Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Do nečega, do kraja, do praznika: ovo je bilo putovanje do pomirenja, u raznim značenjima. Kraj i praznici, sasvim neizvesni. Zato mi je bilo potrebno toliko vremena da ih „procesiram“.

U Beogradu je u prvoj trećini decembra (8-11.12) održana nedelja slovenačkog filma, kojoj je prethodilo dodeljivanje nagrade Karpu Godini, razgovor o njegovom delu i prikazivanje filmova o njemu i njegovih kratkih filmova (6-7.12). Nedelja slovenačkog filma održala se već 8. put, zahvaljujući naporima Dragomira Zupanca i njegove ekipe, posebno Ivane Kronja, koja je nedavno bila članica žirija na portoroškom festivalu slovenačkog filma. Glavna tema bila je žanrovski film, što nužno podrazumeva male kinematografije, koprodukciju i novac. Veoma kratak zaključak je da danas postoji pre svega jugoslovensko-evropska produkcija, odnosno da je mogućna jedino koprodukcija, uz uglavnom evropski novac, i da je onda sa njim mogućan i žanrovski film. Primer dokumentarnog filma koji je dve godine tokom pobuna u Sloveniji snimao Karpo Godina, pokazuje naličje sistema: trenutni filmski fond u Sloveniji nije mu dao sredstva za dovršavanje tog filma, sa najdebilnijim objašnjenjima…

U svojstvu film-frika, zanimali su me filmovi, koje sam većinom ranije videla: dva odlična kratka filma, dokumentarni Crvene šume Nike Autor i igrani Bura Martina Emeršiča obrađuju putovanje i muke izbeglica, odnosno pojavu zvanu gejm, pokušaj prelaska iz BiH preko Hrvatske i Slovenije, pa do veoma, veoma udaljenog cilja, recimo Trsta. Osnovni zaplet podrazumeva bekstvo iz neljudskog logorovanja u severozapadnoj Bosni, stizanje do slovenačkih šuma preko bodljikave žice, hvatanje od strane slovenačke policije, uz odbijanje zakonski predviđenog traženja azila, predavanje hrvatskoj policiji na batinanje, oduzimanje novca i telefona i povratak u Bosnu, te pripremu za novi gejm. Neki ne stignu. Šume kao politički prostor i intimna ljudska reakcija na izbeglice pametna su i duboko angažovana filmska vizija toga. Neočekivanu političku persiflažu snimio je Martin Srebotnjak (Sada voliš slovenački film); očekivani, ali inventivni i dirljivi su dokumentarci o Iskri, elektronskom velikanu, o tradicionalnom i partizanskom skijanju. Divlja Slovenija Mateja Vraniča, sem sjajne kamere, ima problem: scenario, kao pre pola veka, tera životinje da misle i govore kao ljudi, što je danas naprosto uvredljivo i za jedne i za druge. Među velikim igranim filmovima, već nagrađivanim (nagrađeni su i mnogi kratki) bio je Orkestar Matevža Luzara: neko ko ne razlikuje dobro jezike, mogao bi tvrditi da je to čehoslovački film iz sredine 60-ih prošlog veka. Sarkastična i u glavu udarna Kučka: pogrdan naziv za ženu Tijane Zinajić inače je užasno zakasneo feministički film, a ne svojom krivicom. Dedica ide na jug je pravi mikrožanrovski film Vincija Vogue Anžlovara – Bakica ide na jug bio je prvi film istoga režisera u nezavisnoj Sloveniji. Zamislimo Vesnu Františeka Čapa koja nije čekala na maj pola veka kasnije, pa ćemo dobiti ideju o ovom filmu. Nije međutim prikazana Kapa, pravi žanrovski božićni film (koprodukcijski, naravno) Slobodana Maksimovića. U tome filmu mali bednik iz alkoholičarske porodice nagradno gostuje u bogatoj i srećnoj porodici preko Božića i druži se sa devojčicom koja ima sve, a želi još i psa. Oni sreću Deda Mraza koji krade da bi delio poklone, i to u „sindikatu“ Deda Mrazova, devojčica dobija tronogu uličnu džukelu, dečko se mora vratiti tamo odakle je. Pouka je da žanr u maloj ili neholivudskoj shemi mora uvrnuti… sam žanr. Dobar uzor je Deda Mraz je jedno đubre (Žan-Mari Poare, 1982). U svakom slučaju, beogradska nedelja slovenačkog filma potvrdila je svoju postfestivalsku, izrazito refleksivnu ulogu. Zbornik o delu Karpa Godine dopunjuje takvo opredeljenje.

