„Ti si najgluplji od moje djece, ali si najdalje dogurao“, rekao je dr. Franjo Tuđman dr. Miroslavu Tuđmanu prilikom otkrivanja spomenika dr. Franji Tuđmanu u Maslenici, rad samoukog kipara M. Šoše iz Kruševa. „Eto kakve mogućnosti pruža demokratski poredak“, dodao je.
Uzvanici su se odavno razišli i raskomotili u svojim stajama i brlozima, pa je dr. Miro iskoristio priliku da ostane sam sa spomeničkom vrijednošću, da se s njom savjetuje i informira je o najnovijem razvoju događaja u zemlji, da se opusti u obiteljskom ugođaju, dok je večer farbala nebo rumenim tonovima. Spomenička vrijednost ga je pozorno slušala, tu i tamo bi ga očinski pomilovala kamenom rukom po glavi, prouzročivši time više hematoma i dvije ozbiljnije posjekotine.
Najvažnija obavijest glasila je da je on, dr. Miro Tuđman, imenovan predsjednikom parlamentarnog odbora za kontrolu tajnih službi, iako je on, dr. Miro Tuđman, u vrijeme dok je dr. Franjo Tuđman još živio i vladao, bio na čelu hrvatskih tajnih službi koje su udarnički djelovale mimo parlamentarne kontrole: prisluškivale su nezavisne novinare i kritički raspoložene intelektualce, sastavljale njihove dosjee, utvrđivale liste za odstrel unutrašnjih neprijatelja, poduzimale akcije difamiranja i zastrašivanja, organizirale spaljivanje opozicijskog „Ferala“, uopće, činile sve da zaštite režim od neugodnih demokratskih ispada.
„Ja, koji sam uz pomoć tajne policije zatirao demokraciju“, kaže dr. Miro, „sada se službeno brinem o tome da tajna policija radi u demokratskom duhu. Zar to nije divno, tata? Mogu li to shvatiti kao napredovanje u službi?“
„Možeš, sine, možeš“, kaže dr. Franjo. „Samo budi malo tiši. Onaj Ivančić sve sluša.“
„Ivančić? A gdje je?“ usplahiren je dr. Miro.
„Skriva se okolo po žbunju, đubre. Maloprije sam ga vidio“, kaže dr. Franjo.
„O mater mu jebem!“ konstatira dr. Miro.
„Žuti novinar, dno dna“, veli dr. Franjo. „Ja mislim da očekuje da nas dvoje ovdje poduzmemo neke seksualne aktivnosti, da može prodati priču tabloidima. Je li tako, sine, da te ja nisam seksualno zloupotrebljavao?“
„Nisi, tata. Pa mrtav si već duže od desetljeća. S tim je napokon gotovo.“
„Eto… A gdje smo ono stali?“
„Kod parlamentarnog nadzora tajnih službi.“
„E da…“ koncentrira se dr. Franjo. „Dakle, kao historičar s iskustvom, k tome još duže vrijeme pokojan, mogu ustvrditi da se povijest ponavlja, najprije kao tragedija, a zatim kao demokratska forma.“
„A ne kao farsa?“
„Glupi dječače. Pa upravo ti objašnjavam žanrovsku bliskost između farse i demokratske prakse. Pogledaj sebe. Policijski mamlaz i siledžija koji štiti demokraciju od policijskih mamlaza i siledžija. Ima li ljepšeg primjera demokratske prakse?“
„Valjda nema, tata.“
„Hoću reći, nema tog aspekta tiranije koji se jednom neće ukazati u najprihvatljivijem demokratskom izdanju. Vladajuća samovolja, uz pomoć sve razvijenijih demokratskih mehanizama, suzbija se tako da u što većoj mjeri ostane netaknuta. Ispravno njegovana demokracija ne samo što će ukinuti strahovladu, nego će je i učiniti poželjnom.“
„Tata, kako to govoriš?“
„Što? Možda ovo nije istina?“
„Ne, nego taj jezik…“
„Ivančić!“ uzvikne dr. Franjo. „Sakrio se iza mene, baraba, i sere li ga sere. Hoće da te zbuni. Mrš nazad u žbunje, prokletniče!“
„O mater mu jebem!“ konstatira dr. Miro.
„Ma pusti budalu, ignoriraj ga“, smiruje ga dr. Franjo. „Vidiš, sine, u teoriji je tajna policija nespojiva s demokracijom, ali u praksi se tajne službe samo množe i množe. Nikome ne pada na pamet da ih rasformira. Rasformiranje tajnih službi bi deformiralo praktičnu demokraciju, pa nadzor služi isključivo održavanju kontinuiteta. Srbi su u tom pogledu, za razliku od nas Hrvata, ostali savršeno glupi i zaostali.“
„Kako to misliš, tata?“
„Tamo je nedavno ministar policije inicirao smjenu ravnatelja Narodne biblioteke i još mu prijetio hapšenjem. Uočavaš li taj manjak demokratske kulture? Kod nas je takvo što postalo nemoguće. Kod nas će ravnatelj tako važne kulturne institucije kao što je Narodna biblioteka, odnosno Nacionalna knjižnica, unaprijed biti regrutiran iz policijskog kadra, ili barem iz redova simpatizera i boljih doušnika. Ispravno?“
„Ispravno, tata.“
„Ne može se u Hrvatskoj dogoditi da ravnatelj Narodne biblioteke ne opslužuje režim, pošto smo demokratski uznapredovali. A onda nemaš potrebe za smjenama i nasiljem, nego je sve u sigurnim rukama demokratske procedure. Ravnatelji biblioteka su stupovi nacionalne sigurnosti, pogotovo kod naroda koji mnogo čita kao što to čine Hrvati. Samo u nedemokratskim sustavima ravnatelj Narodne biblioteke traži više demokracije nego što mu omogućuje demokratski sustav. Da kod nas ministar policije pozove na smjenu ravnatelja Narodne biblioteke to bi bio takoreći čin resorne samokritike.“
„Tja, nikad ti Srbi neće u Europsku uniju“, primjećuje dr. Miro.
