Republika Hrvatska spremna je jeftino i bez žaljenja rasprodati sva svoja prirodna bogatstva i privredne resurse, izuzev bogatih nalazišta prljavoga rublja. Šume, vode, otoci, autoceste, brodogradilišta, banke… sve je to pogodno da se stavi na bubanj, ali ne i neiscrpni rudnici svinjarija što su na ovaj ili onaj način uložene u realizaciju Svete ideje.

Iako prešućen, to je temeljni element „državnosti“ koju ovih dana vatreno promiče predsjednik Vlade RH, spreman da pogine na barikadi sa zastavom u rukama, jer kada se sve to borbeno klepetanje očisti od gustih naplavina frazerstva, u njemu nema ničega osim grčevitog inzistiranja na nacionalizaciji zlodjela. Umjesto tradicionalno shvaćenog suvereniteta, koji je ionako odavno otišao dođavola, Hrvatska će voditi brigu o svom dostojanstvu i autohtonim vrijednostima štiteći državni zloverenitet.

Nekako se dogodilo da, kada god otvori usta, iz Zorana Milanovića progovara država. Zamjeriš li mu se, dolaziš u sukob s prijekim fantomom, sa samom hrvatskom državom i njenim vitalnim interesima. Ne može se točno odrediti od kojeg se momenta premijer uživio u ulogu trbuhozborca tako važne tvorbe, ali da u zadnje vrijeme – naročito otkako su eurokrati službenoj Hrvatskoj počeli odbrojavati sekunde povodom slučaja „Rolex Perković“ – nemilice rabi retoričke vratolomije dostojne pokojnoga Vrhovnika, izvan je svake sumnje. Izgleda da je političar u najboljim godinama tek konzumacijom vlasti do kraja svladao gradivo i od bivšega Tuđmanova diplomata uznapredovao do njegova državotvornog diplomanta.

Prošloga tjedna, pokušavajući sanirati vukovarski džumbus, najprije je romantično ustvrdio kako je „država Hrvatska majka svih svojih građana“, potom kanibalima iz Bruxellesa poručio da je „Hrvatska /ako oni to dosad nisu razumjeli/ država“, te će se „kao takva i ponašati“, a naposljetku pozvao čelnike HDZ-a da se, zbog iskazane sumnje u hrvatski pravni sustav, odreknu hrvatskoga državljanstva. Kao da bi – ukoliko se za kriterij doista uzme povjerenje u ovdašnju pravnu državu – u ekskluzivnom klubu hrvatskih državljana ostao itko drugi osim članova Milanovićeva kabineta.

Da bi se vrtložna logika nacionalizacije zlodjela, izložena povodom slučaja Josipa Perkovića, bolje razumjela, citat vrijedi pustiti u cijelosti: „Mjesto za suđenje i raspetljavanje tog slučaja je Hrvatska i kad mi netko iz vrha HDZ-a kaže da u Hrvatskoj nije moguće osigurati pošteno suđenje i da zato osobu treba isporučiti Njemačkoj – ja mislim da bi se osoba koja to kaže trebala odreći hrvatskog državljanstva. To je sramota. Sramota. To treba raditi u Hrvatskoj.“

A zašto ne u Njemačkoj? Zato jer je, veli Milanović, „riječ o kaznenome djelu koje su planirali i počinili Hrvati, žrtva je Hrvat, a mjesto egzekucije je Njemačka, a mogla je biti i Austrija ili neka treća država“. Njemačkoj bi, dakle, prema tom principu bilo uskraćeno pravo da sudi za ubojstva počinjena na njenom teritoriju, pa čak i da likvidiranog Hrvata Stjepana Đurekovića, koji je u Njemačkoj živio, smatra svojim građaninom i o njemu – po uzoru na Milanovićevu viziju Hrvatske – skrbi kao „država majka“.

Suština je podvale, međutim, u tome što je Vladina zakonska zaštita Josipa Perkovića poduzeta isključivo zbog toga da mu se ne bi sudilo u Njemačkoj, a ne zato da bi bio izveden pred hrvatski sud, dapače, Perković svih ovih godina u Hrvatskoj nije bio gonjen, niti će to ubuduće biti. Milanović se tek kočoperi u pozi frajerskog cinizma: glasno lamentira kako mogućeg organizatora političkog atentata treba privesti hrvatskoj sudskoj pravdi, a u sebi dodaje kako je to jedini način da čovjeka efikasno zaštitimo.

No, u toj podvali sadržana je sama bit tekućih državotvornih napora, riješenosti da se kriminalni mrak učini obaveznim sastojkom skupnog identiteta. U istome istupu šef Vlade je kao razlog sabotaže europskog uhidbenog naloga naveo „opasnost da se hrvatskim državljanima sudi za kaznena djela ratnih zločina iz vremena domovinskog rata“ – bez objašnjenja zbog čega bi se takvo što imalo smatrati nacionalnom tragedijom – i pritom čak podsjetio, držeći to blasfemijom, da je protiv Pinocheta podizana optužnica u Madridu za zločine počinjene u Čileu. „To je nešto što je potpuno izvan naše kontrole“, rekao je, „to je ono što se zove puška na zidu u prvom činu. U drugom činu će opaliti.“

Usporedba je zapravo dobro izabrana, jer – nakon što je ignoriranjem tužbe Baltasara Garzona odbijena mogućnost da stvari ostanu „izvan naše kontrole“ – Pinochet naposljetku u Čileu nije osuđen, sretno je preminuo u Gospodinu s papučama na nogama, kao formalno slobodan građanin, dočekavši usud što ga je pogon hrvatske državne pravde sasvim sigurno namijenio i Perkoviću. Ostanemo li kod premijerove teatralne slikovitosti, to je ono što se zove prazna puška u prvome činu, rekvizit koji pomaže lažnom legitimiranju, s jedinom namjenom da do završetka vodvilja pouzdano ne opali.