U relativno ograničenom prostoru između Vasine ulice i Obilićevog venca slušala sam, skoro u jednakim razmerama, ruski, ukrajinski i slovenački. Srpski je ponosno zazvučao tek u uličnom TV prenosu utakmice sa Marokom. Put nadole obeležila je pobeda Hrvatske nad Brazilom, put nagore poraz Hrvatske od Francuske.

U Zagrebu je održan (12-15.12) 15. forum za tranzicijsku pravdu u postjugoslovenskim zemljama REKOM mreže za pomirenje, kako se organizacija zove od 2019. Tada je promenjen statut i REKOM je zaključio poglavlje saradnje sa vlastima postjugoslovenskih država: nijedna, a svaka sa svojim razlozima, nije htela da preuzme nadzor, brigu i odgovornost za formalnu saradnju oko pomirenja posle jugoslovenskih ratova. REKOM i njegovih preko 2.000 nevladinih organizacija su u međuvremenu, za poslednjih 15 godina, samostalno radili na popisu i otkrivanju žrtava i pomirenju preživelih. Na Kosovu je posao dokumentovanja završen, u Hrvatskoj je blizu kraja, ostale države se obrađuju. REKOM je mogao još samo da potvrdi neuspeh projekta. Moto foruma bio je „pomirenje nema alternative“… Šta to zapravo znači? Za REKOM, za stotine ljudi koji su vodili istraživanja, za hiljade koji su pomagali, za više od pola miliona koji su dali svoj potpis za pomirenje, to znači etički razumljivo i neophodno priznanje da konačni cilj, pomirenje kao garancija mira, ne može biti njihova odgovornost, već odgovornost svakoga, a posebno onih koji pod prerogativom odgovornosti vode sve: politički lideri država. Iz priznanja REKOM-a jasno je da upravo oni lažu, pretvaranje i prebacivanje odgovornosti na druge obaška. Pre će svi potpisati pomirenje nego što se oni dogovore. REKOM je dakle izveo ključni politički potez, pokazujući svima i svakome ko je zapravo odgovoran za otvoren grob koji čeka mir. U tome smislu to uopšte nije poraz, već razumno odvajanje svetova i preuzimanje akcija tamo gde je država nesposobna – a sve su sve nesposobnije. REKOM, hrvatska Dokumenta i mnoge druge organizacije i pojedinci za koje pomirenje nema alternative, nastaviće svoj posao. Tokom godina rada, REKOM je otkrio važne postupke, ključne reči, tajming, sastav i trajanje pomirenja. Na opšte iznenađenje, najlakše i u jednostavnim ritualima mirili su se nekadašnji ratnici: sve pouke tog fenomena još nisu razumljene. REKOM već više godina insistira na značaju kulture i nauke u pomirenju: ako je ove godine taj deo izgledao manje senzacionalan, to samo znači da su kultura i nauka, posebno u mladoj dijaspori, već uveliko prihvatile i praktikuju posao pomirenja. Nije li to vrhunski rezultat? Posao moraju da nastave oni koji nemaju šta da izgube. Ukoliko nađu sredstva i nastave da nižu rezultate, niko im to neće priznati, ukoliko ne nastave, svi će ih optužiti. Ukoliko se rat u Evropi ne proširi, još uvek postoji mogućnost da parlament EU postavi svim alternativcima pomirenja još koji uslov pred ulazak: bilo bi lepo videti ih kako vuku za rukav REKOM da im u tome pomogne.

