1. Uvod

Poslednje ustavne promene u Rusiji pružaju uvid u tajanstvene puteve liberalizma i demokratije.1 Osnovni problem liberalizma je opravdanje vlasti. Deo problema leži u pitanju suverenosti, ali je možda i veći deo problema u racionalnoj vlasti. O ovim problemima se naširoko raspravljalo, a doktrine Benjamina Konstanta i Karla Šmita ističu se po preciznosti i međusobnoj sukobljenosti. Konstanta možemo posmatrati kao tipičnog liberala,2 dok se Šmitova doktrina obično smatra za jednu od najpreciznijih kritika liberalizma,3 naročito kada se radi o teorijama parlamentarizma i suverenosti. Zanimljivo je videti kako njihove teorije o osnovama i opravdanju vrhovne vlasti stoje u odnosu na sadašnju ustavnu transformaciju u Rusiji. Dela ova dva autora zanimljiva su iz tri razloga.

Prvo, obojica za centralno polje svojih teorija uzimaju proučavanje racionalne vlasti, a naročito vrhovne vlasti.4 Drugo, obojica se bave političkim transformacijama, Konstant postrevolucionarnom Francuskom, a Šmit Nemačkom nakon vajmarskog perioda (koji obuhvata i predrevolucionarne i postrevolucionarne situacije). Treće, oba autora su imala neobične veze sa moćnim političarima: Konstant sa Napoleonom, a Šmit sa Hitlerom. Vlast je očigledno još uvek privlačna za mnoge koji žele da budu savetnici vladarima, naročito u vreme transformacije i reforme.

U ovom članku izložiću kratku verziju nekih važnih lekcija Konstanta i Šmita, uporediti ih i iskoristiti zaključke tog poređenja za procenu sadašnih ustavnih odredaba i dilema u Rusiji. Baviću se samo ustavnom ulogom vrhovne vlasti, a ostaviću po strani sve ostale ustavne i političke probleme. Zaključiću sa komentarom ruske ideje vlasti i kako nju doživljavaju savetnici na zapadu. Cilj ovog rada je formiranje kriterijuma koji može da ilustruje ulogu koju vlast igra u ustavnim izborima Rusije.

2. Neutralna vlast

„Institucije mnogo više zavise od vremena nego od ljudi.“
(Konstant, Principi politike)

Počeću kratkim osvrtom na Konstantove ustavne ideje, koncentrišući se na to kako on opravdava vrhovnu vlast i ovlašćenja ustvanog monarha ili predsednika.5

Za Konstanta, vrhovna vlast je neutralna, a ne suverena. Pod neutralnom vlašću on podrazumeva balansirajuću vlast, vlast koja teži da očuva ravnotežu grana vlasti u državi. To je neophodno zato što ovu ravnotežu zahteva „duh vremena“ u kojem je individualna sloboda vrlo značajna.6

Konstant tvrdi da svaki ustav funkcioniše u korist slobode, inače ne bi bio ustav. Međutim, moderni ustavi funkcionišu u korist individualne slobode. To se postiže podelom vlasti. Održavanje ravnoteže ovih grana vlasti je nužan preduslov, jer bez međusobne kontrole, demokratija može dovesti do nestabilnosti neke od tih grana. Razdvajanje grana vlasti obezbeđuje međusobnu kontrolu, a ravnoteža je poverena neutralnoj vlasti kralja ili predsednika, koji je istovremeno i vrhovna vlast u državi.

Za šta je ovlašćena vrhovna vlast? Sistem koji je inspirisao Konstanta bio je vrlo uopštena verzija vestministerskog parlamentarizma. On je zamišljao ustavnu monarhiju i predstavničku demokratiju sa dva zakonodavna parlamenta (jedan bi se birao, a u drugom bi bili predstavnici aristokratije), sa odgovornom izvršnom granom i nezavisnim sudovima. Ove grane vlasti bile bi međusobno konkurentne, a ne jedna drugoj nadređene. Kralju ili predsedniku (nije sasvim jasno kako bi se predsednik birao, o tome ću više govoriti u nastavku) preostaju:

