Foto: Phil Noble, Reuters

Foto: Phil Noble, Reuters

Nedavno je Fond za borbu protiv korupcije Alekseja Navaljnog objavio zaista zanimljivo istraživanje na temu koliko je olimpijada u Sočiju koštala i koliko je na njoj približno ukradeno. Koštala je 1,5 triliona rubalja, od čega su samo 3,5% bile privatne investicije, a saznali smo i da je ispala mnogo skuplja čak i od letnje olimpijade i Pekingu.

„Naš projekat nije protiv olimpijade“, piše Aleksej Navaljni, „Mi smo za olimpijadu, ali protiv lopovluka.“

A ja sam i protiv lopovluka i protiv olimpijade. U Rusiji, zemlji severa, zimska olimpijada se održava u suptropima samo zato što Putin voli Soči. Rusija, s njenom davno izanđalom infrastrukturom, s njenim bednim školama i razorenim bolnicama i zdravstvom, ulaže ogroman novac u besmisleno gizdanje visokim sportom. Vlast vrši pritisak na krupni biznis ne bi li oligarsi svojim parama gradili sportske objekte, a istovremeno ništa ne čini na planu podrške donacija i sponzorstva nauke i obrazovanja. Zaista mi je teško da zamislim ponašanje destruktivnije od ovoga. Jer sav apsurd održavanja zimske olimpijade u suptropima ne završava se samo na lopovluku. Nažalost, postoje stvari koje su mnogo strašnije od korupcije. Pođimo redom, od manje važnih ka više važnima.

Soči je suptropski grad. I zato pet ledenih dvorana izgrađenih u Sočiju predstavljaju zapravo objekte za jednokratnu upotrebu. Ovi će objekti biti potrebni samo dok traje olimpijada i nikakva se takmičenja ili treninzi u njima više neće održavati. To prosto neće imati ko da plati. Osim toga, Soči je isuviše mali grad za pet toliko monumentalnih građevina. Još jednom: stvar nije samo u tome koliko su one koštale (2-4 puta više od svetskih normi). Za mene je mnogo značajnije to što je taj novac bačen u vetar.

Budući da se sočinski region nalazi u suptropskom pojasu, u Sočiju su svi hoteli izgrađeni na obali mora. A takmičarske trase su u planinama. U bilo kojoj normalnoj zemlji, problem jednovremenog transporta desetina hiljada ljudi, s polučasovnom vožnjom od hotela do takmičarskih objekata, najverovatnije bi doveo u pitanje izvodljivost čitavog olimpijskog projekta. Ali ne i u Rusiji.

U Rusiji je taj problem rešen izgradnjom čuvenog auto-železničkog puta, to jest železničke pruge i njoj paralelnog auto-puta Adler – Krasnaja poljana. Ovom se dvojnom trasom bez sumnje može prevesti bilo koji broj ljudi na otvaranje ili zatvaranje olimpijade, no problem je u tome što je ona, baš kao i ledene dvorane, takođe objekat za jednokratnu upotrebu. Ona će biti potrebna samo tih nekoliko dana trajanja olimpijade. Njome će se, dok traju takmičenja, prevoziti veliki broj putnika u planine i nazad, možda i više puta na dan, a potom ova dvojna trasa više nikom neće biti potrebna. Ili tačnije, biće preskupa. Pri tome, svaki kilometar ovog puta koštao je celih 200 miliona dolara! Prema računici časopisa Esquire, on bi umesto asfaltom, za toliki novac, mogao biti presvućen slojem crnog kavijara debljine 1,1 cm. Ili, poređenja radi, kosmička agencija NASA je za program transportovanja i eksploataciju marsohoda Curiosity potrošila tri puta manje. I opet ću reći, nije problem samo to što kilometar običnog planinskog autoputa košta koliko i kilometar novog supervisokog francuskog mosta Mijo, tog čuda savremenog građevinarstva čiji su potporni stubovi viši od Ajfelove kule. Problem je u tome što je on na kraju krajeva još i beskoristan.

Osim klimatskog, u Sočiju postoji i geografski problem. Soči, to je uski pojas zemlje koji se proteže uz obalu mora i na tom uskom području izgrađen je najveći deo sveruskih prvoklasnih nekretnina. Zato je i prenaseljen.

