Godine 1879. francuski hirurg i neurolog Pol Broka (Paul Broca) objavio je svoje najveće otkriće: mozak svih sisara poseduje jednu zajedničku strukturnu jedinicu koju je on nazvao „velikim limbičkim režnjem“ („le grand lobe limbique“). Ovaj režanj ne postoji kod reptila od kojih su sisari evolutivno nastali. Ta razlika je odlučujuća za različito ponašanje sisara i reptila prema potomstvu. Reptil je ravnodušan prema svom potomstvu, polaže jaje i napušta ih. Kod sisara, postojanje limbičkog mozga ima za rezultat ne samo mehaniku reprodukcije, već i organizmičku orijentaciju prema potomstvu. Sisari donose žive mladunce na svet, hrane ih, paze, brane, igraju se sa njima i podižu ih dok ne dostignu zrelost. Drugim rečima, brinu o svojima.

Među svim bićima sa limbičkim mozgom moguć je proces limbičke rezonance, to jest uzajamna razmena i unutrašnja adaptacija kojom se dva sisara uzajamno prilagođavaju stanju onoga drugoga.  Osećanja izražena glasom, dodirom, pogledom, gestom, mimikom između sisara su zarazna. Radi se, naravno, o ljubavi koju poznaje samo „tajno društvo sisara“. To je vrlo, vrlo uprošćena „Opšta teorija ljubavi“ (Random House, New York, 2000), koju su napisala tri američka profesora neurologije (Thomasa Lewis, Fari Amini, Richard Lannon).

A evo šta oni misle o „ljubavi prema državi“:

„Prirodna limbička inklinacija uključuje lojalnost, brigu i osećanja. Kada volite, pisao je Ernest Hemingvej, želite da činite usluge. Želite da se žrtvujete. Želite da služite. Ovi impulsi unutar svoje prirodne sredine – porodice ili ljubavnog para – stvaraju plodno tle za razvoj zdravih odnosa, puštaju korene i rastu. Radno mesto ima jake sličnosti sa domom – zapravo, tokom većeg dela ljudske istorije, radno mesto je bilo dom. U oba okruženja srećemo prijazno društvo, autoritete koji nadziru, podelu rada.

Međutim, ogromni jaz odvaja korporaciju od rodbine. Privrženost podstiče spremnost na eksploataciju, jer kompanije nemaju emocionalne impulse, a ljudska bića ih imaju. Kompaniji nedostaje limbička struktura koja bi joj omogućila da prepozna svoje članove kao intrinsično vredne. Ljudi koji poklanjaju vernost i odanost korporativnom entitetu (recimo firmi, državi – S.P.) – pravnoj osobi, a biološkom fantomu – prevarom su uvučeni u opasan jednostrani ugovor.

Budući prožeti svojom limbičkom psihologijom, zdravim ljudima je teško da nateraju sebe da pojme strane obrise ove reptilske istine: van limbičkog domena ne postoji nikakvo samoograničenje prema povređivanju drugih.“

Možete državu voleti koliko hoćete. Možete joj činiti usluge, žrtvovati se za nju i služiti joj, ali vam ona nikada neće uzvratiti, jer je država imanentno, strukturno nesposobna za ljubav, za limbičku rezonancu. Ona je, u najboljem slučaju, sposobna samo za „funkcionisanje“.

„Ljubav“ prema državi je – fetišizam.

Peščanik.net, 27.11.2008.

Srodni linkovi:

Srđa Popović – Ljubavna stvar

Mirko Đorđević – Razgovori o krivici


The following two tabs change content below.
Srđa Popović (1937-2013), jugoslovenski advokat ljudskih prava. Branio mladog Zorana Đinđića, Brigitte Mohnhaupt (Baader-Meinhof), Vojislava Šešelja, Dušana Makavejeva, Milorada Vučelića, Mihajla Markovića, Miću Popovića, Predraga Čudića, Nebojšu Popova, Vladimira Mijanovića (Vlada Revolucija), Milana Nikolića, Mihajla Mihailova, Dobroslava Paragu, Milana Milišića, Vladimira Šeksa, Andriju Artukovića, Beogradsku šestoricu, profesore izbačene sa Filozofskog fakulteta... Pokretač peticija za ukidanje člana 133 (delikt govora), ukidanje smrtne kazne, uvođenje višestranačja u SFRJ... 1990. pokrenuo prvi privatni medij u Jugoslaviji, nedeljnik Vreme. Posle dolaska Miloševića na vlast iselio se u SAD, vratio se 2001. Poslednji veliki sudski proces: atentat na Zorana Đinđića. Govorio u 60 emisija Peščanika. Knjige: Kosovski čvor 1990, Put u varvarstvo 2000, Tačka razlaza 2002, Poslednja instanca I, II, III 2003, Nezavršeni proces 2007, One gorke suze posle 2010.

Latest posts by Srđa Popović (see all)