Plemenite, uzvišene privilegije. U njih spada pravo na pomilovanje, pravo skoro božanske prirode, koje ispravlja greške čovekove pravde, ili suviše krute presude, koje su takođe greške. U njih spada i pravo da se ugledni građani trajno uzdignu iznad ostalih kojom titulom, kombinacijom slavne prošlosti i ozbiljnosti visoke političke funkcije. U njih spada pravo imenovanja zakonskih instrumenata, kako bi se društvu obezbedio javni red, a poštenim građanima sigurnost. U njih spada pravo raspuštanja zakonodavnih skupština, kako bi se nacija sačuvala od skretanja njenih predstavnika. U njih spada imenovanje ministara, zbog kojeg monarhu sledi zahvalnost nacije kada se ministri dostojanstveno oslobode zadatka koji im je poveren. Na kraju, u njih spada raspodela počasti, usluga i nagrada, privilegija monarha da se rečju ili pogledom oduži za uslugu učinjenu državi, privilegija koja monarhu pruža nepresušni izvor znanja, koja sebični interes podređuje njegovim potrebama i profitira od ambicija drugih. (Konstant 1988: 193).

Stoga, vrhovna vlast bi trebalo da je ovlašćena da:

a. raspusti donji dom parlamenta i da sazove opšte izbore; b. utiče na strukturu gornjeg doma imenovanjem novih plemića; c. nominuje ministre i prihvata njihove ostavke; e. vrši pomilovanja; f. iskazuje zahvalnost.

Konstant ne spominje uticaj koji vrhovna vlast ima nad javnim mnjenjem,7 samo činjenicu da vrhovna vlast od njega ne zavisi. Stoga javno mnjenje ne treba nikako sputavati: sloboda misli i štampe je potpuna. Njihova uloga ističe suštinski karakter Konstantove doktrine: u politici je na delu otkrivanje javnog interesa putem rasprave i kompromisa, koji se kasnije predaje odvojenim granama vlasti da ga uobliče u zakon, politiku i sudstvo. U ovom smislu, odvojene grane vlasti su osetljive na javno mnjenje, iako za njega nisu odgovorne, a ono u određenoj meri izražava i predstavlja opšte raspoloženje.

Ali iako je ono primetno i iako predstavlja opšte raspoloženje, javno mnjenje ne vlada. Jasne ustavne odredbe institucionalizuju predstavnički sistem i odgovornost. Poslanici donjeg doma biraju se na opštim izborima; gornji dom se ne bira uopšte; sudije se biraju doživotno; ministri su odgovorni parlamentu. Tako javno mnjenje može da predstavlja, precizno ili ne, opšte raspoloženje, ali izabrani dom parlamenta predstavlja kompromis određenih interesa, dok druge grane vlasti predstavljaju (ustavne) principe koje nikakvo raspoloženje, koliko god ono bilo opšte, ne može da ukine.8

Dakle, suština je da: Vrhovna vlast nije ni za šta odgovorna.9

Konstant je zamišljao ustavnu vrhovnu vlast, koja je neutralna utoliko što ne učestvuje u upravljanju, već samo čuva ravnotežu ostalih grana vlasti. Ustavni monarh ili predsednik nije suveren. On ne brani javni interes (štaviše, može slobodno da radi protiv njega). On nije ni revolucionar ni oslobodilac, ni diktator ni car, ni transformator ni reformator. On nema ni zakonodavnu ni izvršnu vlast, niti odgovornost. Njegov jedini zadatak jeste da se pobrine da druge grane vlasti ne ojačaju nesrazmerno i da ne postanu neodgovorne.

Tako on zaista predstavlja neutralnu vlast. Možda bi ekonomistima bila najbliža metafora da Konstant vidi vrhovnog vladara kao aukcionara u valrasovskom smislu. Prema Valrasovoj teoriji čiste ekonomije, do ravnoteže cena se dolazi kroz tzv. “tâtonnement” (fra. traženje u mraku), proces koji vodi aukcionar. Glavna ideja je da se cene određuju aukcijom. Da bi došlo do aukcije, potreban je aukcionar. Njegova moć je neutralna. On niti kupuje niti prodaje. On samo objavljuje licitacije. U suštini, prodavac i kupac posluju preko njega, drugim rečima, aktivne sile koriste neutralnu silu aukcionara da bi došle do obostrano prihvatljivih cena – da bi dostigle ravnotežu.10

Isto važi i za Konstantovu vrhovnu vlast. Vladar ne određuje raspodelu vlasti niti ima uticaj na raspodelu. On nema vlast nijedne druge grane vlasti. On sa njima ne ulazi u koalicije. On samo održava ravnotežu između njih.

To je kompatibilno sa relevantnom vlašću. Prvo, vrhovna vlast je nadležna da drži ostale grane odvojenim (slično antimonopolskim ovlašćenjima države). Drugo, ona može da reguliše političku utakmicu (uglavnom pretnjama da će raspisati nove izbore). Treće, može da utiče na podsticaje (uglavnom svojom harizmom).

