Sastali se ovog ponedjeljka u Puli ministar obrane Republike Hrvatske Ante Kotromanović i ministar odbrane Republike Srbije Nebojša Rodić da divane kako da se njihove zemlje zajednički brane. Umorili se nakon nekog vremena od konstruktivnog dijaloga o predaji imovinsko-pravne i tehničke dokumentacije vojnih nekretnina na području Republike Hrvatske koje su spadale pod nadležnost bivše Jugoslavenske narodne armije i Saveznog sekretarijata za narodnu obranu Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije; umorili se od Kotromanovićevih zahvala srpskom kolegi na već predanom aerofotogrametrijskom materijalu koji uključuje približno 38.500 snimaka iz 1968. godine, a bez kojega bi postupak legalizacije svih objekata izgrađenih u Republici Hrvatskoj bio ili krajnje otežan ili posve nemoguć; umorili se od Rodićevog „Ma nemojte, molim vas, kolega, da zahvaljujete na tim sitnicama… Ako bude trebalo, i drugi put…“; umorili se, dakle, ministri od teška posla, pa uzeli predah i krenuli da pričaju viceve.
– Jeste li čuli, kolega, onaj o genocidu? – pita srpski ministar odbrane hrvatskog ministra obrane.
– Koji o genocidu? Ima ih mali milijun…
– Onaj najnoviji. Evo maločas mi je stigo iz Haga… – reče srpski ministar odbrane hrvatskom ministru obrane i isuče svoj smartphone. – Slušajte, molim vas: „Hrvatska će pred Međunarodnim sudom pravde u sljedećih nekoliko tjedana dokazati da su Miloševićeve snage u Hrvatskoj od jeseni 1991. počinile genocid. Hrvatska će dokazati da su zločini bili tako masovni, sustavni i rasprostranjeni da se može govoriti o genocidu.“ Mora da priznate: mnogo smešan vic.
– Nije baš nešto, mislim, nije neki vic… – kurtoazno se hrvatski ministar obrane nasmiješi srpskom ministru odbrane. – To su, koliko je meni poznato, riječi voditeljice hrvatskog pravnog tima u Haagu, gospođe Vesne Crnić-Grotić…
– Pa u tome i jeste vic, razumete?
– Imam ja bolji. Bolji i friškiji. Maloprije mi ga tvitali, također iz Haaga – reče hrvatski ministar obrane srpskom ministru odbrane. Kaže: „Ako je bilo genocida, on je izvršen prema Srbima u Hrvatskoj.“ Pa da nije za zavarit…
– Mislio sam da ćete da ispričate nešto smešno – kiselo se srpski ministar odbrane nasmiješi hrvatskom ministru obrane. – Mislio sam da imate neki vic, a ne da se šegačite s time što je u Hagu reko pravni zastupnik Srbije, gospodin Saša Obradović…
– Ali baš u tome je vic…
Umorili se ministri vrlo brzo od takvog odmaranja, pa iznova prionuli zajedničkom poslu. Složili se Ante Kotromanović i Nebojša Rodić da je obrambeno-odbrambena suradnja Hrvatske i Srbije u uzlaznoj putanji, te se potrudili da ta putanja bude još uzlaznija. Stoga su najavili skoro održavanje zajedničke vojne vježbe pod nazivom „Zajednički odgovor 14“. Učinilo se onda ministru obrane Republike Hrvatske i ministru odbrane Republike Srbije da jedna zajednička vojna vježba neće biti dovoljna, pa su ih samo za ovu godinu ugovorili još šest. Zadovoljni obavljenim poslom, ministri su se izgrlili i rukovali, pa krenuli do Komunalne palače, gdje je pulski gradonačelnik Boris Miletić organizirao svečani prijem za njih i njihove bliske suradnike.
Dok ih je gradonačelnik upoznavao s bogatom poviješću najvećeg istarskog grada, posebno ističući kako je Pula oduvijek bila važno vojno-industrijsko središte, ali da danas njezini brojni i veliki vojni objekti stoje neiskorišteni, premda postoji intencija da se stave u civilnu funkciju kako bi se omogućilo razvoj gospodarstva i otvaranje novih radnih mjesta, ministri su krišom ispod stola provjeravali je li na zaslone njihovih pametnih telefona stigao još neki vic iz Haaga.
Istovremeno su i neki od sedamnaest sudaca i sutkinja Međunarodnog suda pravde u Haagu jednim uhom slušali kako pravni zastupnici Hrvatske i Srbije obrazlažu međusobne tužbe za genocid, a jednim okom na zaslonima svojih mobilnih uređaja pratili dramatične vijesti iz Pule koje su ih suočavale s izravnim posljedicama počinjenih genocida.
– Znaju li ovi ovdje u sudnici da njihove vojske pripremaju zajedničku vježbu? – došapnula je sutkinja X. Y. sucu W. Z.-u.
– Naravno da znaju – bio je uvjeren W. Z.
– Pa zašto se onda prave da ne znaju?! Ovdje se ponašaju kao da su u ratu, a tamo dogovaraju vojnu vježbu pod nazivom, ma zamisli samo, „Zajednički odgovor 14“… – grintala je sutkinja X. Y. ispotiha.
– Pa šta fali tom nazivu? Nismo mi NATO da o tome sudimo…
– Fali mu iskrenosti. Ako doista vjeruju u to što ovdje govore, onda bi jedini pošteni naziv za tu njihovu zajedničku vježbu bio „Genocide United“ – prošaptala je sutkinja X. Y. i nastavila se praviti da sluša ono što se netko od tužitelja pravio da govori.
Novi list, 05.03.2014.
Peščanik.net, 06.03.2014.