I gde onda graditi objekte za olimpijadu? Jedino neizgrađeno zemljište u Sočiju bila je Imeretinska dolina. Još od sovjetskih vremena na tom terenu je bila zabranjena kapitalna izgradnja. A zašto? – zapitaćete se vi. Pa zato što je Imeretinska dolina zapravo močvara.

Kapitalna zdanja se mogu graditi i na močvarnom tlu, ali to je strahovito skupo. Zato je Putinova izjava da će tri od pet ledenih dvorana izgrađenih u Imeretinskoj dolini biti montažne i da će nakon završetka Olimpijade sve tri biti premeštene na neko drugo mesto, bila više nego smešna. Geotehnička priprema zemljišta i šipovi zabijeni radi učvršćivanja tog blata bez dna, koštaju više nego svih pet „montažnih“ dvorana zajedno.

Za izgradnju ogromnih olimpijskih objekata na tako uskom parčetu zemlje, neophodno je bilo prvo izgraditi puteve kojima bi se dovozio građevinski materijal. A da bi se izgradili putevi doneta je odluka da se prvo izgradi morska teretna luka. Kako je dobro primetio Mihail Blinkin, mesta gde bi se na ovom uskom području mogle graditi luke poznata su još iz vremena Argonauta. Na mestima gde je morsko dno prekriveno potonulim đenovskim, grčkim, čak i feničanskim brodovima, ne treba graditi luku. No prenebregavajići ovu tužnu istinu, Oleg Deripaska, doduše za novce Vnješ ekonom banke, započeo je izgradnju luke na ušću reke Mzimte. Prva jača oluja je nedovršenu luku odnela u more i zato je većina potrebnog materijala morala biti dovožena železnicom.

Luka je, već znamo, nerentabilna, što razume se nije problem Deripaske već Vnješ ekonom banke koja je dala kredit. Ali ovde se krije još jedan problem. Na sočinskoj obali ni u kom slučaju ne bi smela da stoji teretna luka. To je potpuni apsurd. Soči je isuviše skupo mesto za nakazni objekat takve vrste. U Nici ne može biti teretne luke. Sve u svemu, teretna luka postoji, ona već ruži pejzaž; koristiti je prema nameni je isto što i neprestano proizvoditi gubitke, a njena rekonstrukcija u marinu je iz najmanje dva razloga potpuno besmislena: prvo, zbog velike verovatnoće ponavljanja oluje koja je baš na tom mestu sasvim nedavno već pokazala svoje pravo lice i drugo, zbog toga što se u Sočiju već gradi marina sa 300 vezova, što je za ovo područje u dogledno vreme sasvim dovoljno.

I da ponovim: kao što vidimo, problemi olimpijade u Sočiju kao što su blato bez dna i potpuno neupotrebljiva teretna luka, nisu problemi direktno vezani za lopovluk. Problem nije u tome koliko je novca ukradeno prilikom izgradnje luke ili zabijanja šipova u Imeretinsku močvaru. Problem je u tome da ni jedno ni drugo uopšte nije trebalo raditi.

Mada je mogao biti predviđen i ranije, treći geografsko-klimatski paradoks vezan za olimpijadu iskrsao je tek nakon izgradnje čuvene, već pomenute železničke pruge. Ovaj problem bih nazvala „efekat Kilimandžaro“. O čemu se naime radi?

Bez obzira na ljutu bitku eko-fundamentalista protiv ugljen-dioksida, globalnog zagrevanja i svih ostalih pretnji s katastrofalnim ishodom, većina klimatskih promena na našoj planeti imaju lokalni karakter. Istina, to često biva prouzrokovano nekom ljudskom aktivnošću. Na primer, temperatura vazduha na vrhu planine Kilimandžaro je izuzetno stabilna. Ona je godinama ista, niti pada, niti raste. Međutim, lednici na njenom vrhu se ipak tope. Nameće se pitanje zašto? Temperatura vazduha se ne menja, a lednici se ipak tope? Odgovor je sledeći: zato što se na obroncima planine Kilimandžaro vrši intenzivna seča šuma. Kada neka siromašna zemlja koja uopšte ne razmišlja o ekologiji vrši nekakvu privrednu delatnost, to se često veoma loše odražava i na ekologiju u globalnim razmerama.

