Pojam „savremenika“ nikada nije bio jasniji nego danas. Istovremeno, nikada kao danas nije jasnije šta znači biti odsutan iz savremenosti, ili odsutan iz stvarnosti.

Ili, „srećni dani čovečanstva, prazne su stranice istorije“.

Naše prisustvo u istoriji „dogodilo se“ devedesetih godina prošlog veka. Tada do početka dvadesetog veka bilo je mnogo prilika kad smo mogli da artikulišemo ili iskažemo značajne „poduke“ iz učinaka ratovanja, i to ne samo ratovanja zbog eksproprijacije nekadašnje socijalističke imovine, opšte imovine, društvene imovine, već i iz prirode sukoba na nacionalnoj, etničkoj i verskoj osnovi. Možda je tu bilo „materijala“ za današnje odnose u Evropi i svetu. Ne kažem da takvih pokušaja i radova nije bilo, i ne kažem da su iskustva jednih spasonosna za druge, i da je „istorija učiteljica života“, ali iz tog središta i te traume poticalo je mnogo toga što je moglo ući u raspravu o „pravu naroda na samoopredeljenje“, te odnosa ljudskih prava i suvereniteta, pokušaja promene granica ratom i još koječega. Tako nekako, kao da smo goli, bez iskustva, javnog i konsenzusnog ušli smo u dvadeset i prvi vek.

Juče je čitav svet pozdravio ubistvo Osame bin Ladena. Oni oprezniji nisu isključivali da time nije sve gotovo, i da sukobi, pa i terorističke akcije, nisu time završeni ukoliko se politički insistira na sukobu „dva sveta“. Da li vas to podseća na ono čemu smo bili „savremenici“ krajem prošlog veka, i ne samo savremenici, već učesnici.

Pogledajte samo šta se sve „dogodilo“ u smislu nesagledivih promena u prvoj deceniji dvadeset i prvog veka. Kriza liberalne ekonomije, Džulijan Asanž i „Vikiliks“, Kina, demokratske revolucije u arapskom svetu, Libija i Gadafi, zemljotres i cunami u Japanu koji je u prvi plan stavio snagu japanskog naroda, ritualno i moralno osnaživanje Britanije „svadbom stoleća“, sve između jedanaestog septembra u Njujorku, i „oslobađanja“ sveta od Osame bin Ladena. Koliko „materijala“ za umovanje o tradicionalnom i o promenama, o postojećim idejama za objašnjenje „pojava“ i nužnosti novih ideja za tumačenje „onoga što se događa“, opet, mogao je to biti i naš teren, onaj na kome se igra svetski tenis, ali i štrajk glađu i žeđu inauguriše kao metod političke borbe.

E sad, paralelno sa svim tim „događanjima“, „dogodio se“ i Zapadni Balkan.

Verovatno sviknuta na eufemizme, ne bez otpora kako prema „miru koji nema alternativu“ tako i prema blasfemičnosti eufemizama kao što su „kriza u Bosni“, „pojave u regionu“ koji se razvijaju u „regionalnu saradnju“, prekidi svega postojećeg, svih ljudskih i političkih veza, pa se onda njihovo uspostavljenje javlja kao „netvorkovanje“.

A onda nastaje predavanje situaciji koja je takva po „difoltu“.

To po „difoltu“, od čega treba da imamo „benefit“ zove se Zapadni Balkan.

Naviknuta na „tehničke razgovore“, koji su zapravo razgovori o živim živcijatim životima ljudi, nekako sam mislila, verovatno podsvesno, da termin „region“, jeste uslovan, pregovarački, tako nekako, ali da će se oformiti u neko ime i prezime, radom „na terenu“, kako u rešavanju „realnih pitanja stanovništva“ tako i u kulturnom i simboličkom smislu, pa do definicija tačnijih od one da smo na pasošima i zastavama republika sa krunom.

Istovremeno, i termin Zapadni Balkan izgledao je nekako privremen, pregovarački, „tehnički“, diplomatski.

Međutim, on je definitivan „po difoltu“, i sigurno je nadoknada za „tehničke pregovore“.

Zato mislim da smo imali prilike da na osnovu iskustva iz „događanja“ s kraja prošlog veka, a u kontekstu dvadeset i prvog, i promena koje je donela prva decenija, damo razloga i da nas, sve skupa, nekako manje „tehnički“ nazovu.

Tehnički pojam postao je i literaran, dakle u određenom smislu i simboličan, to je ime i prezime.

„Western Balkans“ u izdanju „Lonely planeta“ je „The Only Dedicated Guide To The Entire Western Balkans“. Otvoriš taj vodič, iscrpno urađen bez obzira na „specifičnosti“, identitete, etnicitete i države i vidiš mapu Jugoslavije bez Slovenije i s Albanijom.

I srećan put. U sve zemlje Zapadnog Balkana. Koje valjda priznaju strane pasoše, one izvan Zapadnog Balkana, ali ne i svoje međusobne.

Eto, to se sa nama „dogodilo“ u poslednjoj deceniji dvadesetog i prvoj deceniji dvadeset i prvog veka. Što nikako ne znači da turističke razglednice nisu začuđujuće i otuđujuće u svoj svojoj lepoti, verodostojne, ne treba im foto-šop, to jeste to, taj prizor, taj grad, ta reka, to more, ta planina, to jezero „Naše, a svetsko“.

 
Danas, 03.05.2011.

Peščanik.net, 04.05.2011.