Predizborna kampanja u Srbiji ovih dana ulazi u fazu kulminacije. Ljudi su zbunjeni jer su poruke političara uglavnom usmerene ka budućnosti i nekoj podrazumevanoj sigurnosti koju ćemo jednom doseći. Međutim, taj futurološki diskurs baš kao i friško okrečeni stanovi iz kojih se u reklamama pojavljuju lideri DS-a i SNS-a navodi na razmišljanje o prošlosti koja je ovog puta potpuno izostala iz poruka upućenih glasačkom telu. Svi se uglavnom slažu da ljude treba zapošljavati, da treba privući strane investicije, pokrenuti domaću privredu i smanjiti korupciju. Jedina dilema je oko EU, brže ili sporije, ili još bolje – nikada. Takođe, dilema je i ko je gde završio fakultet, šta je odsvirano na tamburici, kada se štrajkovalo glađu i zbog čega. Naime, zašto lider SNS nije ostao dosledan u tom štrajku do kraja. Više bi ga poštovali. Kao, recimo, Dačića koji je dosledan u hapšenju i pevanju, na čemu je u međuvremenu zasnovao program svoje tobože reformisane stranke. Dakle, u toj zoni se mogu naći glavne distinktivne dileme koje partije i njihovi lideri postavljaju pred građane. Kada bi neko sleteo odnekud u Srbiju i pokušao da na osnovu ove kampanje zaključi u kakvom se društvu obreo, mogao bi pomisliti da se radi o zemlji brzog prosperiteta, moderne i uspešne ekonomije, u kojoj se partije takmiče u poboljšanju ambijenta za biznis. I još nešto, u zemlji koja je savladala nasleđe traumatične prošlosti. Tako bar izgleda to u predizbornim reklamama. No u zamućenoj dubini tih nadzemaljski belih stanova iz spotova DS-a i SNS-a ostaje nešto što ni photoshop nije uspeo da ukloni. A to je trag prošlosti koji ostaje kao najteže neizogovoreno pitanje ovih izbora, na koje je vlast veoma burno reagovala, recimo, nakon proslave dvadesetogodišnjice Republike Srpske u „Boriku“ proteklog januara. Zbog toga lica ovih političkih lidera ne mogu da se osmehnu dok izgovaraju svoje budućnosne šifre, već ostaju ukočena u nekoj grimasi.

Politički korektiv

Glavna karakteristika vladavine Borisa Tadića i njegove stranke bilo je izbegavanje suočavanja sa problemima prošlosti i pitanjima kršenja ljudskih prava, Kosova i ostalih vrućih tačaka aktuelne politike. U međuvremenu je uspostavljen mehanizam političke proteze, odnosno one poluge vlasti koja ne reprezentuje njen vrh ali dosledno čini sve što ona prećutno odobrava. Po pravilu, takvi korektivi aktuelne politike uvek dolaze sa desnice; najpre bivaju iznesena u javnost pitanja ugrožene nacionalne bezbednosti, koja se potom prepuštaju medijskom spinovanju zbog čega se na kraju povlače najretrogradniji mogući potezi. Takav je bio slučaj sa zabranom Parade ponosa, pri čemu su kao politička proteza funkcionisali pre svega Dverjani, Obrazovci, Naši, gradonačelnik Beograda, sindikat policije, Palma i SPS. Ministar policije je na kraju samo izrekao ono što je vlast zapravo sve vreme i nastojala da artikuliše kao generalni stav državne politike: da je održavanje Parade ponosa opasno po sve nas (kao nekada pomračenje sunca). Isto se događalo i sa iseljavanjem Roma, ali i sa slučajem „Borik“. Uvek su to morale da obave niže političke i parapolitičke formacije. Najnoviji slučaj predstavlja „apel grupe NVO“ koji je iznesen u Medija centru. Radi se o još jednoj političkoj protezi, kakva je i NOPO, da se razumemo, jer NOPO je pokušaj lepo dizajniranih politika da javnost senzibilišu za uobičajeno rešavanje onog potisnutog problema iz prošlosti koji titra kao pramen magle u predizbornim spotovima. Dakle iza tzv. grupe NVO, pojavili su se najveći poklonici nevladinog sektora: NSPM u liku Antonića i Vukadinovića, Napredni klub kog predstavlja jedino Čedomir Antić, kao i P70 sa svojim najvećim brendom – Vladimirom Kecmanovićem. Njihov zahtev ticao se, naime, upravo onog pramena magle u ovoj predizbornoj kampanji, tj. stava prema prošlosti.

