Dawn of the Planet of the Apes

1. Gebis

Ratko Mladić je srpski general optužen za teške ratne zločine u Bosni, za srebrenički genocid, gdje je ubijeno gotovo desetak tisuća bosanskih Muslimana. Mladić se krajem januara 2014. pojavio kao svjedok na suđenju Radovanu Karadžiću. Pritom je iskoristio priliku da Haški sud proglasi „satanskim“; da kaže da ga „ne podnosi i ne priznaje“; te da izjavi da „nije bitno hoće li biti oslobođen“, nego „kakav će trag ostaviti u svome narodu i svome pokolenju“. I dok sve prethodno izrečeno zvuči kao iskaz mentalno poremećenog čovjeka, Mladićeva nadurena replika – „Molim obezbeđenje da mi donese zube…“ – kojom je zatražio da mu donesu gebis (kako bi mogao govoriti), vratila je stvari na pravo mjesto.

Predstava sa zubalom govori da je Mladić svjestan ne samo vlastita zločina nego i efekta svoga prenemaganja. Ridikulizacijom Mladić pokušava poništiti težinu srebreničkog genocida za koji je odgovoran i iskazati nepoštovanje prema instituciji međunarodnoga suda. Čak i u tim, „nepovoljnim“, okolnostima Mladić pokušava realizirati svoje fantazije o ponižavanju protivnika. On je autor, režiser i glumac male teatarske epizode u kojoj traži da mu donesu umjetno zubalo, što je, po značenjskom dosegu, adekvatno puštanju vjetrova ili mokrenju pred sucima, sudom i međunarodnom javnošću. Posve je moguće da će – zahvaljujući današnjim moralnim i emocionalnim recepcijskim standardima većine medijskih korisnika – Ratko Mladić prije ostati zapamćen kao bezubi komedijaš, nego kao realizator strašnog masakra u Srebrenici. A on upravo na to i računa.

Isti Mladić, kao i svi drugi osuđenici za ratne zločine, uporno tvrdi da nije kriv. Postavlja se, dakako, i krajnje pitanje: razlikuje li se komedijaška gluhoća Ratka Mladića od prevladavajuće gluhoće demokratski izabranih političko-ekonomskih elita Hrvatske, Srbije i Bosne. Te elite ne bave se, doduše, masakriranjem nevinih građana, ali su im dugoročno isključile kisik. Jer mnogi pripadnici tih elita, sretno izbjegavši zatvor, postali su bogati ljudi zahvaljujući ubojstvima, ucjenama, ratnim i tranzicijskim malverzacijama, otimačini i pljački; mnogi od njih obavljali su visoke dužnosti (od predsjedničkih i premijerskih pa naniže) u vladama i drugim institucijama; mnogi su od njih na tim dužnostima i danas. Kada se radi o pravdi i krivdi svako društvo ima svoje standarde i ne voli da im se standardi nameću izvana.

Jedan od najzloćudnijih „komedijaša“ postjugoslavenskih prostora srpski je radikal Vojislav Šešelj. Postoje brojni video zapisi njegova ponašnja na tribunalu u Hagu, gdje Šešelj (poput Mladića, ili obratno) traži zubarski tretman (prijeti da, ukoliko mu se ne osigura zubar, neće svjedočiti); gdje donosi hranu u sudnicu da pokaže javnosti kakvom lošom hranom hrane „robijaše“; gdje vrijeđa suce („Vi ste belosvetski ološ, a ja sam četnički vojvoda“); i prostačkim psovkama omalovažava autoritet suda.

I Radovan Karadžić je „glumac“, koji je glumio samoga sebe u izvrsnom dokumentarcu Pawela Pawlikowskog „Serbian Epics“ (1992), i već tada se kandidirao za budućega Haškog osuđenika. Karadžićevo skrivanje, mijenjanje identiteta, maskiranje, kao i cio scenarij njegova uhićenja dokazuju njegove režiserske, dramaturške i glumačke sposobnosti. Karadžić je psihijatar i pjesnik (autor knjige spektakularnoga naslova Pod levu sisu veka) i bivši vođa bosanskih Srba. Za vrijeme višegodišnjeg uspješnog skrivanja Karadžić je posjedovao hrvatsku putovnicu na ime Petra Glumca (Glumac!) s kojom je uhvaćen u Austriji, ali i pušten. Nešto kasnije ponovo je uhapšen i konačno priveden na haški tribunal, ali sada kao treća osoba, kao Dr. Dragan David Dabić, stručnjak za alternativnu medicinu, samodizajnirani Gandalf. Sva trojica su u Hagu.

