U filmu Smisao života Monti Pajtona, u sceni bitke iz Anglo-Zulu rata, grupa blaziranih engleskih oficira se okuplja u šatoru svog kolege, „starog dobrog Perkinsa”, kojeg je, izgleda, preko noći nešto ujelo. Oficir Perkins leži mirno u svom krevetu, sa knjigom u ruci; mreža za komarce nad njegovom glavom izgleda da je divljački pokidana, dok njemu samom nedostaje čitava noga. Štapski ljekar stručno mrmlja sebi u bradu, nadnosi se nad krvavi patrljak, opipava ga lulom i objavljuje da je u pitanju virus. „Virus?!”, pita začuđeno ali ljubazno Perkins. „Baš tako”, odgovara doktor. „Uzimati što više tečnosti, ne izlagati se hladnoći, i ako igrate fudbal, gledajte da opterećujete drugu nogu.”

Pristalice ovakvog pristupa medicini nije teško pronaći u javnom životu; nema ih, istina, mnogo, ali zato daju sve od sebe da budemo u toku sa njihovim avanturama. Tako je izvjesni Dr Wolfgang Wodarg, njemački socijaldemokrata, koji za sebe kaže da je „ljekar, specijalista za plućne bolesti, internu medicinu i epidemiologiju”, uspio da u Savjetu Evrope izboksuje javnu raspravu o ulozi farmaceutskih kuća u proglašavanju „lažne pandemije” gripa A/H1N1. (Rasprava je održana 26. januara; izlaganja učesnika, uključujući Dr Wodarga i Dr Keiji Fukudu, specijalnog savjetnika za pandemiju gripa pri Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji, možete pronaći ovdje.)

Priznajem da inicijativa Dr Wodarga na prvi pogled okej zvuči: ko bi se normalan bunio protiv kontrole uticaja korporacija na službe javnog zdravlja? Međutim, premise na kojima počivaju njegove optužbe ne idu toliko kontra farmaceutskih kompanija, koliko protiv dostupne naučne literature, zdravog razuma, a rekao bih i protiv osnovnog načela medicinske etike (Primum non nocere: „Kao prvo, ne nanosi štetu.”). Tvrditi, na primjer, da je pandemija „izmišljena”, zato što je proglašena na osnovu brzine širenja virusa, ali ne i na osnovu broja žrtava, da su stoga milioni ljudi „bespotrebno vakcinicani”, i da su time milijarde dolara državnih resursa „uludo utrošene”, znači zanemariti bar sljedeće tri sitnice:

1. Vakcina ima smisla samo ako se da unaprijed – u idealnom slučaju, prije prve žrtve. Ovo bi jednom „ljekaru i epidemiologu” trebalo da bude savršeno jasno. Čitava poenta vakcina je u tome što nisu ljekovi, već sredstva prevencije – najefikasnija ikad izmišljena. Vakcinacija kao preventivna mjera pritom ne štiti samo primaoca, već otežava širenje virusa i time smanjuje vjerovatnoću fatalnih ishoda i hospitalizacija. Budući da je virus A/H1N1 relativno često praćen snažnom virusnom pneumonijom (koja je i najčešći uzrok smrti), vakcinacija protiv njega smanjuje i opterećenost odjeljenja za intenzivnu njegu, koja spadaju u vitalne resurse svakog zdravstvenog sistema.

Prema nedavno objavljenim podacima američkog Centra za kontrolu i prevenciju bolesti, jedne od najcjenjenijih epidemioloških institucija na svijetu, procjenjuje se da je u Sjedinjenim državama tokom 2009. virus A/H1N1 zahvatio oko 55 miliona ljudi (dakle, svaku šestu osobu), od kojih je 246 hiljada bilo hospitalizovano, a živote izgubilo oko 11 hiljada. Trideset odsto svih oboljelih i 11% svih stradalih su bila djeca; 77 odsto stradalih su bile osobe između 18 i 65 godina starosti. Dakle, bar iz američke perspektive, zaista nije jasno šta Dr Wodarg podrazumijeva pod „izmišljenom pandemijom”, i koliko bi žrtava zadovoljilo njegove kriterijume. Da sam zlobnik, pomislio bih da su njegove optužbe ništa više od provale naknadne pameti, i to od strane nekoga ko, kako to obično biva, ne snosi nikakvu stvarnu odgovornost. Da sam zlobnik, pomislio bih vjerovatno i slijedeće: da kojim slučajem pandemija nije proglašena, a da se virus pokazao bar ovoliko smrtonosnim, siguran sam da bi Dr Wodarg i tada bio na visini zadatka, zahtjevajući neodložnu raspravu o sporom, neefikasnom i neadekvatnom odgovoru zdravstvenih službi.