Kao što sam već napomenula, Soči je uzak pojas kopna u niziji, gde vlada suptropska klima i snegom pokriveni planinski lanac, koji se podiže iznad te nizije. I čim su zbog dvojne trase puta Adler-Krasnaja poljana kroz planinu bili probijeni tuneli, topli morski vazduh je kroz te tunele stigao na snegom pokrivene padine predviđene za održavanje sportskih takmičenja. To jest, u Sočiju nije izgrađena samo železnička pruga za jednokratnu upotrebu. Tamo je izgrađen i vazdušni kanal kojim je zauvek uništena unikatna mikro klima Krasne poljane.

Istorija poznaje mnoge primere kada su vladari, radi zapošljavanja građana i razvoja zanatstva, gradili relativno bespotrebne objekte. Na primer, Perikle je baš zbog toga započeo opsežne građevinske radove u drevnoj Atini, a članovi porodice Mediči su se prosto utrkivali da novim zdanjima ukrase Firencu. Na kraju krajeva, iz sličnih razloga je za vreme Velike depresije u Americi bio uveden program ekonomskih i upravnih mera pod nazivom New Deal i čitava zemlja je zahvaljujući tom programu bila premrežena putevima.

A u Sočiju se dogodio istorijski presedan. Nikakav se razvoj lokalne privrede ili zapošljavanja lokalne radne snage tamo nije dogodio. Soči su gradili takozvani gastarbajteri i bez obzira na ukupno potrošenih 50 milijardi dolara, mnogi od njih za svoj rad nisu bili isplaćeni. Njih su prosto deportovali. Internet je prepun priča Uzbekistanaca, Tadžikistanaca, čak i Srba koje kao da su međusobno prekopirane: radili smo u Sočiju, pare nismo dobili, a potom su nas deportovali. Budući da su ti ljudi (računajući i one visoko kvalifikovane) gradili Soči besplatno, a potom na račun države bili deportovani, nema te ruske radne snage koja bi u ovim uslovima mogla da im konkuriše. I to nas navodi na jedno veoma interesantno pitanje. Radnici nisu bili isplaćeni jer glavni izvođač, dakle država, nije plaćala podizvođače, tako da su oni svi redom bili prinuđeni da rade za svoj račun. A sada pitanje: gde li se onda dedoše onih 50 milijardi?

Sočinsku olimpijadu karakteriše još jedan važan faktor. To je pretnja terorizmom. Soči se graniči sa Severnim Kavkazom, područjem gde se bukvalno svakog drugog dana događaju teroristički incidenti i da bi se olimpijada zaštitila od eventualnih napada, morale su se preduzeti drakonske mere obezbeđenja. Ne sumnjam u to da će ove mere biti veoma delotvorne i usudiću se da pretpostavim da je verovatnoća terorističkog napada na Soči zaista veoma mala. Ali dovoljna je i samo pretnja, pa da praznik bude upropašćen.

Na pređašnjim zimskim olimpijadama obično se prodavalo 98 – 99% ulaznica, a do samog početka ove naše, sočinske, jedva 70%. Strani turisti se plaše i kavkaskih terorista i ruske birokratije. I ako vlast ne želi da joj tribine tokom takmičenja budu poluprazne, moraće autobusima da dovozi „našiste“ i što će budžet opteretiti dodatnim troškovima za njihovu navijačku opremu, smeštaj i dnevnice, baš kao što je to već činila prilikom poseta delegacije Međunarodnog olimpijskog komiteta.

Zašto je za održavanje zimske olimpijade jedna severna zemlja kao što jer Rusija izabrala praktično jedino mesto gde se zimski sportski objekti potom neće koristiti? Zašto je u zemlji gde je prosečna gustina naseljenosti 8,4 stanovnika po kilometru kvadratnom, za organizaciju olimpijade izabrano mesto gde je gustina naseljenosti 2.081 stanovnik po kvadratnom kilometru? Zašto su u zemlji čija teritorija zauzima devetinu kopna na planeti izabrali jedan jedini deo koji se graniči sa aktivnim terorizmom i praktično neprekidnim ratom?