Najbolji primer ovog poslednjeg je sam Konstant. Čitavog života je bio protiv Napoleona, ali bio je spreman da se stavi u njegovu službu kada ga je ovaj pozvao, za vreme kratkotrajnog povratka pred poslednje proterivanje. Štaviše, pojedini detalji njegove teorije neutralne vlasti razvijeni su pod uticajem njegovog odnosa sa carem. Vrhovna vlast je vrlo zavodljiva.

Konstantova neutralna vlast predstavlja pojedinca koji pravi ustavni izbor. On će, kao što znamo iz teorije društvenog izbora, odabrati određenu vrstu raspodele vlasti, kako bi izbegao nestabilnost koja je neizbežna u svakoj vrsti demokratskog odlučivanja.11

Ovde nisu bitni konkretni aranžmani. Konstant dodaje uravnotežujuću silu koja ne učestvuje u političkom životu ali, na neki način, predstavlja originalno individualno interesovanje za stabilnost. To je u suštini ista uloga koju igra i Valrasov aukcionar (naravno, za aukcionara, kao i za vrhovnu vlast, postoji isti ključni problem imenovanja).

Kako se bira vrhovna vlast? Ovde dolazimo do nezgodnog pitanja odnosa liberalizma i demokratije. Ustavni sistem štiti slobodu, koja zahteva ravnotežu različitih grana vlasti koju uspostavlja neutralna vlast.

S druge strane, demokratija počiva na suverenitetu ljudi koji biraju one koji rešavaju njihove probleme, to jest, svoje poslanike. Dakle, ako se vrhovni vladar bira, on je zastupnik naroda i mora mu se poveriti neki zadatak, neka pozitivna, aktivna vlast ili odgovornost. Čak iako je njegovo jedino zaduženje da kontroliše i održava ravnotežu između ostalih grana vlasti, time što na tu poziciju dolazi na izborima, on bi se nadmetao sa ostalim granama vlasti da osvoji podršku javnosti. To bi uništilo njegovu neutralnost, a na kraju i ravnotežu snaga, pa tako i samu slobodu. Demokratija bi bila u sukobu sa slobodom. Konstant je imao problem sa izborima uopšte.12 Izbori mogu poslužiti u različite svrhe.

Tvrdio je, na primer, da je despot bolji od uzurpatora, jer se prvi, za razliku od drugog, ne bira. Uzurpator je po svemu isti kao despot, osim po tome što traži da ljudi glasaju za njega, kako bi sebi obezbedio legitimitet. Despot, koji ili nasleđuje vlast ili je uzurpira, demonstrira slabost demokratije kada od ljudi traži da ga izaberu. Tako samim mehanizmom demokratije ugrožava slobodu.

Kako onda rešiti problem izbora vrhovnog vladara?

Konstant je tvrdio da se problem može zaobići ako se ustavom propiše da su ovlašćenja monarha ili predsednika isključivo neutralna. Onda nije važno kako vladar dolazi na vlast, rođenjem ili na izborima, usvajanjem (što je bio slučaj sa švedskim kraljem Karlom XIV) pa čak i uzurpacijom. Konstant je zamišljao sistem liberalne demokratije, gde ustav štiti (individualnu) slobodu, a demokratija omogućava ljudima da koriste aktivnu vlast predstavničke vlade u svom suverenom interesu, dokle god individualne slobode nisu ugrožene. Neutralna vlast je u tom slučaju zadužena samo za održavanje ravnoteže.

3. Vanredna vlast

„Suveren je onaj ko odlučuje o vanrednom stanju.“
(K. Šmit, Politička teologija)

Konstantov kralj ili predsednik nema suverenu vlast, ni bilo koju vrstu aktivne vlasti, niti ikakvu javnu odgovornost. Suverenitet je prepušten narodu, ali se stalno sputava. U tome je razlika između njega i Karla Šmita. Za Šmita, sloboda je neodlučna i kao takva ne može biti temelj suvereniteta. Demokratija je odlučna, ali ovde se Šmit slaže sa Konstantom da, kod predstavljanja javnog interesa, ne mora da postoji suštinska razlika između demokratije i diktature. Tako je suverenitet beznačajan bez odlučnosti. Suveren je onaj koji donosi suverene odluke (bio to narod ili vladar). Koje su to suverene odluke?