2.  Virus A/H1N1 je nov, potencijalno i dalje veoma opasan, i još nije rekao svoju poslednju riječ. Osnovni razlog zbog kog su virusi influence tako nezgodni je njihova sklonost ka nepredvidljivim mutacijama; zbog toga i nismo u stanju da ih držimo pod kontrolom tako efikasno kao što to, recimo, činimo sa izazivačem hepatitisa A. Iako se virus A/H1N1 zasad pokazao dosta blažim nego što se prvobitno strahovalo (nije isključeno da je u međuvremenu mutirao u neku blažu varijantu), to ne znači da se u narednom talasu neće vratiti u mnogo opasnijoj formi. Po svojim genetskim i imunološkim karakteristikama, on je jedinstvena pojava u modernoj virologiji; tako bar stoji u obimnom revijskom radu koji je nedavno objavila grupa eminentnih virologa sa američke klinike Mayo. Taj rad, kao i svo drugo obilje literature o virusu A/H1N1 lako je dostupan, kako vama i meni, tako i Dr Wodargu. Ali šta će mu kad sve zna?

3. Princip predostrožnosti podrazumijeva višak, nikako manjak opreza. Ovdje leži osnovni problem sa tezama dobrog doktora: čak i da dokaže da je SZO tek marioneta u rukama farmaceutskih kuća (u šta duboko sumnjam), i dalje ostajemo u društvu virusa i njegove podmukle genetske strukture, koja začas može da ga preobrati u zvijer kojoj se sada tako složno rugamo. S tim u vezi, kakav bi trebalo da bude postupak javnih službi, suočenih sa potencijalnom katastrofom? Skrštenih ruku čekati da do katastrofe zaista dođe, i onda posipati gomile leševa krečom? Dr Gregory Poland, jedan od pomenutih virologa sa klinike Mayo, koji je objavio preko 200 naučnih radova na temu vakcina i gripa (za razliku od Dr Wodarga, koji nije objavio nijedan), ponudio je sljedeću ilustraciju preventivnog pristupa, a kao komentar na Wodargove teze: „Svaki put kad ulazim u auto, vezujem pojas. Na kraju dana ne kažem, Džaba sam se vezivao, nisam imao udes.”

Ipak, nakon svega rečenog, mislim da Dr Wodargu treba uputiti pismo zahvalnosti, jer je svojim jurišanjem na pogrešne vjetrenjače aktuelizovao jedno veoma bitno pitanje: koliko bi ljudi trebalo da plati glavom, pa da vakcinacija bude opravdana? U Crnoj Gori, na primjer, da je odziv bio masovniji, desetak mladih osoba bi možda danas bilo u životu.

U filmskoj sceni pomenutoj na početku, ispostavlja se da nogu starom dobrom Perkinsu nije odnio virus, već tigar. Život, međutim, nije film. Tigrovi su, za razliku od virusa, pred istrebljenjem. Zato treba smoći snage i ući u auto. Vezati pojas. Odvesti se do najbližeg doma zdravlja. Poturiti mišicu; otrpjeti ubod i crvenilo.

Vijesti, 30.01.2010.

Peščanik.net, 30.01.2010.

Srodni linkovi:

Psychology Today – Korona virus u našoj glavi

The Guardian – Poslednja epidemija

Lazar Pašćanović – Virus panike

Biljana Stojković – Španska groznica

Vojislav Pejović – Generalna proba

Vojislav Pejović – Zvanična verzija