Vukovar 1991, Michael Freeman

Vukovar 1991, Michael Freeman

Svake godine početkom januara počinje spinovanje i pumpanje, mahom književne javnosti, ko će dobiti Ninovu nagradu. Ona se smatra važnom, verovatno za nijansu važnijom od ostalih, ali šta zapravo donosi, pored relativno velikog novca. Pisac i roman dobijaju par meseci slave, ali ako ih ne iskoriste kako treba, sve veoma brzo pada u zaborav. Šta tek reći ukoliko za nagrađenim romanom ne usledi dobra knjiga. Ko se još seća Mira Vuksanovića, dobitnika Ninove nagrade za roman Semolj zemlja? Ko je uopšte čitao tu knjigu? Žiri? Da se ne radi o dugogodišnjem upravniku Biblioteke Matice srpske, mislim da bi u potpunosti pao u zaborav, a verovatno ne bi nikada ni dobio nagradu. Šta reći o romanima Maksimilijana Erenrajha Ostojića, ili onom Mladena Markova? Gde su nestale dve poslednje dobitnice, Grozdana Olujić i Gordana Ćirjanić, i s tim u vezi odmah pitanje – da li je to razlog što u ovogodišnjem užem izboru nema nijedne žene? Verujem čak da većina čitalaca u Srbiji i ne zna za koji roman je David Albahari dobio Ninovu nagradu, a za koji Basara – svakako ne za svoja najbolja dela. To nam govori da je Ninova nagrada samo tag koji će vam olakšati pretraživanje, ali vam neće nužno reći ništa o kvalitetu teksta.

Posebno je to tačno za romane koji su bili laureati od 1989. godine na ovamo. Uz časne izuzetke, većina knjiga je odavno zaboravljena. Ispostavlja se da je nagrada za roman dodeljivana autoru, pa su propuštene šanse da se nagrade dela, ali nije propušteno da se nagrade “podobni”, pri čemu atribut ne podrazumeva samo političko saglasje, već splet raznoraznih interesa unutar književnog polja. Konačno, ukoliko je nagrada zaista toliko važna, da li je moguće govoriti o njenom uticaju na kanon, ili da ne budemo previše zahtevni, o tradiciji koja nastaje na osnovu romana koji su nosioci ovog Oskara srbijanskog romanesknog stvaralaštva.

Tradicija (u Eliotovom smislu) među romanima dobitnicima Ninove nagrade ne može se pohvaliti nikakvom koherencijom, osim spletom srećnih i interesno markiranih okolnosti. Ali šta je sa nizom odbijanja da se učestvuje u sve besmislenijoj trci za Ninovu nagradu. Ona počinje sa Radomirom Konstantinovićem koji 1996. godine ne dozvoljava da se Dekartova smrt nađe u konkurenciji. Kako piše Sava Dautović u Danasu (24.01.2011): “Iako smo posle toga često razgovarali, nikada ga nisam pitao zašto je to učinio. Ali, mogao sam naslutiti da, na jednoj strani, nije hteo da pristane da mu knjigu vrednuje tadašnji predsednik žirija i, na drugoj, da nije želeo da se kandiduje za bilo kakvo društveno priznanje Miloševićeve Srbije, iako su i sama nagrada i list koji je dodeljuje bili žrtve tog istog režima”. O žrtvama i režimima, kao i o Ninovoj ulozi u Miloševićevoj Srbiji će se verovatno još pričati, ali da podsetimo da je te godine predsednik žirija bio Nikola Milošević. Interesatno je primetiti da Milan Vlajčić u Blicu (30.10.2011), u tekstu povodom smrti Radomira Konstantinovića piše da je neuzimanjem u obzir romana Dekartova smrt napravljen previd: “Težak previd: ne nagrađuje se pisac (hteo da primi nagradu ili ne), već roman godine”. Vlajčić do paroksizma dovodi Bartovu tezu o smrti autora, relativizujući svako pravo na sopstveno mišljenje i stav, ono što svakako nije imao do nedavno predsedavajući Ninovim žirijem.

Kako bilo, postoji očigledna potreba da se nagrada ospori, odnosno da se od nagrade distancira i to pre svega zbog ugrađenosti nagrade u “sociosimbolički poredak armiran nacionalizmom, tradicionalistički, patrijarhalan, populistički, autističan i antiprosvetiteljski, [koji] podstiče konformizam i samosažaljenje”, kako je to u svom otvorenom pismu uredniku NIN-a naglasio Sreten Ugričić. Prošle godine, to je pored njega učinio i Saša Ilić, a iz ovogodišnje trke se izuzeo Miloš Živanović. Koliko je to značajno za potres unutar simboličkog poretka na kojem počiva Ninova nagrada svedoči i prezriv govor o ovakvim postupcima trenutnog predsednika žirija Vase Pavkovića u intervjuu datom Blicu (18.12.2011). Na pitanje kako se kao predsednik žirija nosi sa različitim osporavanjima i pritiscima, on odgovara: “Ove godine ima mnogo manje romana, a nema ni polupisaca koji pokušavaju da ospore samu nagradu, žiri, srpsku književnost. Ne verujem da se 999 čitalaca od 1.000 iz prošle godine sećaju dva osporavačka romana. Verujem čak da je i jedan od tandem-dvojca-bez-kormilara zaboravio kako se zove njegov roman.”