Cijela povijest raspada Jugoslavije je dvadestpetogodišnje kazalište okrutnosti, sastavljeno od tisuća epizoda „komedijašenja“ koje izaziva jezu. Poznata je ratna fotografija Rona Haviva na kojoj su dvojica srpskih ubojica iz Vukovara. Jedan ima impozantnu četničku bradu i četničku šubaru na glavi, a mlađi, naočitiji, kostimirao se kao Alex iz „Paklene naranče“: on ima cilindar na glavi i lisičje krzno oko vrata. Svi smo mi već četvrt stoljeća gledatelji toga kazališta, svjedoci, ali i sudionici teatralizacije zločina, teatralizacije nepriznavanja krivice i teatralizacije rađanja novih nacionalnih „heroja“. Uspjeli smo sebe uvjeriti da je zavjesa spuštena, da je mračna predstava završena i kazalište zatvoreno; te da smo se već odavno vratili kućama. A onda nas epizode – Mladićev gebis, ili nedavni topao doček hrvatskoga ubojice bosanskih Muslimana Daria Kordića s odsluženja haškog zatvora kući – podsjete na činjenicu da predstava još uvijek traje, da su glumci još uvijek živi, štoviše, da imaju svoje vjerne obožavaoce i navijače, te da se predstavi ne nazire kraj.

I što je najstrašnije, svi smo se mi, kao u svakom solidnom, dugogodišnjem sado-mazo odnosu, navikli na svoju dnevnu dozu poniženja. U međuvremenu smo izgubili glas, riječi, vid, sluh i zdrav razum, odljudili smo se. Jer i mi, gledatelji, i mi smo se u međuvremenu „teatralizirali“; mutno se prepoznajemo samo u kazalištu koja se događa nekome drugome, u nekoj udaljenoj geografskoj i vremenskoj zoni, gdje ljudi govore nekim drugim jezikom. Gle, nismo li to mi, pitamo se, a onda opet sve zaboravljamo…

2. Čin ubijanja

Anwar Congo je ubojica i glavni protagonist dokumentarnog filma „The Act of Killing“ (autori: Joshua Oppenheimer, Christine Cynn i anonimni Indonežanin, 2012). I on, baš kao i Ratko Mladić, ima problema s gebisom. Možda ga narcisoidna opsjednutost zubalom, koje stavlja i skida tokom cijelog filma, čini ljudskijim. Možda je obratno. Možda je taj detalj, zapravo, mala režiserska manipulacija smišljena da osvijesti gledatelje. Jer u jednom trenutku gledatelj bi se mogao zgroziti nad činjenicom da se isuviše lako privikao na more krvi, ali je pritom ostao trajno zgađen Congovim pokušajem da običnim kliještima samome sebi izvadi zub.