Samo iz kazališnog rakursa vrijedi promatrati i Milanovićevo forsiranje osnivanja saborskoga povjerenstva sa zadaćom da „apsolvira“ aferu oko Perkovića, nakon što je tužilaštvo jasno oglasilo svoju nemoć, kada će – uzgred rečeno – biti obavljena i zanimljiva uzurpacija demokratskih institucija, jer bi parlament trebao odigrati ulogu policije, dok se premijer već uhodava u posao državnoga odvjetnika.

Nasuprot parolama, u pozadini je bitka za zloverenitet, misija vođena ambicijom da hrvatska državnost i dalje bude njegovana uz pomoć rastegnute žute vrpce i strateški raspoređenih organa reda, na način da se od znatiželjnika čuva poprište delikta. Kada bi predsjednik Vlade to iskreno priznao, rasvijetlio bi mnogo toga, između ostaloga i tajni obrazac prema kojemu međunarodno priznati teroristi dobivaju počasne pozicije na zagrebačkom groblju, i to kad su mrtvi, umjesto da tamo budu odloženi još za života.

Po istom modelu – po modelu nacionalizacije zlodjela – Vlada je učinila nedostupnim javnosti Tuđmanov državnički arhiv, sa svim pljesnivim tajnama koje tamo trunu: od planova za etničko čišćenje i agresiju na susjednu državu, preko progona državnih neprijatelja, pa do nikada razriješenih političkih atentata (Levar, Krivokuća, Paradžik, Reihl-Kir, Kraljević…). Poznati su primjeri kada su iz policijskih i sudskih arhiva nestajali materijalni dokazi zločina, najčešće u plastičnim vrećicama zapakirana oružja kojima su počinjena umorstva, no – što s tako neobičnim slučajem kada nestane čitav arhiv, i to tako da padne u policijske ruke?

Već sama činjenica da pripadnici tajne službe bdiju nad tragovima jedne vladavine svjedoči o njenoj kriminalnoj naravi. Ako je pak na snazi suglasnost da se to čini „u interesu Republike Hrvatske“, nepobitno je da su sami čuvari tajni – posve ispravno, uostalom – stavili znak jednakosti između države i zločina. Arhiv ostaje ne-mjesto, prostor bez pristupa gdje su sahranjena svjedočanstva o liku i kaznenome djelu.

Da je kojom srećom na mjestu Zorana Milanovića netko s više senzibiliteta za društvenu higijenu, taj bi za početak osobno navratio u spomenutu katakombu, s befelom u ruci, upoznao postarijeg gospodina koji tamo godinama krade bogu dane, nadgledajući ono što ne smije biti viđeno, te ga naputio u penziju, s obavezom da prije toga provjetri prostorije i priredi ih za javno korištenje. Ovaj bi na trenutak problijedio, povio se u struku, prislonio ruke na grudi, osjetivši da ga nešto probada oko srca. „Nije se radilo o infarktu“, raportirao bi dežurni u hitnoj službi: „Bio je to glogov kolac.“

UVREDE & PODMETANJA

Novosti, 16.09.2013.

Peščanik.net, 12.09.2013.


The following two tabs change content below.
Viktor Ivančić
Rođen u Sarajevu 1960, osn. i srednju školu završio u Splitu, u novinarstvo ulazi kao student elektrotehnike. Za studentski list FESB 1984. dobija nagradu 7 sekretara SKOJ-a. Urednik i jedan od osnivača nedeljnika Feral Tribune, u čijoj biblioteci je objavio „Bilježnicu Robija K.“ (1994, 1996, 1997. i 2001) i studiju „Točka na U“ (1998, 2000). Izabrane tekstove objavio 2003. u „Lomača za protuhrvatski blud“ i „Šamaranje vjetra“. Prvi roman „Vita activa“ objavio 2005, od kada Fabrika knjiga objavljuje: „Robi K.“ (2006) u dva toma; „Robi K. Treći juriš!“ (2011); zbirke ogleda „Animal Croatica“ (2007), „Zašto ne pišem i drugi eseji“ (2010), „Jugoslavija živi vječno“ (2011) i „Sviranje srednjem kursu“ (2015, u saradnji sa Peščanikom); romane „Vita activa“ (2005, drugo izdanje ) i „Planinski zrak“ (2009), te zbirku priča „Radnici i seljaci“ (2014, u saradnji sa Peščanikom). 2018. sa Hrvojem Polanom i Nemanjom Stjepanovićem piše fotomonografiju „Iza sedam logora – od zločina kulture do kulture zločina“ u izdanju forumZFD-a. 2018. Fabrika knjiga u 5 svezaka objavljuje „Robi K. 1984-2018“ (zajedno sa Peščanikom i riječkim Ex librisom), a 2019. troknjižje „Radnici i seljaci, Planinski zrak i Vita aktiva“. Redovno piše za tjednik Srpskog narodnog vijeća Novosti i za Peščanik. Živi u Splitu.
Viktor Ivančić

Latest posts by Viktor Ivančić (see all)