„Progledao sam, prohodao, progovorio i sudario se sa životom i vasionom u selu Jasenovo, sakrivenom od sveta i neba, a u centru samom nesreće i ljudske patnje.“ (Via Romana, 6)

Čovek nekim stvarima jednostavno ne može da odoli. Naime, koliko ozbiljno možete da shvatite književnog junaka ako se on sudara sa životom i vasionom? Kako izgleda taj sudar? Kako se on izvodi, bočno, frontalno ili, božemesačuvajisakloni, otpozadi? Šta je smisao ove metafore, ako ne da nasmeje čitaoca, a svi znamo, poznajući diskurs iz kojeg ovakve metafore dolaze – a koji bi trebalo nazvati jebaćemo-se-još-diskurs (courtesy of Tomislav Marković) – svi, dakle, znamo da je taj govor smrtno ozbiljan, s naglaskom na smrtno. Ova lažna epika, ova gizdava i prazna wannabe uzvišenost koju pokušava da imitira retorika citirane rečenice, potpuno je obuzeta sobom i svojom ispraznošću, a ubeđena je da pripada sferi književnosti, iako je u stvari samozaljubljeni amaterizam. I to je glavni problem kako nove knjige Vuka Draškovića iz koje je preuzet citat, tako i svih drugih njegovih knjiga, od kojih su neke bivale opasno oruđe u bujajućem nacionalizmu osamdesetih, delom zaslugom samog autora, a delom upravo nasedanjem na varku da se radi o književnosti, a o njoj se, da ponovim, u pitanju Vuka Draškovića nikada nije radilo.

Pogledajte koliko besmislica se nalazi u nastavku rečenice, kako čovek koji umišlja da je pisac – rekoše neki od govornika na promociji u Narodnom pozorištu da je Via Romana uporediva sa Andrićem i Dostojevskim, rekoše i ne pocrveneše – kako, dakle, narator opisuje selo Jasenovo koje je istovremeno i nevidljivo, a opet u centru samom (o inverziji kao retoričkoj figuri u književnom i političkom govoru Vuka Draškovića ima materijala za ogroman a besmislen doktorat) nesreće i ljudske patnje. Ako upotrebimo apstraktne imenice „nesreća“ i „patnja“ i pri tome jednoj od njih dodamo atribut ljudska, što znači da jednako pripada svim ljudima i ženama, kako onda Jasenovo može da bude i sakriveno od sveta koji čine ljudi. Da ne govorimo da su nesretno Jasenovo sve vojske do Drugog svetskog rata zaobilazile, ali kad je došlo do bratoubilačkog rata među Srbima i onima koji su Srbi ali to ne znaju, a takvih ima brat bratu i sestri jedno 50 miliona (gruba procena – u zbiru su Srbi iz sva četiri ćoška sveta, Bošnjaci i Turci iz Turske), onda se Jasenovo našlo svim vojskama usput i postalo je ogledno dobro za opštepoznatu srpsku istorijsku dramu, oprostite tragediju, koju Draškoviću Vuče izvodi evo već dobrih tridesetak godina i čovek se očigledno nije umorio. A kako da se i umori kada broj gledalaca i slušalaca, u zavisnosti od medijuma u kojem se tragedija izvodi, neprekidno raste, čak i onda kada pomislite da pada, pa čak i onda kad pomislite da se onemanshow preokrenuo. Jok, more! Obrni okreni, očedi i preokreni, broj slušalaca i verujućih u istorijske istine Vuka Draškovića je sve veći i veći.