„Nikad, sine, nikad“, slaže se dr. Franjo. „A kod nas ulazak u Europsku uniju propagira general Gotovina, koji je, da se razumijemo, simbol protueuropskih vrijednosti. To ja zovem adekvatnom demokratskom sviješću! To je ta prilagodba ratnih zločina i etničkog čišćenja civilizacijskom napretku. Tako si i ti, sine, kao dokazani ubojica demokracije, maltene fašist, maltene satrap, ili barem satrapovo mladunče, postavljen da u ime hrvatske javnosti štitiš demokraciju od mogućeg mahnitanja tajnih službi. I je li se itko u Hrvatskoj tome usprotivio?“
„Nitko“, utvrđuje dr. Miro. „Milanović i društvo ne samo što nisu imali ništa protiv mene kao odgovarajućeg kadrovskog rješenja, nego su i o tebi u zadnjim istupima govorili s dužnim poštovanjem.“
„Dakako da jesu“, smješka se dr. Franjo. „Zato jer su demokrati. Uvjeravam te, sine, koliko god da si glup, da ležernost s kojom politička klasa prelazi preko zloupotreba demokratskog poretka pokazuje kako osnovna namjena demokracije i jest u tome da ona bude što uspješnije zloupotrijebljena. Doći će dan kada će politička klasa, umjesto što još uvijek operira s pojmom demokracije, i službeno koristiti termin zloupokracija.“
„Ivančiću!“ drekne dr. Miro. „Ostavi mi tatu na miru! Prestani srat umjesto njega! Mrš u žbunje!“
„Ma pusti budalu, sine, ignoriraj ga“, smiruje ga dr. Franjo. „Ti znaš što ja mislim…“
„Znam, tata, znam“, kaže dr. Miro. „Samo nemoj me više tapšati po tjemenu. Glava mi je sva krvava.“
„Ako, sine, to je dobro za cirkulaciju“, nježno će dr. Franjo. „A samim tim i za demokraciju. Glavno da u tvom slučaju nema opasnosti od potresa mozga. Znaš kako kaže naš narod, bolje da si krvav iznad, nego ispod kože. Bit ćeš ti i takav sposoban da preuzmeš odgovornu dužnost.“
„Kako ne bih bio“, ponosno će dr. Miro. „Izabrali su me građani moje zemlje, delegirala me moja stranka, a potvrdila vladajuća većina. Sve legalno, uz najstrože poštivanje parlamentarne procedure.“
„Točno“, slaže se dr. Franjo. „To je ono zbog čega mladež s Filozofskog veli da je predstavnička demokracija, da oprostiš, goli kurac. Ali njih je najlakše otpisati kao nedemokrate. To je tajna zloupokracije: nema demokratske rasprave o demokraciji s onima koji njome nisu zadovoljni. Osim toga, što ima loše u nježniku? Evo vidi moga, nisam ni živ, a tvrd mi je ko kamen. Ajde pipni!“
„Tata!“ štrecnu se dr. Miro. „Onaj Ivančić samo to i čeka! Da može prodati priču tabloidima.“
„Dobro kažeš. Više se ne smiješ ni poigrati s rođenim djetetom a da te ne zaskoči žuti tisak…“, rezignirano će dr. Franjo. „Pođi sad polako, sine. Već je mrkli mrak, sad su ti idealni uvjeti za rad.“
„Tata?“ znatiželjan je dr. Miro. „Jesi bar malo ponosan na mene?“
„Naravno da jesam, dječače, koliko god da si glup“, kaže dr. Franjo i pomiluje ga po glavi, što uzrokuje novu frakturu lubanje, pola pedlja iznad desnog uha. „Ovaj mrtvi autokrat i roditelj u tebi vidi potvrdu da se povijesna tragedija ponavlja kao demokratska forma. Ti si jamstvo policijske logike hrvatskoga slobodarstva. Političar najtraženije pasmine. Etička vertikala moralnog bankrota. Pljujući demokraciju legitimirao si se za njenog zaštitnika. A u Hrvatskoj, kao što i sam vidiš, nema nikog da demokraciju brani od onih koji je štite.“
„Hvala ti, oče!“
„Ništa, i drugi put. Najbolji savjet koji ti ovaj spomenik može dati je – drži se ti svoga tate!“
„Znači, da ipak pipnem?“
Novosti, 28.01.2012.
Peščanik.net, 27.01.2012.
SLUČAJ SRETEN UGRIČIĆ- Biografija
- Latest Posts
Latest posts by Viktor Ivančić (see all)
- Čija je vojska? - 25/10/2024
- Bilježnica Robija K.: Krv, gnjoj i suze - 21/10/2024
- Ruse na vrbe! - 19/10/2024