Obilazeći mesta na koja je odlazio Dragan (David) Dabić, brojne novinarske ekipe pokazuju kako je to bio jedan simpatičan čovek: tamo gde je išao u kupovinu birao je lepo voće, otprilike za jedan dan, kupovao je vodu samo od pet litara (baš prava količina), ljudi kod kojih je pravio amajlije za svoju nadrilekarsku praksu imaju samo reči hvale. Dobar čovek i komšija. Dabić je super, ali ipak mora da ide u Hag. Iz Dabićeve perspektive, to je čista nepravda.

Bizarnost priče o Draganu Dabiću je njegova realnost koju više niko ne može da porekne. Radovan Karadžić je zaista postao Dragan Dabić, on je postao ono što bi bio da se igrom istorijskih slučajnosti nije obreo u ulozi Radovana Karadžića. Da nije bilo tog idiotskog rata i niza slučajnosti koje su od uvrnutog Dragana Dabića napravile monstruma Radovana Karadžića, on bi zaista i bio samo – Dragan Dabić. Zato je tako savršeno odigrao ulogu nadrilekara, sitnog, preobučenog prevaranta, to što bi Karadžić stvarno bio. Jedina zajednička veza Dabića i Karadžića bile su gusle u kafani „ Luda kuća”, taj njihov zajednički zov divljine. Sve ostalo je bilo za očekivati i tu ništa od mita srpskog junaka nije ostalo. Dabić je, umesto planine i tame manastira, u kojima (po definiciji) žive srpski junaci, izabrao anonimnost gradske vreve i to život u soliterima Novog Beograda. Čist, moderan lik. Vozikao se gradskim saobraćajem, pisao je na kompjuteru, oglašavao se na svojim sajtovima i usavršavao se u popularnoj nadrilekarskoj „struci”. Ako je to mogao biti Radovan Karadžić, najtraženiji optuženik za ratne zločine, šta su tek mogli biti obični Srbi! Tek su oni mogli biti razni Dabići, umesto da se već godinama kurče kao da su Radovani.

Samom činjenicom da je Karadžić sasvim prirodno postao niko i ništa, „zaljubljeni guru” i lik iz komšiluka, doduše sasvim otkačen – srpstvo više nema za šta da se uhvati. Mit je ispario, ostao je samo Dabić koji će se u Hagu pitati kako je postao monstrum po imenu Karadžić.

A za Karadžićem nema više ko da tuguje. Tek poneko. U te spadaju glavna urednica „Politike”, Ljiljana Smajlović, sa svojim NSPM drugarama, Vukadinovićem i Antonićem. Najdraži kolumnisti pišu o ponižavanju Srbije, od koje Evropa uvek traži sve više i više. Evropi nikad dosta „srpske duše”. Nismo se ni odmorili od Karadžića a EU već traži Mladića. Najveću našu dragocenost smo joj dali, kaže Antonić, dali smo joj Radovana, veću dragocenost i od samoga Mladića, a Evropa, nezajažljiva, opet nije zadovoljna. Srbi joj nikada nisu dovoljno dobri. Ne može malo da sačeka, da se od jedne boli odmorimo, pa na drugu da pređemo.

A i komšije neukusno seire, kaže glavna urednica „Politike”. Mesić izjavljuje da je Karadžić prošao kao Karađorđe, drsko aludirajući na kumovsku izdaju. Otkud mu pravo da dira u svetinju srpske istorije? Zar je morao? Umesto da učtivo i komšijski ćuti, on se zeza sa spskim svetinjama. Zar ne može Evropa da mu očita lekciju o evropskom ponašanju, kad već toliko pred njenim vratima kleči i kad već Boris Tadić mora da prećuti i to poniženje?

Izgleda: važna su uverenja, nije važan narod koji strada u ime tih uverenja. Svedoci se sećaju da je, kad god se pomene narod, Karadžić koristio psovku („Nek ide narod u p. materinu”). Tako svedoči Biljana Plavšić, ista ona koja je rekla da zbog pobede srpstva treba da strada šest miliona Srba. Nema više planinske duhovnosti i velikog stradanja. Pragmatičnost i interesi pobeđuju: pobedili su komunizam, evo, pobedili su i srpstvo. I ono se predalo pred globalizacijom, kako bi rekli NSPM eksperti. Pobedili su i sam SPS! U Miloševićevoj (proevropskoj) stranci, tek reda radi, kanula je poneka suza za Radovanom. I to više ona ženska.

Za tvrdu realnost onog što je bilo, zakačili su se radikali, DSS, Velja i Koštunica i nešto zabludele mladeži sa kapuljačama, one koja je patentirala razbijanje Beograda. Da li već možemo da ih otpišemo? Da li je ovo početak kraja? Da li je ovo kraj srpske priče? Da li počinju godine raspleta? Ili ja opet trčim pred rudu?

Izgleda da to nije mnogo važno. Sitna sam ja izdajnica, kod velikih izdajnika koji su se ovog leta namnožili. Kad je prva Srbija rešila da izda Radovana obelodanivši Dabića, a SPS proglasi proevropskom levicom, druga Srbija se uzdrmala jer je naprečac postala normalna. Treća Srbija se odlučila za kafanski dert, pokušavajući da se u moralnom gnevu uspravi pred Evropom. Prema Saši Ćiriću, četvrta Srbija se i dalje pravi luda (vidi „e-Novine”, tekst o Mirjani Bobić Mojsilović). Nije član nijedne stranke, ne bavi se politikom, a dobiće upravne odbore, preduzeća, a bogami, i po neko ministarstvo.

Feral Tribune/E-novine, 28.07.2008.

Peščanik.net, 27.07.2008.


The following two tabs change content below.

Vesna Pešić, političarka, borkinja za ljudska prava i antiratna aktivistkinja, sociološkinja. Diplomirala na Filozofskom fakultetu u Beogradu, doktorirala na Pravnom, radila u Institutu za društvene nauke i Institutu za filozofiju i društvenu teoriju, bila profesorka sociologije. Od 70-ih pripada peticionaškom pokretu, 1982. bila zatvarana sa grupom disidenata. 1985. osnivačica Jugoslovenskog helsinškog komiteta. 1989. članica Udruženja za jugoslovensku demokratsku inicijativu. 1991. članica Evropskog pokreta u Jugoslaviji. 1991. osniva Centar za antiratnu akciju, prvu mirovnu organizaciju u Srbiji. 1992-1999. osnivačica i predsednica Građanskog saveza Srbije (GSS), nastalog ujedinjenjem Republikanskog kluba i Reformske stranke, sukcesora Saveza reformskih snaga Jugoslavije Ante Markovića. 1993-1997. jedna od vođa Koalicije Zajedno (sa Zoranom Đinđićem i Vukom Draškovićem). 2001-2005. ambasadorka SR Jugoslavije, pa SCG u Meksiku. Posle gašenja GSS 2007, njegovim prelaskom u Liberalno-demokratsku partiju (LDP), do 2011. predsednica Političkog saveta LDP-a, kada napušta ovu partiju. Narodna poslanica (1993-1997, 2007-2012).

Latest posts by Vesna Pešić (see all)