Danas valjda skidaju električarska remek-dela u Beogradu, Zagrebu i Ljubljani. Decembarska putovanja imaju smisao i u tome što podsećaju na sve što nema alternative.

Peščanik.net, 10.01.2023.


The following two tabs change content below.
Svetlana Slapšak, rođena u Beogradu 1948, gde je završila klasičnu gimnaziju i doktorirala na Odeljenju za antičke studije na Filozofskom fakultetu. Pasoš joj je bio oduzet 1968-73, 1975-76. i 1988-89. Zaposlena u Institutu za književnost i umetnost 1972-88. Predsednica Odbora za slobodu izražavanja UKS 1986-89, sastavila i izdala preko 50 peticija, među njima i za oslobađanje Adema Demaćija. Bila članica UJDI-ja. Preselila se u Ljubljanu 1991, gde je redovna profesorka za antropologiju antičkih svetova, studije roda i balkanologiju (2002-14), koordinatorka studijskih programa i dekanka na ISH (2004-14). Glavna urednica časopisa ProFemina od 1994. Umetnička direktorka Srpskog kulturnoga centra Danilo Kiš i direktorka Instituta za balkanske i sredozemne studije i kulturu u Ljubljani. Predložena, u grupi Hiljadu žena za mir, za Nobelovu nagradu za mir 2005. Napisala je i uredila preko 100 knjiga i zbornika, oko 500 studija, preko 3.000 eseja, nekoliko romana, libreto, putopise, drame; prevodi sa grčkog, novogrčkog, latinskog, francuskog, engleskog i slovenačkog. Neke od novijih knjiga: sa Jasenkom Kodrnja, Svenkom Savić, Kultura, žene, drugi (ur, 2011); Franc Kavčič in antika: pogled iz antropologije antičnih svetov (2011); Mikra theatrika (2011); sa Biljanom Kašić i Jelenom Petrović, Feminist critical interventions [thinking heritage, decolonising, crossings] (ur, 2013); Antička miturgija: žene (2013); Zelje in spolnost (2013); Leon i Leonina, roman (e-izdanje, 2014); Leteći pilav (2014); Kuhinja z razgledom (2015); sa Natašom Kandić, ur. Zbornik: Tranziciona pravda i pomirenje u postjugoslovenskim zemljama (2015); Ravnoteža, roman (2016); Preživeti i uživati: iz antropologije hrane. Eseji i recepti (2016); Kupusara. Ogledi iz istorijske antropologije hrane i seksualnosti (2016); Škola za delikatne ljubavnike, roman (2018); Muške ikone antičkog sveta (2018); Libreto za kamernu operu Julka i Janez, Opera SNG Ljubljana, premijerno izvedena 19.1.2017; Antična miturgija (2017); Muške ikone antičkog sveta (2018); sa Marinom Matešić, Rod i Balkan (2018); Mikra theatrika II: antropološki pogled na antično in sodobno gledališče (2018); Volna in telo: študija iz zgodovinske antropologije (2019); Moj mačkoljubivi život (2021); sa Aleksandrom Hemonom, Mladost (2021); Feminističke inscenacije (2021); Osvetnice, roman (2022); Grožnja in strah: razraščanje sovražnega govora kot orodja oblasti v Sloveniji (2022). Romani su objavljeni na slovenačkom i makedonskom. Dobitnica nagrada Miloš Crnjanski za knjigu eseja 1990, American PEN Award 1993, Helsinki Watch Award 2000, Helen Award, Montreal 2001, nagrade Mirko Kovač za knjigu eseja 2015, nagrade Mira ženskog odbora PEN-a Slovenije 2016, Vitalove nagrade Zlatni suncokret 2017.

Latest posts by Svetlana Slapšak (see all)