„The Act of Killing“ je dokumentarističko remek-djelo. Mnogi će gledatelji taj naslov zapamtiti kao „The Art of Killing“, i pritom neće puno pogriješiti, jer i to spada u autorsku strategiju podraživanja gledateljeve umrtvljene moralne osjetljivosti. Režiser daje ubojici Anwaru Congu slobodne ruke da napravi film o sebi i o svojim zločnima. Ono što čini veći dio filma je amaterska teatralizacija zločina iz perspektive ubojice. Egzekucije su vršene u Indoneziji, polovicom sedamdesetih, u vrijeme Suhartove vladavine. Bile su to masovne antikomunističke čistke, vjeruje se da je ubijeno oko tri milijuna ljudi. Anwar Congo tvrdi da je samo on osobno ubio tisuću ljudi. Glavninu egzekucija izvršili su „gangsteri“. Tako su sami sebe zvali paramilitarci, prevevši s engleskoga riječ gangster kao „free man“, slobodan čovjek. Sve egzekucije bile su povezane s pljačkom. Egzekutori bi „komunističku“ žrtvu najprije opljačkali, a onda je ubili. Prava brojka ubijenih nije utvrđena, a ubojice nikada nitko nije prozvao zbog zločina. Neki ubojice su u međuvremenu postali dio indonezijske političko-poslovne elite, neki su se obogatili kupujući zemlju i nekretnine budzašto (jer su ljudi prodavali sve iz straha za vlastiti život), neki se i danas bave kriminalnim poslovima. Današnja desničarska paramilitarna organizacija Pemuda Pancasila izrasla je iz antikomunističkih odreda smrti. Organizacija danas, procjenjuje se, ima više od tri milijuna članova, čiji je zadatak da budu „sluge nacije“ te da se bore protiv neokomunista i ljevičara. Jusuf Kalla, vice predsjednik Indonezije u vrijeme snimanja filma, u svome govoru gangsterima kaže: „Ova nacija treba slobodne ljude. Mi trebamo gangstere da srede stvari.“

Zajedno s Anwarom Congom upoznajemo galeriju ubojica. Ubojice svakako nisu bili usamljena banda, već paralelna ruka režima. U posao ubijanja bili su uključeni mnogi, poput Ibrahima Sinika, vlasnika novina, koji je sastavljao liste za odstrel („Zašto da ja prljam ruke?! Na jedan moj mig bili su mrtvi!“). I dok su jedni ubijali da bi kupili dobru odjeću i imali novaca za zabavu, drugi su ubijali da bi se obogatili i postali „poslovni ljudi“, treći da bi zauzeli političke pozicije i došli na vlast. Jedan od ubojica, Adi Zulkadry, Congov prijatelj, pristaje glumiti u Kongovoj psihodrami. „Ubijanje je najgori zločin. Kvaka je samo u tome da se ne osjećaš krivim, da nađeš opravdanje“, kaže Adi svome drugaru Anwaru. Novac bi mogao biti to sasvim prihvatljivo opravdanje, osim toga pitanje morala je ionako „relativno“ misli Adi. Na pitanje novinara o zločinima koje je počinio, Adi odgovara: „Pobjednici definiraju što je ratni zločin. Ja sam pobjednik. Ja mogu nametnuti svoju vlastitu definiciju. Ne trebam se ravnati prema internacionalnim definicijama. I što je najvažnije, nije sve što je istinito i dobro. Mi smo gurali drvo u njihove anuse sve dok ne bi izdahnuli. Mi smo lomili njihove vratove. Mi smo ih vješali. Mi smo ih davili žicom. Mi smo sjekli njihove glave. Mi smo ih gazili kolima. Bilo nam je dopušteno da to činimo. A dokaz je to što smo ubijali ljude, a za to nikada nismo kažnjeni. (…) Nikada se nisam osjećao krivim, nikada nisam bio depresivan i nikada nisam imao košmare.“

Ima jedna scena u filmu gdje Anwar Congo prisiljava svoje unuke, dva dječaka, da odgledaju s njim scene koje je prethodno snimio. Anwar pušta scenu u kojoj za promjenu žrtvu glumi on. U toj sceni ga njegovi glumci-amateri ispituju i tobože brutalno tuku. „To je vaš djed!“ kaže ganuto Congo svojim unucima.

3. Džihadisti preferiraju nutellu

Ako se izložimo bombardiranju slikama – kao što sam ja samu sebe u ljeto 2014. izložila slikama dokumentarnog filma „Serbian Epics“ (1992), o Radovanu Karadžiću i bosanskim Srbima koji su mjesecima granatirali Sarajevo; slikama dokumentarnog filma „The Act of Killing“ (2012), o indonežanskim ubojicama, koji su u sedamdesetim godinama očistili Indoneziju od oko tri i po milijuna „komunista“ i slikama džihadista i novouspostavljene IS, koje kolaju internetom – onda možemo reći da među svim tim ubojicama jedva da ima razlike. Dopuštam da ne uočavam razlike jer sam žena. Ubojice su, naime, svi muškarci.

