Najnovija anketa o radnoj snazi, podaci iz druge polovine oktobra prošle godine, pokazuje dalji pad zaposlenosti. U aprilu 2008. je bilo oko 2,84 miliona zaposlenih, u aprilu 2010. oko 2,41 miliona, a u oktobru 2010. godine oko 2,38 miliona. Dakle, u ovih dve i po godine je broj zaposlenih smanjen za 450 hiljada, što je oko 20 posto od trenutno zaposlenih. Procentualno, najveći je pad među samozaposlenima – oko 40%. Doduše, najveći pad samozaposlenih je upravo u prošloj godini, ali je zato broj zaposlenih sa punim radnim vremenom (na belo, da tako kažem) povećan (mada je još uvek manji za oko 3% u poređenju sa 2009).

Ovako snažan pad zaposlenosti bi trebalo da podstiče pad cena, dakle deflaciju. I zaista, negde do polovine prošle godine inflacija se, uglavnom, smirivala. Ovo se vidi i upoređivanjem prosečne stope inflacije čitavu 2010. godinu sa onom sa kraja godine. Cene na malo su bile više za 8,6% a troškovi života za 6,8 posto (a tu negde verovatno i potrošačke cene, ali podaci o njima dolaze kasnije) ako se uporedi prosek 2010. sa prosekom 2009. No, od januara do decembra prošle godine cene na malo su porasle za 11,5 posto, troškovi života za 10,4%, a slično će biti i sa potrošačkim cenama. Dakle, inflacija se ubrzava u drugoj polovini prošle godine, mada se zaposlenost i dalje smanjuje (za oko 5% prošle godine u poređenju sa prethodnom).

Posmatrano samo sa makroekonomske tačke gledišta, blagi rast proizvodnje i usporeni pad zaposlenosti kupljeni su značajnim ubrzanjem inflacije. Uz to, podstaknuta su očekivanja da će tako biti i ove godine, kako zbog labavije politike dohodaka, tako i zbog povećane javne potrošnje finansirane prodajom Telekoma. No, inflacijom se ne može trajno povećati proizvodnja i zaposlenost. Zapravo, sada privreda ima dva problema: deflaciju realno i inflaciju nominalno. Potpuno je nejasno kako vlada i centralna banka misle da ih rešavaju.

 
Blic, štampano izdanje

Peščanik.net, 10.01.2011.


The following two tabs change content below.
Vladimir Gligorov (Beograd, 24. septembar 1945 – Beč, 27. oktobar 2022), ekonomista i politikolog. Magistrirao je 1973. u Beogradu, doktorirao 1977. na Kolumbiji u Njujorku. Radio je na Fakultetu političkih nauka i u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (wiiw). Ekspert za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija. Jedan od 13 osnivača Demokratske stranke 1989. Autor ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije (LDP). Njegov otac je bio prvi predsednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov. Bio je stalni saradnik Oksford analitike, pisao za Vol strit žurnal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Evropi. U poslednje dve decenije Vladimir Gligorov je na Peščaniku objavio 1.086 postova, od čega dve knjige ( Talog za koju je dobio nagradu „Desimir Tošić“ za najbolju publicističku knjigu 2010. i Zašto se zemlje raspadaju) i preko 600 tekstova pisanih za nas. Blizu 50 puta je učestvovao u našim radio i video emisijama. Bibliografija