Jan Assmann, Monoteizam i jezik nasilja, Karpos, Beograd 2009, preveo Dejan Aničić
 

U kojoj je mjeri odnos teologije i politike osjetljiv i u društvima poznog prosvjetiteljstva, možda ponajbolje pokazuju burni odazivi na djela njemačkog egiptologa i teoretičara kulture Jana Assmanna (rođ. 1938.) o monoteizmu i politeizmu. Njegove studije o mentalnim, kulturalnim i političkim konsekvencama monoteizma, zasićene akribijskim istraživanjima, nailaze na upadljivo razdražen otpor koji se bjelodano odnosi na više od egiptološko-starozavjetnih detalja.

Assmannova teza, uz sve sadržajno bogatstvo i suptilnost izvođenja, izrazito je jasna i razgovijetna: prvi Ehnatonov pokušaj u 13. vijeku prije Krista da u Egiptu učini monoteizam obaveznim propao je na traumatičan način, ali je, analogno traumatičnim iskustvima kod pojedinaca, djelovao u kolektivnoj memoriji. Međutim, drugom pokušaju revolucionarnog uvođenja monoteizma bio je suđen veliki uspjeh.

“Mojsije”  sprovodi dalekosežno razlikovanje kojim određuje fundamentalnu strukturu jevrejske, kršćanske i islamske religije: razlikovanje između jednog istinskog Boga i mnogo lažnih idola, između uzvišenog, neprikazivog jednoga i slika koje vode u zabludu, između svjetovnih kipova i transcendentnog Pisma, između imanentnosti svijetu i transcendentnosti, između vladavine i spasenja. “Mozaičkim razlikovanjem” u mnogim se dijelovima svijeta “politeističke religije zavičajnosti svijeta” smjenjuju patrijarhalnim, monoteističkim religijama iskupljenja svijeta. A one su po sebi, u svojoj suštini, a ne samo u rubnim posljedicama, ekskluzivne i militantne, ekskomunicirajuće i totalizirajuće. Najzad, njihova prva i najviša zapovijest glasi: ne trebaš imati drugih bogova osim mene!

Jevrejska religija, koja ne poznaje zapovijest misionarstva, bila je religija samoisključivanja. Kršćanstvo i islam opredjeljuju se, naprotiv, za isključivanje drugih i sistematsko misionarstvo: kada se radi o posljednjoj istini jednostavno smo u opasnosti da u nju, ako ne vjerujemo, moramo vjerovati. Naravno, mržnje i rata ima i u politeističkim kontekstima. I naravno da se pretvrdi i rigidni monoteizam može omekšati primjerice time da se poštuje, odnosno moli za zagovor i Majku Božju, Trojstvo ili nekoliko stotina svetaca iz kalendara. No ipak ostaje dalekosežan uvid da tek monoteistička vjera u otkrivenje dovodi do krajnjih eskalacija u logikama sukoba: što učiniti s onima koji ne vjeruju u ono što je objavljeno? Što učiniti s onima koje takva monoteistička učenja ne ispunjavaju radošću i zato ne zaslužuju da budu ljudi? Što učiniti s onima koji uopće ne smatraju da je život na zemlji tako rđav i izražavaju pomisao da tek potreba za iskupljenjem dovodi do situacija iz kojih bi se rado iskupilo?

Vruće jezgro Assmannove teze, naime da monoteizam sa sobom donosi otuđenost od svijeta, štaviše, “demoniziranje zavičajnosti u svijetu”, njegovi kritičari uopće ne spominju ili je u najboljem slučaju nervozno odbacuju. Onaj tko istinu ovjerava kod transcendentnog Boga, taj se u ovom svijetu mora osjećati kao tuđinac. Prava istina je istina sasma druge sfere. Exitus je exodus, ulaz u iskupljenu istinu. Upravo u kristologiji sadržana mogućnost da se postajanje Boga čovjekom misli i doživljava kao smrt Boga teološki se uvijek iznova tabuizirala. Radikalno monoteističko-transcendentalističko stajalište kod fundamentalističkih mučenika nateže se do groteskne prepoznatljivosti. Njima je očito iznimno stalo do toga da život sada i ovdje (dolje) proglase i učine paklom. Sadašnjost se negira, a istinski život smješten je u onostranost, u život nakon smrti. Jednaku monoteističku strukturu, možemo dodati, ima i komunizam, koji predstavlja sekularnu malformaciju kršćanstva: istinski život smješten je u svijetlu budućnost. Protiv tog masivnog obezvrjeđenja onoga unutar-svjetskog i njegovih razornih posljedica za dobar život ulagale su prigovore umne glave poput Spinoze, Goethea i Nietzschea. Jan Assmann očito gaji simpatije prema spinozističko-kozmoteističko-hedonističkim oblicima mišljenja i života, ali ipak je previše nenametljiv da svoje studije opterećuje vlastitim ispovijedanjem.

Knjižicom Monoteizam i jezik nasilja Assmann rekapitulira kako svoja ishodišta tako i svoje uvide. Usprkos opsežnim studijama što ih ima iza sebe, ostaje u nekoj temeljnoj razapetosti. Ostaje u sumnjama, premda se nastoji optimistički uvjeriti da monoteizam i nasilje možda ipak nisu neodvojivi, da bi  monoteizam nasilje možda mogao ostaviti iza sebe, oprostiti se od jezika nasilja: “Možda je i ova postmoderna svest na pragu novog digitalizovanog i globalizovanog doba koja nas nagoni da svodimo račune o mojsijevskim osnovama našeg zapadnog sveta. U ovoj situaciji je važno razjasniti da nasilje nije upisano u monoteizam kao nužna konsekvenca. Zašto bi razlikovanje između istinitog i lažnog moralo da bude nasilno? Jezik nasilja potiče iz političkog pritiska, iz kojeg upravo monoteizam želi da oslobodi. On je spadao u revolucionarnu retoriku preobraćanja, radikalne promene i preokreta, kulturnog skoka iz starog u novo. Preko tog praga smo odavno prešli: on nema više potrebe za revnosnim zaoštravanjem”.

Pri tom optimizmu svakako nam može pomoći Goethe, koji je jednom svom pobožnom prijatelju napisao sljedeće retke: “Uz raznolikost smjerova mojega bića, meni ne može biti dovoljan jedan način mišljenja; kao pjesnik i umjetnik ja sam politeist, kao prirodni naučnik pak panteist, i to oboje jednako odlučno. A treba li mi, kao moralnom čovjeku, jedan bog, onda je i to već riješeno”.

Dakle, politeistički (i multikulturalno) se opredijeliti za zavičajnost svijeta. Nitko od onih koji misle da ovaj život i nije baš tako rđav kako govore fanatici iskupljenja neće se mnogo buniti ako se on nakon smrti još ljepše nastavlja. Politeisti nemaju posebnih problema s time da priznaju monoteizam – kao jednu od mnogo opcija. Monoteizmi su manje suvereni točno u onoj mjeri u kojoj smatraju vjerodostojnim samo jednog suverena. I najveći kršćanski filozof XX stoljeća, Karl Jaspers, po tom je pitanju sasma jasan: u svojoj Filozofskoj vjeri oštro i nedvosmisleno osuđuje “tu crtu apsolutnosti, proganjanja drugih uvjerenja, agresivnog ispovijedanja, inkvizitorskog ispitivanja drugih, i sve to uvijek uslijed zahtjeva na isključivost apsolutne istine”.

 
Peščanik.net, 13.05.2010.

Leave a Reply