Zemlje Centralne i Istočne Evrope (CIE) su u poslednje dve decenije doživele izuzetan razvoj u političkom, ekonomskom i društvenom smislu. Finansijska kriza je međutim dovela dobar deo ostvarenog napretka u pitanje. Vlade zemalja u regionu moraju hitno preduzeti hrabre korake i nepopularne mere. Ako se odluke vezane za te mere ne donesu brzo, biće ugrožena makroekonomska i društvena stabilnost čitavog regiona, a najveći deo krivice za to snosiće lokalni političari.

Kao prvo, većina zemalja CIE prilično potcenjuje probleme s kojima će se suočiti tokom 2009. i 2010, jer je njihovim ekonomskim modelima, koji se zasnivaju na direktnim stranim investicijama, na zaduživanju u inostranstvu, i na dodatnim sredstvima iz Brisela za zemlje iz regiona koje su članice EU potrebna temeljna revizija. Današnji problemi ne mogu i ne treba da budu rešeni samo oslanjanjem na sredstva EU i drugih međunarodnih finansijskih institucija. Umesto toga, treba nam prilagođavanje koje je uveliko zakasnelo, fiskalne i strukturne reforme, uključujući reforme penzijskog sistema, zdravstva i obrazovanja.

Kao drugo, banke koje su većinski vlasnici bankarskog sektora CIE potcenjuju ekonomsku situaciju, praveći je samo gorom time što oklevaju da prihvate ograničenu pomoć koju im država nudi. Takva je situacija, na primer, u Austriji i Mađarskoj. Kamatne stope od 8 do 10 odsto koje najveće banke CIE plaćaju u okviru paketa mera za spasavanje finansijskog sistema su dokaz razmera problema. Štaviše, te banke se u nekim slučajevima obraćaju za pomoć u sredstvima novim vlasnicima koji nisu baš najpodobniji i najpouzdaniji za to.

Treća bitna stvar jeste da regulatorni organi u zemljama CIE imaju na raspolaganju ograničen broj instrumenata za proaktivno delovanje, pošto je većina banaka u vlasništvu institucija čije se sedište nalazi u EU. One uglavnom čekaju na donošenje paketa mera za podršku banaka u matičnim zemljama. I konačno, regulatorni organi su najednom konstatovali ono što nam je svima odavno poznato – da nadzorni okvir finansijskog poslovanja u EU, pa čak i šire, treba da se reformiše i uskladi. Jedina svetla tačka je to što šira populacija pokazuje visok stepen realnog razumevanja situacije i izazova koji nam predstoje. Bilo bi dobro kada bi i naši političari pokazali približno isti stepen realnosti.

Vlade CIE treba da preduzmu hitne i odlučne korake kako bi ekonomska i društvena kretanja održale pod kontrolom. Prvo, zbog pada prihoda, vlade treba odmah da izvrše rebalans svojih budžeta za 2009. i da smanje potrošnju. To je bolje dobrovoljno uraditi danas nego sutra pod pritiskom tržišta. Drugo, EU treba da što pre pruži transparentnu i korektnu podršku zemljama CIE. Inicijative pojedinih vlada treba da budu podržane sredstvima EU, po principu „dinar za dinar“, uz koordinaciju s Međunarodnim monetarnim fondom. Spreman sam da se kladim da će većina zemalja CIE potpisati aranžmane sa MMF-om do kraja godine, budući da nijedna druga institucija nije spremna da pruži preko potrebnu pomoć. Treće, druge finansijske institucije, naročito Svetska banka, Evropska banka za obnovu i razvoj i Evropska investiciona banka, treba da pokažu da su „pravi prijatelji oni koji su spremni da pomognu u nevolji“. U praksi to znači da novac treba brzo da uđe u zemlje CIE – vreme obećanja i javnih saopštenja je iza nas. Ukoliko se to ne desi, bićemo suočeni s ozbiljnim usporavanjem privrede, pri čemu će smanjenje dohotka dovesti do brzog pada svih kapitalnih investicija. Ukoliko zemlje CIE, umesto strukturnog prilagođavanja, odluče da zatraže dodatna sredstva iz inostranstva, pokrenuo bi se novi ciklus zaduživanja u inostranstvu, tako da bi i buduće generacije morale otplaćivati te dugove. To moramo izbeći.

I dok glavni ekonomski akteri i dalje obmanjuju javnost u pogledu realne ekonomske situacije – političari to grubo zovu „širenjem optimizma“, kursevi valuta zemalja CIE odrađuju posao umesto njih (bar kada je reč o zemljama sa fleksibilnim režimom kursa). Ostaje nam nada da se neki konkretni rezultati mogu ostvariti i pre nego što depresijacija valute rezultira rastom inflacije. Ukoliko relevantni akteri budu sporo reagovali, možemo se suočiti čak sa socijalnim tenzijama.

U slučaju da okolnosti ostanu iste kao i danas, sve zemlje CIE biće suočene s političkim i ekonomskim tenzijama različitog stepena. Treba da se ugledamo na naše prethodnike koji su, pre dve decenije, hrabro krenuli nesigurnim putem ekonomske transformacije. Došlo je vreme da prestanemo da upiremo prst na krivce i da preduzmemo ekonomske reforme, pre svega u našim zemljama, kako bismo omogućili dugoročan i održiv makroekonomski razvoj.

 
Financial Times, 16.03.2009.

Danas, 18.03.2009.

Peščanik.net, 02.04.2009.