Zapisi naši povremeno deluju neobično čak i nama samima koji ih ovde pišemo – to je deo sudbine naše koja nimalo vesela nije.

Ovo oko premijera Dačića nećemo sada, jer ima više tehnika državnog udara – valja čitati slavnu knjigu Kurcija Malapartea – pa nam se čini da ovo Dačić-Vučić još nije dovoljno za neku širu raspravu. Mi smo po prirodi posla kojim se bavimo valjano proučili vlaško-političku magiju o kojoj je bilo reči u ovim zapisima. Izjavio je ovih dana u Prizrenu patrijarh srpski Irinej da Srbi i Albanci moraju u svakom slučaju krenuti putem pomirenja. Pomenuli su beogradski mediji nešto o tome – ali petitom pri dnu strane – a o vesti više znamo iz prištinskih izvora i onih u Evropi. Niko poslednjih dvadesetak godina nije u Crkvi to pomenuo. Jeste novo. Setili smo se one Garde srpskog patrijarha, odnosno Albanaca sa onim rugovskim ovčijim šubarama, sa nekim starinskim puškama, koja je vekovima odavala počast patrijarhu. Pisali smo o tome, da ne gnjavimo – staračka ponavljanja su grozna mana. I o tome nećemo.

Uvek u Srbiji ima novog i sada se mučimo s jednim sastavom nekog analitičara koji se potpisuje kao nezavisni, s čijim se prezimenom godinama mučimo. Imamo više drugara koji se zovu Slobodan Antonić pa nismo sigurni koji je sad ovo Slobodan A. Saznali smo da je sociolog i da uči studente na BU. Počeli smo da ga čitamo i odustali smo. Uhvatio nas je strah da ne utiče na nas. I prestali smo. Ne volimo da neko utiče na nas u poslu ovom. Jedna izjava je dobila širok publicitet i „vrti“ se kao misaoni biser dana. „Zavisni smo od briselske droge“, glasi ta misao koja raspamećuje. Ne misli ovaj S. A. samo na sebe već i na sve nas, odnosno na vladajuću kulturnu i političku nomenklaturu. Akcenat je na političarima koji nastoje da pokrenu neki dijalog između Beograda i Prištine. Nešto se mora. Ne može se večito ratovati i od mržnje živeti. Nije dovoljno to što smo o Albancima utvrdili da imaju repove i da su etnički nakot najgore vrste. Da ne gnjavimo, to uče D. Ćosić i dr. Vladan Đorđević. Ne misle ni Albanci bolje o nama Srbima, iako to malo drugačije kažu i vode računa da se ne proslave u svetu glupostima i ludostima. Evo i patrijarh srpski se trudi, no ni to ovde neka ne bude važno.

Vraćamo se onom Slobodanu A. čije smo spise ipak čitali, uvek u strahu i muci da ne izvrši neki uticaj na nas.

Videli smo da je i taj zavisan i zavisnik, od NSPM recimo i sličnih glasila akademskih u Srbalja. U takvim se revijama neguje neki antievropski duh i autori su opsednuti strahom od Evrope. Ima tu i ruskih autora, uglavnom nekih tamo iz kruga koji se okuplja oko časopisa Konspirologija, a najslavniji je svakako Dugin, te A. I. Solženjicin koji je jednom davno važio kao disident no – ko sve nije bio disident i potom gonitelj disidenata, a kako su se naši disidenti raslojavali i presvlačili to je duga i tužna priča. Bilo kako bilo, pisac D. Ćosić se i danas javno potpisuje i to u novinama kao disident. Skoro je to bilo u novinama. Dijagnoza koju postavlja ovaj Slobodan A. važi na srpskom nacionalnom planu, jer naglašena je reč da smo svi zavisni. Lično ne krijemo da smo i mi lično zavisni od nekih autoriteta, recimo od Platona i Aristotela te K. Marksa i francuskih hrišćanskih personalista, ali ovaj je Slobodan A. zavisan od NSPM i to seže do težeg oblika zavisnosti. Svi smo mi zavisnici, ali valja biti oprezan i okaniti se D. Ljotića te Dveri nekih ili sv. Nikolaja, da dalje ne gnjavimo. Najteži vid zavisnosti je – to su rezultati našeg istraživanja – zavisnost od polumislilaca i tih teoretičara zavere kojih u Srbalja ima legion. Sretali smo kaluđere zavisne od Nečastivog koji se klanjaju onome što se u Bibliji zove Zlatno tele. Evo jednog su našli i u SPC – lično nije isposnik ni kaluđer – koji je opljačkao srpskog patrijarha za neke milione. Patrijarh ga je predao organima na građanskom pravnom području i mrka kapa da će od toga biti nešto. Ovde su svi upleteni u kolo neke vlaško-političke magije, i ko će tu kome suditi sam bog ne zna.

Da li će Dačić suditi Gospodaru Vučiću ili Gospodar Vučić premijeru Dačiću – i tako dalje. Mi lično – ako to uopšte nekog zanima – nastavljamo svoje studije o senci cara Konstantina i majke mu Jelene – nisu iz Niša rodom odnosno Nišlije nisu – i nadamo se da ćemo završiti svoju u delovima tek napisanu, a nezavršenu knjigu Rehabilitacija Đavola, o tome kako se Nečastivi prometne čas u lepu devojku, čas u analitičara čas u disidenta i tako u beskraj. Posla ima mnogo a dana nema mnogo za sve poslove i dane koje čitamo u tom znaku – Mene, tekel, fares. Nije poznato iz kog je to jezika ali je prihvaćen prevod i ima ga u Bibliji – odbrojani su dani tvoji.

Postajemo već sumorno pakosni.

 
Zapisi iz palanke

Peščanik.net, 10.02.2013.


The following two tabs change content below.
Mirko Đorđević (1938-2014), objavio veliki broj knjiga: Osmeh boginje Klio 1986, Znaci vremena 1998, Sloboda i spas – hrišćanski personalizam 1999, La voix d`une autre Serbia, Pariz 1999, Legenda o trulom Zapadu 2001, Sjaj i beda utopije 2006, Kišobran patrijarha Pavla 2010, Balkanska lađa u oluji 2010, Oslobođenje i spasenje 2012, Pendrek i prašina 2013, Negativna svetosavska paralipomena 2015. Sarađivao sa međunarodnim stručnim časopisima, priredio mnoge knjige, prevodio sa ruskog i francuskog. Redovni saradnik časopisa Republika i portala Autonomija i Peščanik. Bio je član Foruma pisaca, PEN kluba, član Saveta Nezavisnog društva novinara Vojvodine i dobitnik nagrada: Konstantin Obradović 2007, Dušan Bogavac 2008, Vukove povelje 2008. i Nagrade za toleranciju među narodima Vojvodine 2009.

Latest posts by Mirko Đorđević (see all)