Jedna od odluka Republičke izborne komisije izazvala je u javnosti brojne reakcije. Komisija je zaključila da “haški optuženici mogu biti birani za poslanike u Skupštini Srbije, a mandat im prestaje automatski ako budu osuđeni na bezuslovnu kaznu zatvora u trajanju od najmanje šest meseci”. Obrazlažući ovaj stav predsednik i sekretar Komisije naveli su da naši propisi omogućavaju kandidovanje haških optuženika, jer za njih važi pretpostavka nevinosti sve dok se o njihovoj krivičnoj odgovornosti pravnosnažno ne odluči, te da zadatak Komisije “nije da sudi o moralu i političkom smislu kandidatura, već da utvrdi biračko pravo”. Reakcije javnosti kretale su se, u skladu sa različitim ispoljavanjima političkih sentimenata prema “Hagu” i “haškim optuženicima” – od oštre moralne osude ovakvog stava Republičke izborne komisije, preko saglašavanja sa njenim formalnim tumačenjem do indiferentnog stava. Pitanje koje valja postaviti nije samo etičko i nije samo političko, jer u našem pravnom poretku ima dovoljno pravnog osnova da se zauzeti pravni stav Komisije dovede u pitanje.

Tačno je da u Srbiji nema pravnog propisa koji bi izričito zabranjivao da lica koja su optužena za krivična dela pred bilo kojim sudom, pa tako i pred Tribunalom u Hagu, budu uvršćena na poslaničke liste. Formalnopravno gledano, dakle, takve zabrane doista nema. Ali, izostanak zabrane ovakve vrste ne oslobađa organe koji pravo primenjuju (u ovom slučaju RIK) da pravo tumače u skladu sa ciljem radi kojeg norme određene sadržine postoje. Ako je smisao predloga da određeno lice bude poslanik taj da ono, u slučaju izbora, odista vrši posao poslanika, a isto to lice je lišeno slobode i izvesno je da će bar dve ili tri naredne godine protiv njega trajati krivični postupak, onda nezavisno od ishoda tog postupka, ono neće moći da vrši funkciju poslanika. Iz toga proizlazi da predlaganje takvog lica za poslanika, kao i njegov pristanak da bude predloženo, nisu učinjeni u cilju vršenja poslaničke funkcije, nego radi ostvarenja nekog drugog cilja koji, sa stanovišta biračkog prava nije relevantan. Vršenje prava radi ostvarenja nekog drugog cilja, a ne onog zbog kojeg je to pravo priznato, predstavlja zloupotrebu prava. A, zloupotreba prava je zabranjena: “Zloupotreba sloboda i prava čoveka i građanina protivustavna je i kažnjiva, onako kako je zakonom predviđeno.” (Član 12 stav 3 Ustava Srbije)

U ovom predizbornom periodu dva lica koja su lišena slobode i nalaze se u pritvoru Tribunala u Hagu (Milošević i Šešelj), predložena su za nosioce izbornih lista njihovih političkih stranaka i Komisija je te predloge potvrdila. Teorijski se ne može isključiti mogućnost da njihove stranačke liste osvoje većinu u parlamentu. U čl. 83 tač. 1 Ustava Srbije predviđeno je da će predsednik Republike (u ovom slučaju novoizabrani predsednik Narodne skupštine kao v.d. predsednika Republike) predložiti Skupštini kandidata za predsednika Vlade, pošto sasluša mišljenje predstavnika većine u Skupštini. Uzmimo da za predsednika Vlade bude predložen Slobodan Milošević (iako je to jedno od onih društvenih zadovoljstava koja se precenjuju). Da li se može očekivati da on iz Haga sastavi kabinet i uspešno vrši funkciju predsednika Vlade? Da li odista stavljanje njegovog imena za nosioca liste ima za cilj da on aktivno vrši posao predsednika Vlade, ili je on predložen (i taj predlog prihvatio!) iz nekog drugog razloga koje pravo ne prihvata kao relevantan za uvršćivanje na izbornu listu? Kada bi ozbiljan sud dobio priliku da se izjasni da li u ovom primeru ima zloupotrebe prava, ne sumnjam da bi odgovor bio potvrdan. Isti primer važi i za drugo “haško” ime: Vojislav Šešelj. Drugačiji vid zloupotrebe prava na predlaganje kandidata vidi se iz liste Liberala Srbije. Na njoj se, među kandidatima za poslanike nalazi Sreten Lukić, optužen pred Tribunalom u Hagu, koji nije lišen slobode i nalazi se u Srbiji. Kao kandidat broj 251 na toj listi bio je predložen još jedan optuženi – general Lazarević. Nosilac liste koji sebe naziva ovcom (crnom), uvrstio ih je u listu u znak priznanja za njihove političke i druge zasluge, nezavisno od krivičnih optužbi kojima su izloženi. Ako budu izabrani za poslanike (isključeno u slučaju Lazarevića, a moguće u slučaju Lukića), po Ustavu Srbije steći će imunitet, koji otežava, čak sprečava krivično gonjenje pred sudom u Srbiji, ali ne i pred Haškim tribunalom. Ako je ideja bila u tome da se putem imuniteta zaštite od krivičnog gonjenja i suđenja u Srbiji koja se inače uporno nude u zamenu za “haško” suđenje, a ne da odista budu poslanici, opet je reč o zloupotrebi prava, jer se pravo (predlaganje kandidata) vrši radi ostvarenja nekog drugog cilja, a ne onog zbog kojeg je priznato.