Bez obzira na dob, rasu, vjeru, geografiju i samoodređenje – svi ubojice javno deklariraju poštovanje prema bogu (neki su božji poslanici poput džihadista) i svojim vođama. Tako IS-džihadisti vole Alaha i svoga kalifa Abu Bakr al-Baghdadija. Svijet ubojica je svijet muškaraca koji se pozivaju na svoga boga. Dokumentarni film „Serbian Epics“ savršeno poantira muško bratstvo ispunjeno dimom kandila, popovima, lizanjem oltara, pozivanjem na slavnu ratničku prošlost, koja je, dakako, falsificirana, veličanjem tradicionalnih vrijednosti i pokrštavanjem nekrštenih. Svi ubojice traže spiritualno opravdanje za buduće zločine: svi ubijaju za Boga i u ime Boga, za svoj narod i u ime svoga naroda. „Bog mrzi komuniste“, kaže jedan od indonežanskih desničarskih političkih autoriteta u svome obraćanju mladim gangsterima. Oprema svakog ubojice sastoji se, dakle, od noža i skromnog ideološkog paketa.

Svijet ubojica je svijet bez žena (one su odsutni objekt mržnje i nepoštovanja). To je svijet bliskosti među muškarcima, i prenošenja iskustava i znanja s „očeva“ na „sinove“. U dokumentarnom materijalu koji je preda mnom pratim prizore razumijevanja i opuštenosti među srpskim vojnicima; prizore izražavanja međusobne lojalnosti i bliskosti u susretima indonežanskih ubojica (međusobno masiranje, zajedničko pjevanje i druženje, intimni razgovori); te prizore zajedničkog kupanja džihadista u Tigrisu.

Ubojice najviše vole sebe. Njihovo samoljublje gotovo da nema granica. „Glupost je sama u sebe zaljubljena i njeno je samoljublje bezgranično“, kaže hrvatski pisac Miroslav Krleža. U tome je snaga gluposti, dodala bih. U tome, u samoljublju, leži snaga ubojica.

Anwar Congo na jednom mjestu kaže: „Bilo je to… kao da smo ubijali ispunjeni srećom.“ Jedan indonežanski „gangster“ sažima smisao ubijanja u dvije riječi: „Relax and rolex.“ Drugim riječima ubijanje donosi zadovoljstvo i novčani dobitak, opusti se i nastavi.

Ubojice vole tehnologiju. Ubojice su opskrbljene mobilnim telefonima. To se odnosi na džihadiste, i to ne zato što džihadisti vole tehnologiju više od Ratka Mladića, nego zato jer se tehnologija u međuvremenu razvila. Ubojice se danas prepoznaju po tome što su uvijek okruženi drugim muškarcima, što posjeduju oružje i mobilni telefon. Mobilni telefoni im manje služe za komunikaciju, a više za pristup internetu, kamo će slati svoje fotografije s kalašnjikovom i nutellom u ruci (džihadisti vole nutellu!); fotografije na kojima su okruženi glavama koje su dekapitirali; fotografije s opasnim mačevima i mačetama u rukama; fotografije željeznih ograda na koje su nabodene dekapitirane glave; fotografije žrtava raspetih na križu. Dokazni materijal o zločinima ubojica postao je zahvaljujući tehnologiji javan i svima dostupan. Snaga ubojica leži u samoljublju. Nova tehnologija i samoljublje idu u paru. Nove ubojice su mutanti, nova, jača vrsta. Za sav taj vizualni „sadržaj“ postoji široka i neobično prijemčiva publika, koja i sama proizvodi milijune selfija i šalje ih sa svih geografskih točki zemaljske kugle. To su klinci koji šalju selfije s beskućnicima koje su upravo pretukli na ulicama svojih gradova, ili s djevojčicama koje su upravo molestirali… To su klinci koji šalju vesele selfije sa edukativnih školskih izleta u Auschwitz. Svi su oni režiseri minijaturnog kazališta okrutnosti, svi se bave „teatralizacijom“ svoje uzbudljive svakidašnjice.

