Nikad u svih hiljadu i sedam stotina godina povijesti nije Split tako pucao od zadovoljstva kao ove subote. Toliko je zadovoljstva bilo u gradu da bi valjalo ozbiljno razmisliti o tome da se Gay Pride održava svaki dan. Svi, baš svi, bili su zadovoljni i prezadovoljni. Nema u Kanadi ili Danskoj grada ni gradića u kojemu se ne bi našao barem netko nečim nezadovoljan – jedan je u Montrealu ove subote bio nezadovoljan kako lipe u drvoredu rastu ukrivo, drugi je u Kopenhagenu bio nezadovoljan što Danska Nizozemskoj na Europskom prvenstvu nije uvalila još dva gola – samo su u malom Splitu na dalmatinskoj obali Jadrana ove povijesne subote baš svi do posljednjeg bili zadovoljni i prezadovoljni.

Zadovoljni su i prezadovoljni bili organizatori Split Gay Pridea, jer je sve proteklo u najboljem redu i bez najmanjeg incidenta, jer je ljubav pobijedila primitivizam i nasilje. Zadovoljna je i prezadovoljna bila ministrica vanjskih poslova, jer je europska Hrvatska položila civilizacijski test, jer možemo Europu bez stida pogledati u oči. Zadovoljan je i prezadovoljan bio ministar unutarnjih poslova, jer je policija profesionalno obavila svoj posao i pokazala da je dorasla i najzahtjevnijim izazovima, ili kako se to već kaže policijskim rječnikom. Zadovoljna je i prezadovoljna bila, jasno, i sama policija, jer građani su iskazali visoki stupanj svijesti i razumijevanja specifične situacije.

Zadovoljni su bili i u splitskom Kliničkom bolničkom centru, jer nisu imali posla. Zadovoljni su i prezadovoljni bili i oni s druge strane policijskog kordona, jer u Prideu nije bilo nikoga da mu da splitski legitimitet, jer parada nije bila splitska, nego uvozna i strana. Zadovoljan je i prezadovoljan stoga bio gradonačelnik, jer su Splićani ignoriranjem Pridea pokazali što misle o pederima i lezbačama, i jasno im stavili do znanja da nisu dobrodošli u njihovom gradu. Zadovoljna je i prezadovoljna bila Crkva u Hrvata, jer se Split pokazao odanim tradicionalnim kršćanskim vrijednostima i svome zaštitniku svetome Duji. Zadovoljni su i prezadovoljni bili i splitski studenti okupljeni u inicijativu ambicioznog naziva „Split misli“, jer nije bilo fizičkog sukoba između ubojica i žrtava, između silovatelja i silovanih.

Zadovoljni su i prezadovoljni bili splitski organizatori, jer je Pride očito više nego uspio, zadovoljni su i prezadovoljni bili građanski inicijatori i desničari, jer očito nije. Zadovoljni su i prezadovoljni bili splitski organizatori, jer je u paradi bio lijepi broj Splićana, zadovoljni su i prezadovoljni bili građanski inicijatori i desničari, jer Splićana u paradi nije bilo. Zadovoljni su, najzad, bili i strani turisti, što su sjedeći u kafićima na Rivi neočekivano dobili „sadržaj“ kojega nije bilo u bedekerima i prospektima, pa s ljetovanja ponijeli gomilu fotografija s egzotičnim policijskim specijalcima.

Pucao je, ukratko, ove subote Split od opće sreće i zadovoljstva. Šenlučilo se od zadovoljstva kao na crnogorskoj svadbi, nije grad bio tako opće sretan i zadovoljan ni prije desetak godina, kad je Goran Ivanišević osvojio Wimbledon. Više je u Splitu onog ponedjeljka bilo navijača Patricka Raftera, nego nezadovoljnih ove subote. Pa ipak, kad se slegla jeka pucnjave od zadovoljstva, pokazalo se da je nezadovoljnih ipak bilo: nezadovoljni i duboko ljudski nesretni ostali su – novinari. Jedino njima, eto, Split Gay Pride 2012. godine nije uspio. Ostali su svi oni silni ratni reporteri, fotografi i televizijski snimatelji neobavljena posla. Nijedna, eto, boca ili Molotovljev koktel da doleti, nijedna minobacačka granata ili desetak kilograma vitezita u zvučnicima, ma nijedan kamenčić, ništa.

Nijedan dobar kadar, nijedna krvava glava, nijedan prosuti mozak na bijelom tehnobetonu splitske Rive, nijedan strani ambasador da mu pod naočalama curi izbijeno oko, nijedan peder da na rukama svoga ljubavnika izdahne govoreći u kameru svoje posljednje riječi, „Miško, uspjeli smo, zar ne?“. Nijedan dobar kadar, nijedno dlakavo, golo muško dupe u kožnim hlačama s izrezima, nijedan član Village Peoplea, nijedan nabildani pandur ili drvosječa, nijedna lezbača u crnom korzetu da uvali jezik svojoj ljubavnici golih sisa. Nijedan dobar kadar, nijedan gay par da se ekskluzivno za vaš omiljeni portal pohvata pod palmama, makar da joj cura malo gricne bradavicu pod strogim pogledom interventnog specijalca, ma barem da mu ga momčina malo popuši u efektnom kadru s falusoidnim zvonikom svetog Duje u drugom planu,.

Ništa, nula bodova. Kao da su na Sajmu cvijeća u Splitu bili, a ne na pederskim orgijama u fašističkom gnijezdu. Razočarani su prekaljeni ratni reporteri, džabe su potegli čak iz Zagreba, i po ovoj vrućini teglili punu ratnu opremu, pancir košulje, kamere i objektive. Par srednjoškolki sa zastavama duginih boja, par mladića sa zviždaljkama, niti se za ruke ne drže – ne zna gnjevni urednik je li to Gay Pride u Splitu ili maturalna povorka jezične gimnazije. Razočarani su tako i komentatori i kolumnisti, Gay Pride – primijetili ste u novinama – nije uspio, jer nije bilo ni tuče ni seksa, ni šore ni ševe, niti ikoga da to vidi.

Živa šteta, jer propuštena je lijepa povijesna šansa. Ovako ostadosmo u mrklom srednjem vijeku, nisu po komentatorima hrvatskih novina i portala još uspjele ni radničke demonstracije prije stotinu i trideset godina, ni demonstracije za ženska prava prije stotinu godina, ni demonstracije američkih Crnaca prije pedeset godina. Jebeš onaj smiješan i po svemu neuspjeli pokušaj mladih Crnaca iz Arkansasa da 1957. uđu u bjelačku Little Rock Central High School, jer je njih devetoro od pobješnjele rulje morala čuvati cijela 101. pješačka divizija američke vojske, razvozeći ih poslije nastave u oklopnim vozilima, trošeći na devet klinaca milijune dolara poštenih bijelih poreznih obveznika.

Stari Ernest Green – jedini od devetorice iz Little Rocka koji je na kraju, nakon svih poniženja, kao prvi Afroamerikanac uspio završiti bjelačku školu – zadovoljan i prezadovoljan doživio sedamdeset drugu, a još jadan ne zna da mu je po hrvatskim komentatorima sve bilo za kurac. Samo nezadovoljni hrvatski komentatori, eto, još čekaju da samozadovoljnoj avangardi – prigodnim rječnikom kazano – dođe iz dupeta u glavu, pa da Hrvatska bez većih opterećenja za porezne obveznike sazrije za vatru, kotač i heliocentrični sistem.

Slobodna Dalmacija, 11.06.2012.

Peščanik.net, 12.06.2012.

TEMA – PARADA PONOSA +