Još jedna neprospavana noć. Pokušavam da se prisetim mnogih neprospavanih noći od devedeset i prve do danas. Kako to neko reče u povodu genocida u Srebrenici – oni koji su to počinili ukrali su nam vreme. Taj izbačaj iz vremena, to katapultiranje iz sveta, činom hapšenja Radovana Karadžića kao da je počelo da se namiruje, da se uravnotežava, da se sustiže.

Umro komandant Jasenovca Dinko Šakić. Šezdeset godina je trebalo da se otkrije Peter Egner. Koliko godina je trebalo da se pravdi privede Karadžić? Negde između ovih vremena može se tražiti ravnoteža u odnosima sa svetom, u obračunu sa zlom fašizma. Ravnoteža u vremenu i prostoru. Ili , da pokušam da izbegnem patetičnost, pa da kažem da je zbrajanje rezultata u trci sa vremenom jedan naspram pet u korist nove vlade, te Vukčevića i Ljajića. Naime, suštinsku izjavu dala je Ljiljana, supruga Radovana Karadžića: “Sada bar znam da je živ.” To je najbliže osećanju žrtava, onih koji znaju da njihovi bližnji nisu više živi. Mrtvi ne znaju da je Karadžić uhapšen. Žrtve ne znaju. Dakle, upravo tu, između života i smrti, kreću se u ovom času osećanja i misli onih koji se bave suštinama, za razliku od javnoga govora. Pri tome, da budem precizna, pod suštinskim govorom podrazumevam konferenciju za štampu Koordinacionog tima za saradnju sa Tribunalom u Hagu.

Teško je zamisliti kako se u ovom času osećaju svi oni koji su oštećeni za čitave svoje živote, koji su lišeni mogućnosti da ih dožive sa bližnjima kojih više nema. Mogu da mislim na njih. Ali, ako hoćemo da uspostavimo, kao društvo, “zajednicu sećanja”, onda su činjenice, njihova rekonstrukcija, ono čime treba da se bavimo, a ne da unapred iskonstruisanom “politikom sećanja” u ime politike imamo nadzor nad prošlošću. Hapšenje Radovana Karadžića bitan je čin za konsenzus zajednice da radi svoje budućnosti do pročišćenja raspravlja o svojoj prošlosti i o zločinima u njoj. Zato je svaki pokušaj da se ovaj čin stavi u “anticivilizacijski” kontekst – još jedan pokušaj da se prošlost učini nerazgovetnom, manipulativnom, relativnom i da se oslabi snaga društva da izađe na kraj sa sopstvenom prošlošću. Istovremeno, ako se pozabavimo analizama javnoga govora, izjavama tokom dugog niza godina, videćemo da su o “civilizaciji” i “civilizacijskom” ovde najviše govorili oni koji su je iz časa u čas, tokom svog političkog i ratnog delovanja, dovodili u pitanje.

Međunarodno pravo i domaće zakonodavstvo moraju biti u skladu. Tako je, parafraziram, izjavila predsednica Skupštine Slavica Đukić-Dejanović. To je, dakle, rekla država. No, čini mi se da za sve nas, koji nismo oštećeni u toj meri kao žrtve, ostaje da se prisetimo, da rekapituliramo, da prizovemo sve noći bez sna u toku svih ovih dugih godina, godina razora prostora i vremena, i da svedočimo, pred sobom i pred drugima, da više ne izgovaramo “ono što se dogodilo” već da imenujemo prošlost, te da tako zaista skinemo blasfemiju s civilizacije, sa zloupotrebe svih suštinskih reči, s brukanja svih svetskih i naših tekovina. Najbitnije jeste da prolazeći kroz jedan takav proces postanemo zajednica, društvo i država u SVOM VREMENU I PROSTORU.

 
Danas,  23.07.2008.

Peščanik.net, 22.07.2008.