A teatralizacija zla bit će sve bogatija i efektnija. Jedan od prvih uradaka takve vrste koji stižu iz novouspostavljene IS je videoklip s američkim novinarom. Novinar je odjeven u narančastu tuniku, pored njega stoji u crno odjeveni džihadista s nožem u ruci. Najprije tekst izgovara novinar obraćajući se svojoj obitelji i Americi, a zatim džihadist. Obojica su, zapravo, glumci amateri. Koju sekundu kasnije novinar će izgubiti glavu. Džihadističko kazalište okrutnosti dobit će s vremenom vještije režisere, scenografe i kostimografe. Pod kapom nebeskom nema ničeg sramnog.

Anwar Congo osobito se ponosi scenom otpusta od grijeha, u kojoj vodopad odnosi svu prljavštinu, indonezijske ljepotice plešu anđeoski ples, a dvije žrtve vješaju Anwaru oko vrata veliku zlatnu medalju i kažu: „Hvala vam tisuću puta za to što ste me egzekutirali i poslali na nebo, hvala vam za sve.“ Congo je vidno potresen vlastitom kreacijom: „Nisam mogao zamisliti da mogu stvoriti nešto tako veliko. Zbog jedne sam stvari osobito ponosan, a ta je kako vodopad izražava tako duboke osjećaje.“

4. Hvala vam

I kada netko poput mene, tko je pratio rat u bivšoj Jugoslaviji, koji je, istina, bio završen s potpisivanjem mira nakon četiri godine ratovanja, ali zato ratne posljedice traju i danas, a mentalni meci nikada i nisu prestali šištati iznad naših glava; kada, dakle, netko poput mene svoje dugogodišnje iskustvo usporedi s nasumično izabrana dva druga iskustva (jer mogla sam, od Drugog svjetskog rata naovamo, izabrati desetine i desetine drugih primjera), onda takvoj osobi rečenica statiste – tog koji u grand finale sceni otpuštanja Congovih grijeha vješa Congu veliku zlatnu medalju oko vrata i izgovara riječi Hvala vam tisuću puta za to što ste me ubili i poslali na nebo – zvuči razumno i normalno. Barem je meni zazvučala kao jedina normalna rečenica u filmu. Jer produžena rečenica imaginarne žrtve mogla bi glasiti i ovako:

Hvala vam što ste me poslali na nebo jer da niste, morala bih i dalje gledati vaše izopačene njuške koje su naselile sve predjele, ove ili neke druge, svejedno, vaše su njuške iste, vaša je vrsta invanzivna, neuništivi ste kao zmajeve glave, mentalitet vam je posvuda isti, kao da ste svi proizvedeni u istoj tvornici. Hvala vam po tisućiti put što ste me ubili i poslali na nebo jer u suprotnome bih morala gledati vaša lica koja cure odasvuda – s ekrana, s novina, s I-pada, I-phonea, s interneta, iz knjižarskih izloga – zauzeli ste svaki milimetar javnog prostora, izdržljivi ste kao super-korov, ničim vas se, baš ničim, ne može iskorijeniti, uvukli ste se u svaku poru života, u nosnice, u zrak koji dišemo, u vodu koju pijemo… Hvala vam, dakle, što ste me ubili i poslali na nebo, jer da niste, moglo mi se dogoditi da rodim djecu: dječaka koji bi izrastao u ubojicu kao što ste vi, i djevojčicu koju biste jednoga dana najprije silovali, a onda podesili prema svojim standardima, vi, vaši sinovi, ili netko sličan vama. Hvala, dakle, na tome što ste me poslali na nebo, jer inače bih i dalje morala čitati izvještaje o tome što vi čitate ovoga ljeta, gdje ljetujete, kakvu jahtu imate, što mislite o ovome ili o onome, kako ćete riješiti probleme ove ili one; jer bih inače bila prisiljena gledati u novinama ili na kompjuterskim ekranima kako izgledaju vaša imanja, vaši privatni zoološki vrtovi, vaše punjene životinje i dekapitirane jelenje glave koje vas gledaju sa zidova vaših vikendica (u sumatranskoj džungli, na hrvatskim i srpskim zelenim brdašcima, na iračkim naftnim poljima). Hvala vam, dakle, što ste me egzekutirali, jer da niste, morala bih gledati vaše umjetničke kolekcije, vaše bogatstvo iz kojega se cijedi krv vaših žrtava; morala bih čitati vaše memoare, koje ostavljate svojim potomcima da vas se sjete, gledati posvuda vaš „trag u narodu i pokolenju“, jer to vas najviše i brine, taj trag u historiji, zbog tog traga ne birate sredstva, dobit ćete ju, nju, historiju, na ovaj ili onaj način, majku joj… Hvala vam po tisućiti put što ste me poslali na nebo, jer da niste, morala bih gledati otvaranje izložbi vaših slika. (O, da počeli ste i slikati, jedva ste čekali da izađete iz zatvora pa da počnete slikati!), promocije vaših knjiga (O, da vi ste i propisali, zbog unuka, naravno, zbog „traga“, čega drugoga!) Hvala vam što ste me egzekutirali, jer da niste, i dalje bih bila prisiljena gledati u ljigave horizonte premrežene vašim kracima, jer vi ste mega-hobotnica, vaša je snaga u kracima, jedan odsiječeš, naraste drugi. Hvala vam, dakle, na tome što ste me egzekutirali i poslali na nebo, jer da niste, morala bih se svakodnevno suočavati ne samo s banalnošću vašeg zla (lako ćemo s tim!), nego s vašom zastrašujućom vitalnošću.