Pomračenje prošlosti

Ispostavilo se ponovo da je jedini i najvažniji ideolog i tvorac politike koja nas danas okružuje i koja uniformiše gotovo sve stranke na sceni zapravo Dobrica Ćosić, koji je sažeo taj svoj pogubni politički koncept u svom komentaru na promociji svoje poslednje knjige – Bosanski  rat. Radi se o čuvanju tekovina proteklih ratova oličenih u nastavku borbe za Republiku Srpsku. Taj stav su ponovili i predstavnici „grupe NVO“ u svom apelu dvema najvećim strankama (DS i SNS), „čija je politika prema srpskom narodu u RS nepoznanica“. Oni su se pozvali na Ustav i ugovorne obaveze prema RS, na osnovu kojih je definisano kako se vlast u Srbiji, a samim tim i svi njeni podanici, moraju ponašati kada su simbolički eksponenti prošlosti u pitanju. Najvažniji takav eksponent je Republika Srpska. O važnosti afirmativnog stava prema takvoj tvorevini govori i odnos države prema jednom delu intelektualne scene koji je krajem prošle zime, nakon ukazivanja koliko je odnos zvanične srpske politike prema prošlosti, ratovima, zločinima i susedima – poguban, razbijen i markiran kao najveći neprijatelj Srbije. Čedomir Antić je ovog puta izneo mišljenje da bi promena takve politike bila „nedemokratski sporazum partijskih oligarhija“. Vukadinović se zabrinuo za odbranu „najvažnijih tema srpskog naroda u celini“ dok je Kecmanović pokušao da naglasi kako je važno „verbalno obavezati aktere političke kampanje“ na čuvanje tekovina rata u Bosni. Ono što je iz cele ove priče očigledno, a nedavni događaji i reklamni spotovi to samo potvrđuju, predstavlja činjenica da odnos srpske vlasti i većinske opozicije prema RS, tj. prema prošlosti nije nikakva nepoznanica. Radi se o jednom vrlo jasno artikulisanom političkom stavu koji je stekao svoj legitimitet ne samo Ustavom i tzv. obavezujućim odredbama, već je na svim nivoima društva dobio apsolutnu podršku i simboličku potvrdu (kao recimo u Đilasovom zarđalom spomen-parku). Reč je o nacionalističkom fiksiranju interpretacije prošlosti koja je postala najveći tabu u Srbiji. Samo taj tabu može da mobiliše društvo i medije u najvećem mogućem postotku. Pred njim su nemoćne ekonomske i socijalne teme, čime je tobože ispunjen diskurs ove kampanje. Na oltar tog tabua Srbija je spremna da položi sve i to čini nemilice. I to je jedina zona u kojoj bi trebalo potražiti odgovore na pitanja smanjenja stanovništva, ekonomske krize, siromaštva, korupcije, porasta stope kriminala i bezočnog uništavanja svih resursa. Stoga „apel grupe NVO“ i ne mogu da protumačim drugačije osim kao pronalaženje još jedne političke proteze koja će potvrditi kontinuitet ćosićevske politike. A upravo taj momenat je ono neizrecivo a najdelotvornije u politici Borisa Tadića.

Peščanik.net, 28.04.2012.


The following two tabs change content below.
Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio 3 knjige priča: Predosećanje građanskog rata (2000), Dušanovac. Pošta (2015), Lov na ježeve (2015) i 3 romana: Berlinsko okno (2005), Pad Kolumbije (2010) i Pas i kontrabas (2019) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Jedan je od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Latest posts by Saša Ilić (see all)