nije to bilo tako davno: prije samo četiri godine jubilarni je zagrebački Pride održan pod sloganom ‘I budućnost je naša!’, nagradu za ‘homofrendicu desetljeća’ primila je razdragana Vesna Pusić, a masovna je podrška građana u medijima potisnula gadne slike sa splitske Rive. Iz kamenog doba, prevladao je dojam, ipak se može stići u 21. stoljeće: povorka ponosa možda korača sporo, naklapali su komentatori, ali njen je put zato pravocrtan i nepovratan. Nije to, zbilja, bilo tako davno: taman da vidimo koliko je brzo izigrano. Budućnost, umjesto našima, pripada obiteljašima. Bit će da je zato homofrendica desetljeća ne namjerava dočekati ovdje: Ministarstvo inozemnih poslova, uostalom, zgodna je platforma za posao u inozemstvu, kabinet Ujedinjenih nacija primamljiva je destinacija, a to što zemlja nazaduje nije razlog da ministrica ne napreduje. Kada se sve zbroji i ponešto oduzme, preostaje nam dakle tek podrška građana; preostaje, međutim, i pitanje kome je zapravo treba dati.

Odgovor koji ove godine nude organizatori i organizatorice Pridea čini se ispravnijim nego ikad. ‘Danas se ne autamo samo kao LGBTIQ’, poručili su u nedavnom proglasu, najavljujući subotnje okupljanje. ‘Autamo se kao feministkinje, autamo se kao antifašisti, autamo se kao protivnici klerikalne desnice, autamo se kao borkinje za radnička prava.’ Možda je zato – iz sasvim, dakle, ozbiljnih razloga – program zagrebačkog Tjedna ponosa u ponedjeljak otvorila jedna komedija: ‘Pride’ britanskog režisera Matthewa Warchusa, nepretenciozna i zaigrana posveta jednoj od neobičnijih progresivnih političkih inicijativa posljednjih decenija. Bila je, pripovijeda Warchus, godina 1984., antigej apogej mandata Margaret Thatcher, doba žestokih udara na prava identitetskih manjina i radničke većine, kada je skupina rudara iz zapuštene zabiti sjeverozapadnog Walesa stupila u dugotrajan i ustrajan štrajk. A onda, posve neočekivano, mala grupa londonskih gejeva i lezbijki, okupljena oko legendarne knjižare ‘Gay’s the Word’, pokreće akciju solidarnosti, prikuplja donacije za osiromašene rudarske porodice, pa se s njima povezuje u savez koji neće donijeti pobjedu ponosnim štrajkačima, ali će dugoročno postići nešto više. Već za dvije godine, naime, Laburistička stranka – zahvaljujući upravo živopisnom pritisku ‘odozdo’ – prvi put upisuje prava rodnih i seksualnih manjina u svoj program, promovirajući ih u neupitnu vrijednost nove lijeve politike: sindikat rudara, koji je prethodnih godina kočio tu inicijativu, sada je povukao veto.

Warchusov je romansirani kroki ovoga političkog procesa, naravno, natopljen sentimentalnošću i patetikom onako kako to jedan popularni prikaz borbe protiv ‘nepopularnih mjera’ valjda i mora biti. Gledamo, recimo, u njemu scenu prvoga susreta tvrdog velškog sindikalista Daija Donovana sa svojim novim saveznicima: zbunjeni se manualac penje na stage gej kluba, a publika ga dočekuje podsmijesima. Raspoloženje se mijenja čim progovori. ‘Ono što ste nam dali više je od novca. Dali ste nam prijateljstvo’, poručuje im. ‘A kada se borite protiv neprijatelja toliko većeg, toliko snažnijeg od vas, saznati da imate prijatelja za kojeg niste ni zamišljali da postoji – to je najbolji osjećaj na svijetu!’ Slične se patetične sekvence nižu potom sve do slatkasto-gorkog finala, u kojem rudari, iako su upravo prekinuli štrajk, uzvraćaju podršku: u golemom broju staju na čelo londonske kolone ponosa, predvodeći je crvenim zastavama, dok u pozadini Billy Bragg nazalno lomi stihove onih kojima je Thatcher upravo otela budućnost: It all amounts to nothing if together we don’t stand/ there is power in a Union…

Čak i ako gađa melodramatske poetičke registre, ‘Pride’ nije politički promašen. Ujedinjenje naizgled disparatnih projekata u zajedničku ideološku borbu poznato je ljevici: još sredinom tridesetih strategija široke narodne fronte pružila je, uostalom, posljednji pokušaj kolektivnog saniranja kontinentalnih metastaza nacifašizma. Povjesničar Geoff Eley podsjetit će nas kasnije u studiji ‘Kovanje demokracije’ da su ‘dvostruke koordinate te uskrsle ljevice, antifašizam i ekonomska kriza, bile odmah vidljive’: vidljive su, evo, i paralele između dva doba, onog otprije osamdeset godina i današnjeg, zlokobnog i prijetećeg. Pa se unutar istih dvostrukih koordinata smješta i inicijativa zagrebačkih prajdovki i prajdovaca, zagovarajući ‘antifašizam bez kompromisa’ i izravno adresirajući masovno osiromašenje; pa frendovsku nagradu političarki koja ovih dana gorljivo promovira demontiranje radničkih prava alatkama notornog TTIP-a zamjenjuje pozivom na drukčije prijateljstvo: ono o kojem je 1984. na pozornici jednog londonskog gej kluba okupljenim lezbama, gejevima i transićima govorio zbunjeni velški rudar.

I ako netko u Hrvatskoj ima pravo da taj poziv uputi, onda je to upravo manjina koja svoju borbu vodi mukotrpno, hrabro i postojano već deceniju i pol, manjina koja se prije dvije godine prva našla na ustavotvornom udaru raspomamljene desnice. Ako postoji razlog da se njen poziv shvati ozbiljno, onda je to sjećanje na vrijeme kada su ujedinjenja nastupila prekasno. A ako se nekome ipak čini da prizivanje fašističkih tridesetih stoji u ponešto nategnutoj vezi s tim pozivom, neka ne reagira suviše podozrivo. Nisu ni one, napokon, bile baš tako davno.

Boris Postnikov, Novosti, 13.06.2015.

Peščanik.net, 16.06.2015.

TEMA – PARADA PONOSA +