Da bi pravna norma proizvodila očekivana dejstva (a u pravu se smatra da ta dejstva moraju biti ostvariva i racionalna, što je minimalni zahtev), ona mora biti u skladu sa zdravim razumom. Protivno je zdravom razumu tumačiti kao dozvoljen predlog da neko bude poslanik, ako je izvesno da taj neće moći da vrši tu funkciju. Protivno je zdravom razumu predlagati za nosioca liste nekog ko, u slučaju pobede, ne bi mogao da primi mandat za sastav Vlade i da deluje kao njen predsednik. Protivno je zdravom razumu prihvatiti kao zakonit predlog da neko bude poslanik samo zato da bi se taj zaštitio od krivičnog gonjenja. Prema tome, nezavisno od stava o (ne)etičnosti predlaganja lica optuženih za krivična dela za poslanike, nezavisno od moguće, a ovde i evidentne političke zloupotrebe, ovakvi predlozi predstavljaju izrazit primer zloupotrebe prava. O tome Republička izborna komisija nije vodila računa, a morala je i to po službenoj dužnosti.

Nije bez značaja ni držanje članova Komisije – predstavnika političkih stranaka koje sebe označavaju kao demokratske. Koliko je javnosti poznato, niko od njih nije stavio prigovor protiv odluke o proglašenju onih lista na kojima se, kao kandidati, nalaze lica predložena radi zloupotrebe pasivnog biračkog prava, a ne radi vršenja poslaničke (ili druge) funkcije. Odbijanje prigovora otvorilo bi mogućnost da se o ovom pitanju izjasni najviši sud u Srbiji – Vrhovni sud i bilo bi odista važno za budućnost pravne države čuti njegov stav. Ako bi i Vrhovni sud na isti način protumačio pravo, bio bi to težak dokaz o virtuelnom učešću građana i građanske javnosti u virtuelnim izborima jedne virtuelne države u kojoj se brižljivo sprovode norme koje nemaju smisla i time izazivaju pravne posledice protivne zdravom razumu običnog čoveka.

Danas, decembar 2003.

Peščanik.net, 13.12.2003.


The following two tabs change content below.
Vesna Rakić Vodinelić, beogradska pravnica, 1975-1998. predaje na državnom pravnom fakultetu u Beogradu, gde kao vanredna profesorka dobija otkaz posle donošenja restriktivnog Zakona o univerzitetu i dolaska Olivera Antića za dekana. Od 1987. članica Svetskog udruženja za procesno pravo. 1998-1999. pravna savetnica Alternativne akademske obrazovne mreže (AAOM). 1999-2001. rukovodi ekspertskom grupom za reformu pravosuđa Crne Gore. Od 2001. direktorka Instituta za uporedno pravo. Od 2002. redovna profesorka Pravnog fakulteta UNION, koji osniva sa nekoliko profesora izbačenih sa državnog fakulteta. Od 2007. članica Komisije Saveta Evrope za borbu protiv rasne diskriminacije i netolerancije. Aktivizam: ljudska prava, nezavisnost pravosuđa. Politički angažman: 1992-2004. Građanski savez Srbije (GSS), 2004-2007. frakcija GSS-a ’11 decembar’, od 2013. bila je predsednica Saveta Nove stranke, a ostavku na taj položaj podnela je u aprilu 2018, zbog neuspeha na beogradskim izborima. Dobitnica nagrade „Osvajanje slobode“ za 2020. godinu.

Latest posts by Vesna Rakić Vodinelić (see all)