5. Ape not kill ape

I kada više ništa ne pomaže, kada mozak staje, kada čovjek završi udarajući glavom o zid onog istog tupog pitanja na koje nikada nema odgovora – kako je, naime, sve to moguće, i kako je moguće da se sve to ponavlja u sve kraćim razmacima?! – onda taj isti mozak, poput suhe spužve, usisava odgovore odakle može. Možda tu, između ostaloga, leži očaranost milijuna gledalaca majmunskim filmovima. Jer mnoge očaranosti dolaze i prolaze, a ljudska fascinacija majmunima traje.

Čini se da je psihološki najzanimljiviji detalj (do kojega sam došla testirajući prijatelje) da riječ majmun (humanoidi, majmuni bez repa, najsličniji čovjeku) većina ljudi doživljava u muškom rodu. Iako u našem imaginariju postoje slike majmunskih ženki koje doje, prigrljuju i maze svoje mlade, riječ majmun je izrazito rodno obilježena. Majmun je u našem, ljudskom, imaginariju naprosto uvijek mužjak! Možda i stoga jer su teme organizacije majmunske zajednice, obrane, rivalstva, borbi i liderstva povezane isključivo s mužjacima. A možda i stoga jer ženke brinu druge brige, ženke su u svakom muškom i mužjačkom svijetu ionako uvijek nevidljive.

Majmuni su naša (muška!) slika u ogledalu, naše arhetipsko ja. Fascinirani smo njima ne zato što su oni slični nama, nego zbog toga što smo mi slični njima. Oni su naše katarzično ogledalo, zbog toga ih volimo, oni su odgovor na pitanja koja tražimo udarajući glavom o neprobojne zidove.

Kada bi netko sproveo istraživanje i zatražio od isključivo muških ispitanika da izaberu svoju (žensku) zvijezdu u današnjem znanstvenom svijetu sigurna sam da bi pobjedu odnijela sjajna Jane Goodall. Za nju bi glasali i oni muškarci koji pojma nemaju što je to antropologija. Zašto? Zato što se Jane Goodall ne bavi samo majmunima, nego i tom velikom rutavom životinjom tužna pogleda koja spava u svakome muškarcu. Jane je, htjela-ne htjela, dream-girl svakog mužjaka: ona je Tarzanova Jane; ona je i Ann Darrow, minijaturna ljudska ženkica, koja kao da je ispala iz (kinder) jajeta, i još ne sluti da je ona taj ubojiti metak koji će na kraju raznijeti King Konga. Ona, sa svoje strane, razumije njegovu divlju i duboko osjećajnu prirodu, ona zna da je njegovo „divljaštvo“ prirodno, iskreno i neiskvareno. Samo civilizacija može biti licemjerna. Civilizacija je okrutnija od prirode. Zato se, uostalom, Lord Graystock, pola majmun-pola lord, definitivno odlučuje za svoju majmunsku polovicu, ona ljudska zauvijek se kompromitirala. Drugim riječima, Jane Goodall, ni kriva ni dužna, služi kao neka vrsta alibija za muško mužjaštvo, u koje spada i ubijanje.