Pitanje je zaista kompleksno, a odgovor po svemu sudeći veoma prost: Vladimiru Putinu je to mesto bilo najzgodnije. Vladimir Putin voli skijanje i raskošne jahte. A Soči je jedino mesto u Rusiji gde u jednom danu čovek može da se provoza i na jednom i na drugom. I zato Putin provodi toliko mnogo vremena u svojoj rezidenciji na Krasnoj poljani. On je zapravo od Sočija napravio treću prestonicu Rusije. Da, dešava se da izbor prestonice jasnije ističe karakter vladara. Petar Veliki je, na primer, želeo da „probije prozor u Evropu“ i zato je izgradio Sankt-Petersburg. Putin voli skijanje i jahte i zato mi imamo zimsku olimpijadu u Sočiju.

I na kraju, ono glavno. Vlast u Rusiji je autoritarna, a svaka autoritarna vlast snosi mnogo više odgovornosti pred narodom i istorijom nego demokratska. Autoritarni lider daje primer podanicima i taj primer je izuzetno važan. Već pomenuti autoritarni lider Petar Veliki, visoko je cenio nauku u evropsku civilizaciju i on je i jedno i drugo doneo u Rusiju. U vreme prosvećenog apsolutizma, evropski monarsi su cenili nauku i prosvećenost i zato je u Evropi to nadvladalo. Tamo gde monarsi nisu cenili nauku i prosvećenost, na primer u Španiji, zemlja je ostajala u mraku i uspavana.

U tom smislu je ponašanje Vladimira Putina pravi antiprimer. Ni Petru Prvom ni Fridrihu Velikom, ni u košmarnom snu ne bi palo na pamet da propagiraju sport. Bavljenje sportom u cilju postizanja visokih rezultata, već odavno nema ničeg zajedničkog sa već izlizanom parolom „u zdravom telu – zdrav duh“. Zdravo telo se neuporedivo češće opire farmakologiji, a mnogosatni iznurujući treninzi sportistima ostavljaju malo vremena za umni i duhovni razvoj. Fizička gotovost, izvežbanost i umešnost su nešto u čemu će životinjski svet uvek prevazilaziti čoveka. Koliko god se mi trudili da visoko skočimo, u odnosu na dužinu svoga tela buva će zauvek ostati svetski šampion. Jedino što je dostojno reklame i propagande, to su dostignuća koja čoveka čine čovekom, dostignuća postignuta primenom razuma, znanja i duha.

Ruski poslovni svet su na razne načine primoravali da ulaže novac u izgradnju ledenih dvorana, a da svojim prilozima pomogne, recimo, univerzitetima – nikada. Putin je s tim ljudima održao bezbroj sastanaka i lično vršio kontrolu sportskih objekta, ali nismo ga videli da obraća makar trećinu te pažnje na nauku ili obrazovanje. I to je važna poruka koju autoritarni vladar šalje i biznisu, i birokratiji, i svojim podanicima. „Igre su cool, a nauka je shit“. Ta poruka je više nego strašna. I već je ušla u naš televizor, naše telo, našu krv, i zato se, iz sasvim razumljivih populističkih razloga, čak ni Aleksej Navaljni ne usuđuje da je ospori. „Mi smo za olimpijadu, ali protiv lopovluka“.

A ja sam baš protiv olimpijade. Ne zato što su se na njoj nakrali, ne zato što su kradući „zaboravili“ da plate radnike, čak ne ni zato što su izgradili beskorisne objekte za jednokratnu upotrebu na mestu koje je za to očigledno neodgovarajuće. Ja sam u prvom redu protiv zato što je cela sočinska olimpijada zapravo jedan skupoceni lični hir vladara koji voli skijanje i jahte, i zato što je njegova poruka „Igre su cool, a nauka je shit“, za nas i našu budućnost zaista užasna.

Ежедневный журнал, 07.02.2014.

Prevod s ruskog Haim Moreno

Peščanik.net, 15.02.2014.