U prošlom prilogu sam pokušao da razjasnim da je najčešći motiv zvaničnika kada koriste termin „bazna inflacija“ – manipulacija. Ogromna većina ljudi ne razume razliku između bazne i standardne mere inflacije. Pošto je bazna inflacija uvek niža od standardne stope, to kod ljudi stvara utisak da je inflacija niža nego što zapravo jeste.

Bazna inflacija je izgovor za to što je stopa inflacije merena potrošačkim cenama viša nego što su obećali. Možemo da koristimo „baznu inflaciju“, ali samo ako znamo šta znači. U protivnom ćemo biti u zabludi. Prosto zato što se mi u realnom svetu ne susrećemo samo za baznim, nego sa svim cenama. U nastavku ću pokušati da objasnim zašto inflacija nije dobra.

Inflacija je danas stalni pratilac naših života. Slično je i u razvijenim i ostalim zemljama, jedino se njene stope razlikuju u visini. Evropska centralna banka smatra da je inflacija nešto ispod 2% podnošljiva, a Narodna banka Srbije svake godine obećava da će inflacija biti jednocifrena, što se retko dogodi.

Godina 2008. je godina inflacije.

U SAD je ona u julu dostigla 5,4%, a u evro zoni 4,1% na godišnjem nivou. U SAD je to najviša stopa za poslednjih 17 godina. U zemljama EU27 inflacija se kreće 3-15%. U Srbiji je oko 15% po Evrostatu, nešto manje po domaćoj metodologiji.

Po merilima centralnih banaka, poslednjih decenija inflacija od 2% se smatra ne samo podnošljivom, nego i normalnom. To međutim nije normalno. Cenovna stabilnost postoji samo ako se opšti nivo cena kreće oko 0%. Novija vremena su pokvarila standarde.

Ekonomski istoričari kažu da je Rimsko carstvo počelo da propada kada je inflacija došla do 1% na godišnjem nivou. Sa tim nivoom cenama je trebalo oko 70 godina da se dupliraju, a danas se to u najstabilnijim privredama dešava pribiližno svakih četvrt veka.

Zvaničnici često inflaciju tumače kao višu silu, kao da upravo oni nisu zaslužni za njeno postojanje. Razlike u stopi inflacije u zemljama EU27 pokazuju da pored hrane i nafte (koju plaćaju svi i Holandija sa 3,3% i Letonija sa 14,7%) postoje i drugi, još značajniji faktori inflacije, svejedno ekonomski ili politički.

Nije malo ni ekonomista koji smatraju da malo više inflacije ne može da škodi. Posebno ako monetarna time pomaže ekonomsku politiku ili zapošljavanje. Ekonomisti koji tako misle su ili pokvarenjaci ili imaju malo znanja iz ekonomije. Pokvarenjaci su oni koji znaju da inflacija nije dobra, a opet su vrlo benevolentni kada javno komentarišu podatke o inflaciji, obično u svojoj zemlji. Ne žele da se zamere zvaničnicima, jer znaju da ih ovi onda neće uzeti za savetnike ili u razne konsultantske timove. Izbegavaće ih i stranci koji ovde rade strategije za vladu ili pružaju tehničku pomoć, jer ne žele da u timu imaju kritičare vlade, da bi navodno time poboljšali pristup vlastima i ubedili ih da usvoje njihove strategije. Za drugu kategoriju, neznalice, nema druge sem da pocepaju diplomu i ponovo upišu studije na nekom pristojnom fakultetu. Kakvog ovde, međutim još uvek, nema.

Zašto greše oni koji misle da je inflacija prihvatljiva ili čak dobra. Svrha monetarne politike je cenovna stabilnost. Pod tim se ne podrazumeva da se cene pojedinih proizvoda ne menjaju, jer to se dešava stalno na svakom tržištu. Neke cene rastu, druge padaju, treće stagniraju. Cenovna stabilnost se odnosi na opšti nivo cena, a on je stabilan ako je godišnja promena nivoa cena 0%.

Neko će reći da to nije moguće. Moguće je. Cene u SAD su se jedva promenile od 1800. do 1929 – skoro 130 godina opšti nivo cena je bio isti. Iako su se cene mnogih proizvoda i usluga tokom tog perioda menjale. Ima i drugih primera.

Inflacija je loša jer pojedince i firme ometa u razlikovanju dve vrste promena cena. Prva se tiče promena pojedinih cena, a druga promene cena usled veće ponude novca. Drugim rečima, cene se nekada menjaju kao rezultat promene faktora proizvodnje i preferencija, a nekada zato što je veća ponuda novca. Za poslovni svet je važno da uoči tu razliku u uzroku promena cena, a inflacija upravo to onemogućava.

Usled toga inflacija otežava racionalnu alokaciju resursa, što nepotrebno pogoršava poslovne rezultate, tj. obara efikasnost poslovanja. Ona stvara lažnu sliku i o poslovnom bilansu. Da li prihodi rastu zato što prodaja ide bolje ili zato što je veća ponuda novca. Mnogi do odgovora na to pitanje dođu suviše kasno, tek kada na kraju nekog perioda vide da su u gubitku, iako su nominalno zaradili više nego u prethodnom periodu.

Inflacija povećava i poslovni rizik, što dovodi do poskupljenja novca i kredita i samim tim do smanjivanja ulaganja. Sa manje ulaganja se stvara manji dohodak, ima manje radnih mesta, itd.

Nadalje, inflacija je i oblik oporezivanja. Ona smanjuje sve novčane uloge za onoliko koliko iznosi inflatorni porez. Inflatorni porez stvara preraspodele u društvu, koje nisu ničim opravdane, tako da može da se kaže da je inflacija nepravična i štetna, poput lopovluka.

Inflacija podstiče pojedince i na druge neproduktivne ili štetne poslove. Na primer, pravljenje zaliha. Zalihe angažuju nepotrebna sredstva, čuvanje zaliha košta, a košta i njihova kasnija konverzija u novac. Što je inflacija viša, podsticaj pojedinaca da prave zalihe je veća. Setimo se nedavne domaće hiperinflacije.

Inflacija slabi novac u sve tri njegove osnovne funkcije – računanja, razmene i zalihe vrednosti. Kod računanja je potrebno stalno uzimati u obzir promene, što se pri inflaciji svodi na povećavanje brojki kojima se operiše. Kod razmene, potrebno je sve cene stalno prilagođavati i ispisivati, tako da se uzme u obzir inflacija. Onaj ko to ne bi radio, trpeo bi gubitak. Konačno, inflacija obezvređuje novac koji držite na zalihama, svejedno da li u slamarici, na berzi, u banci ili drugde.

Obično su inflacije sa višim stopama najefikasnije oruđe uništavanja srednje i niže klase, a time i uvod u velike društvene promene, sukobe, pa čak i ratove. Ljudi koji su izgubili imetak kroz inflaciju postaju lak plen diktatora i populista. A kakvi su rezultati toga u Evropi smo videli nekoliko puta u XX veku.

Čak i kada inflacija nije visoka, pa ne dovede do tako katastrofalnih rezultata, ona je za privredu loša, jer je podriva ili razara. Zato cenovna stabilnost nema ozbiljnu alternativu i nadajmo se da će to shvatiti i zvaničnici u Srbiji.

 
Peščanik.net, 16.08.2008.