Najnoviji nastavak majmunske sage, film „Dawn of the Planet of the Apes“, premrežen je značenjima kao i svaka bajka. U ideološko čitanje uvlači nas svaki detalj filma, počevši od imena Koba, što je bio Staljinov nadimak (istina, to je i ime vrste majmuna u Africi, ali i ime „Niokolo Koba“ Nacionalnog parka u Senegalu). Kobine replike, poput one – „Ljudi, vi ste zarobljenici majmuna. Sada ćete upoznati život u kavezu!“ – izazivaju u kinima diljem svijeta pravo zadovoljstvo. Shvativši da će agresivni Koba uništiti i ljude i majmune i da mu se treba fizički suprotstaviti i pobijediti – jer „majmuni uvijek traže najjaču granu“, Caesar, „razumni“ majmun, savladava „divljaka“ Kobu. (Usput rečeno, opet jedan povezni dentalni detalj: Kobu, među drugim majmunima, pamtimo po opasno izraženim očnjacima!)

„Ape not kill ape“, kaže pokoreni Koba, pokušavajući posljednjim lukavstvom podmititi Caesara i podsjetiti ga na njegov vlastiti program, kojim je ojačao i emancipirao majmunsku zajednicu. Nakon duge šutnje, kada je gledaocima srce u petama, kada se poboje da će Caesar stati na stranu svoga majmunskoga brata, Caesar izgovara Kobinu smrtnu presudu: „You are not ape.“

Kolovoz 2014.

Peščanik.net, 25.08.2014.


The following two tabs change content below.
Dubravka Ugrešić

Dubravka Ugrešić rođena je u Hrvatskoj. Završila je Filozofski fakultet u Zagrebu, a u Institutu za teoriju književnosti pri zagrebačkom Filozofskom fakultetu bila je zaposlena dvadesetak godina. Napisala je tri knjige za decu, studiju o savremenoj ruskoj prozi, brojne članke o ruskoj književnosti, prevela je sa ruskog Borisa Pilnjaka i Danila Harmsa i uredila, između ostalog, antologiju ruske alternativne književnosti.

Objavila je knjige priča “Poza za prozu” (1978) i “Život je bajka” (1983), romane “Štefica Cvek u raljama života” (1981), “Forsiranje romana-reke” (1988), “Muzej bezuvjetne predaje” (1997), “Ministarstvo boli” (2004), “Baba Jaga je snijela jaje” (2008) i "Lisica" (2017), kao i zbirke eseja “Američki fikcionar” (1993), “Kultura laži” (1996), “Zabranjeno čitanje” (2001), “Nikog nema doma” (2005), “Napad na minibar” (2010) i “Europa u sepiji” (2013). Dela su joj prevođena na gotovo sve evropske jezike.

Predavala je na više američkih i evropskih univerziteta (pored ostalih, na univerzitetima Harvard, UCLA, Columbia, te na Slobodnom univerzitetu u Berlinu). Dobila je i više važnih književnih priznanja (Austrijsku državnu nagradu za evropsku književnost 1998; Nagradu za esej “Jean Améry” za celokupno esejističko delo 2012). Bila je finalista za Man Booker International Prize 2009, a esej “Karaoke kultura” bio je u najužem izboru za National Book Critics Circle Award for Criticism 2011. Godine 2016. dobila je Neustadt International Prize for Literature.

Živi u Amsterdamu.

Više o autorki na http://www.dubravkaugresic.com/.

Dubravka Ugrešić

Latest posts by Dubravka Ugrešić (see all)