Da je ovo toliko beznačajno ne bi se predsednik žirija sa toliko žestinom obrušio na osporavanja. Mogao je jednostavno da preskoči ovo pitanje ili da na njega odgovori usput, kao na nešto što zaista ne izaziva nikakve reakcije. Tvrdnjom da jedan od pisaca osporavača ne zna kako mu se zove roman, Pavković pokazuje da on veoma dobro znao o kome se radi, a posebno o kojim romanima je reč. Ne postoji bolji dokaz da je Ninova nagrada uzdrmana.

Šta se zapravo dogodilo, zbog čega je Nin ugrožen, šta je to što ga ugrožava i ima li to neki zajednički imenitelj, odnosno da li u sebi nosi dovoljno snage da podrije temelje na kojima počiva nagrada koja je poslednjih godina simbol svega što ne valja u srbijanskoj književnosti. Dekartova smrt, Neznanom junaku, Pad Kolumbije i Razbijanje nisu pristali da uđu u trku za Ninovu nagradu smatrajući je ništavnom, lažnom, ideološki i estetski neprihvatljivom. Iako na prvi pogled heterogeni, ovi narativi imaju zajedničke crte koje ih jasno suprotstavljaju dominantnom diskursu koji na simboličkom nivou nastavlja sve ono što je krasilo ideologiju miloševićevske ere čiji je ideolog prvi dobitnik Ninove nagrade. Pre svega mislim na odnos prema jeziku kao simboličkom oruđu kojim se konstituiše stvarnost, kako fikcionalna u okviru proznog dela, tako i ona referencijalna, ona koja nas okružuje. Jezik nije nevino sredstvo kojim se služimo da bismo preneli informacije, on je sredstvo kojim stvaramo svet. U tom smislu se sva četiri romana kritički odnose prema jeziku, dekonstruišu ga, raskrinkavaju ideološke mehanizme koji stoje iza njega. Konstantinović to čini svojstvenim nepoverenjem u izgovoreno, Ugričić demontiranjem ideoloških konstrukata, Ilić u istorijskoj perspektivi i međuodnosima jezik-telo, a Živanović jukstapozicioniranjem matrica preuzetih iz popularne kulture. Sva četiri romana su izrazito postmoderna. Već sam naziv najstarijeg među njima, Dekartova smrt, smrt osnivača moderne filozofije, autora maksime Cogito, ergo sum, drugim rečima smrt ideje razuma shvaćenog moderno, predstavlja iskorak u post-moderno (gde prefiks označava ono što dolazi nakon). Ostali romani slede Konstantinovićevo preispitivanje koncepta razuma kao mesta nastanka saznanja koje je nužno autoritarno, koje se nameće kao jedino ispravno, a dijapazon se kreće od Ugričićevog modela komunikacije telepatijom, do potpuno slobodnog kombinovanja različitih vrsta intertekstualnosti u Živanovićevom romanu. Konačno, ono što izdvaja ova četiri romana jeste i njihovo predstavljanje ljubavi. Zvuči neverovatno ali u svakom od njih ljubav igra presudnu ulogu i ljubav jeste jedno od oruđa suprotstavljanja opisanoj autoritarnosti razuma koja će svoje veliko finale imati u orgiji u Francuskoj 7. Odnos među ljudskim bićima shvaćen kao dinamičan odnos Jastva i Drugosti, kao autentičan i ravnopravan, tim više izopšten i izopačen odnos koji ljudska bića mogu imati među sobom, predmet je svakog od ovih romana. Odnos pripovedača i roditelja, Neznanog junaka i njegove drage, odnos Irene Berat prema muškarcima u svom životu i poseban odnos prema ženama, konačno veza između Pere Mitića i Bjanke, sve su to oblici ljubavi koji prevazilaze i samim tim urušavaju dominantan simbolički poredak jer stoje daleko izvan njega, odnosno nije ih moguće kontrolisati.

Na isti način izmiču kontroli i “polupisci” koji odbijaju da igraju po pravilima Službe, odnosno Ninove nagrade. Za sada ih je četvorica. Shodno kvalitetu tekstova i gravitacionoj sili koju emituju, očekujem da će ih biti više. Važno je znati da alternativa postoji i da ima snažno umetničko, ali i ideološko utemeljenje.

Beton, 17.01.2011.

Peščanik.net, 18.01.2012.

NINOVA NAGRADA