Kako onda shvatiti jaz, razdor, zjap između dramatis personae koja tragičku predstavu izvodi i zoona politikona koji se toj predstavi suprotstavlja i priziva srpskog Šarla de Gola te govori stvari koje u nekoj realpolitici deluju koliko toliko smisleno. Preformulisaću. Kako shvatiti činjenicu da kao „pisac“ utičete na stvaranje jednog mišljenja potpuno pretpolitičkog, lišenog svakog pragmatizma, a kao političar pokušavate to mišljenje da opovrgnete? Da li postoje dva Vuka Draškovića? I kojem se više veruje? Zbog čega Vuk Drašković kad piše svoje „romane“ pali ljude u jednom pravcu, za koje kao političar smatra da su krajnje pogrešni, odnosno da su neprofitabilni, čak i suicidalni. Jako neobična situacija koja zahteva, čini mi se, grupnog terapeuta, posebno stoga što Vuk Drašković pisac, kroz naratora kojem se pripovedanje prepušta, ne koristi ništa drugo osim opštih mesta, najbanalnijih i najizanđalijih floskula srpskog nacionalizma koje uvija u ljubav i poštovanje prema susedima muslimanima. Lepo je i hrišćanski voleti svoje susede inoverce, ali narator/protagonista je duboko uveren da su muslimani u Bosni, u stvari, samo poturčeni Srbi, u to ga uverava i povest Sirotog Božidara odnosno Arslan-bega, kao i povest o Mehmed paši Sokoloviću. Ta priča o Srbima kao narodu najstarijem i najvažnijem za napredak carevine nije ništa drugo nego klasična kafanska nacionalistička priča, toliko puta ispričana u Politikinim feljtonima, a sada samo upakovana u celofan pseudoknjiževne obrade. Vuk Drašković istoriju tumači epski paušalno, ne postavljajući pitanja, stvari su odista u njegovom svetu jednostavne, crno-bele. Na primer, floskula o tome da je za rat u Bosni kriv i Ustav SFRJ iz 1974. koji je bosanske muslimane uzdigao na nivo nacije. Koliko puta treba da čujemo tu teoriju zavere? Koliko puta treba to blebetanje da se ponovi dok zlikovci koji su pokolje činili i dalje slobodno šetaju Beogradom i ostalim srbijanskim gradovima?

Zbog čega je Vuk Drašković kormilo pripovedanja prepustio Damjanu Čavki, lekaru, piscu amateru, patrioti koji ni u jednom trenutku ne odbija saradnju sa Službom, iako je književna motivacija da mu se Služba uopšte obrati da im postane doušnik dosta tanka? Objašnjenje za ovu narativnu strategiju nalazi se u liku Maksima Kozbaše, koji, gle čuda, čuda velikoga, mili bože, neodoljivo podseća na autora romana, odnosno na njegovu zoon politikon inkarnaciju. Jedina razlika je u tome što nesretni Maksim gine u atentatu u Sićevačkoj klisuri. Sve ostalo je manje više isto, samo što su greške, afere i korupcija koje su obeležile vladavinu SPO Beogradom potpuno prećutani, uostalom kao i uloga ostalih opozicionih lidera u obaranju Miloševića. Sve je to Vuk sam učinio, a ostali su nazvani šarolikom koalicijom koju je okupio Maksim Kozbaša.

Narativ Via Romane, dakle, ima svoju apotetičku svrhu, a Damjan Čavka je pozvan samo tu da posvedoči pravednom životu Maksima Kozbaše. Tako se pseudoroman polako pretvara u hagiografiju i, čak i ako nije od početka tako planirano, u jednu narcisoidnu strukturu, beatifikacijski i sanktifikacijski tekst čija je svrha da svi vidimo ko je najveći mučenik u Srbiji. Jer to je ono što obeležava Vuka Draškovića u obe svoje uloge koje jednako bezuspešno igra, to je njihov zajednički imenitelj – on želi da postane mučenik, martir i da kao takav ostane zabeležen u istoriji. Ako me zdrav razum ne izdaje, mučenici su osuđeni na neuspeh, oni su unapred već izgubili bitku i stoga nije ni čudo što je sledeći ovu svoju želju Vuk Drašković omanuo i kao pisac i kao političar. On može da izazove određenu vrstu simpatija kod određenog broja ljudi koji srazmerno nije mali, ali suštinski on ne može da učini ništa veliko i nikada i neće. A najveća njegova žal je što verovatno nikada neće postati mučenik u punom smislu reči, pa je stoga rešio da tu svoju želju iživi u pisaniju koje on naziva romanom. Neće biti ni prvi ni poslednji koji je mrčio hartiju.

Franuski novinari su, čini mi se, devedesete godine Draškovića opisali kao mešavinu Raspućina i propale rok zvezde. Na žalost, on nije odmakao dalje od toga. Istina, deluje uljudnije i preokrenutije, na korici knjige čak i preplanulo, kao da je zajedno sa Čedomirom netom sišao sa Akonkagve, ili stigao sa Santorinija, ali suština je ostala ista svih ovih godina. Zove se taština praznine.

E-novine, 20.10.2012.

Peščanik.net, 21.10.2012.