Prema Konstantu, suveren je onaj koji donosi odluke u sopstveno ime, što u političkom smislu podrazumeva narod koji upravlja sam sobom. Drugim rečima, suverena odluka je odluka koju donosi narod. Prema Šmitu, suveren je onaj koji donosi suverenu odluku. I za Konstanta i za Šmita, suverena odluka je ustavna, jer ustav propisuje ko kakve odluke donosi,uključujući i one suverene. Ali za Šmita odluka je suverena samo ako je u vezi sa nečim ustavno vanrednim.

Dakle, dok se za Konstanta i uspostavljanje suverena i suverene odluke određuju ustavom, kod Šmita to važi samo za ovo prvo. Za njega je suverena odluka ona odluka koja odstupa od ustava.

Nije lako shvatiti Šmitovu teoriju suvereniteta. Njen ključni aspekt je pojam vanrednog. On pod tim pojmom ne podrazumeva nešto što je izuzetak od pravila. Takvi izuzeci se mogu regulisati dopunskim pravilima ili nabrajanjem. Na primer, tako se u mnogim jezicima tretiraju nepravilni glagoli. Pod vanrednim Šmit podrazumeva nešto slično presedanu. Međutim, presedan često može da proistekne iz postojećih pravila. Šmit ima u vidu presedan koji se pravi u onome što Dvorkin naziva „teškim slučajevima“. To su slučajevi koji nisu pokriveni postojećim pravilima, pa su stoga istinski izuzeci. Naravno, kada se jednom dogode, postaju deo pravila (ili skupa pravila).

Šmit ima u vidu takve ustavne izuzetke. Po njegovom mišljenju, oni uvek postoje. Ne zato što su pravila nesavršena i nepotpuna, već zbog same prirode političkog života, u kojem uvek postoje pretnje za bezbednost države, pa samim tim i potreba za suverenim odlukama. Takve odluke donosi suverena vlast i one, po definiciji, ne mogu da podležu nikakvim pravilima ili skupu pravila. Stoga, ako se racionalnost definiše kao nešto što je u skladu sa određenim pravilima, suverena vlast je po svojoj prirodi iracionalna.13

U tome je razlika između Konstanta i Šmita.

Konstant je pokušavao da osmisli ustavni poredak koji bi važio u normalnim okolnostima, pravila koja isključuju ili umanjuju izuzetke. Ako su izuzeci dominantni, stvaraju se uslovi za arbitrarnu vlast. S druge strane, Šmit je svaku ustavnu odredbu posmatrao kroz prizmu izuzetaka. Konstant je želeo da očuva slobodu u postrevolucionarnim okolnostima; Šmit je želeo da stvori bezbednost u nestabilnim predrevolucionarnim i postrevolucionarnim situacijama. Konstant se bojao tiranije arbitrarne vlasti, Šmit se za odbranu bezbednosti države od neprijatelja oslanjao na arbitrarnu suverenu vlast.

Teško se može naći bolja kritika Šmitove suverene vlasti od Konstantove kritike uzurpacije;14 međutim, Šmitova kritika neodlučnosti liberalizma pogađa samu suštinu Konstantove neutralne vlasti (videti Schmitt 1985b). Glavni problem Konstantove neutralne vlasti jeste to što ona nema odgovornosti; glavni problem Šmitove vanredne vlasti jeste odrediti u čemu se sastoje njene odgovornosti.

Da bi na to dao odgovor, Šmit je osmislio političku teoriju, kontroverzniju čak i od njegove teorije suvereniteta. Tvrdio je da je najvažnija kategorička razlika u politici razlika između prijatelja i neprijatelja (videti Schmitt 1933. i 1976). Pravni sistem radi za one koji ostave po strani svoje animozitete, tj. za političke prijatelje. Izvan toga, glavnu reč vodi suverena vlast. Ona se ne može sputavati pravnim sredstvima, jer njeno postojanje uslovljava postojanje i delovanje njenih neprijatelja, tj. onih koji su po definiciji izvan državnog zakona.

Problem kod ove teorije nije pitanje kada će se vlast koristiti defanzivno, već kada će se koristiti pozitivno. Šta određuje racionalnost korišćenja suverene vlasti za proglašenje animoziteta prema drugima? Ovde Šmitova teorija nailazi na problem. Ako suveren upotrebljava svoj autoritet isključivo u odbrani države, u tome nema ničeg vanrednog. Ali ako mu je autoritet poveren za pozitivne političke aktivnosti, onda ova vanredna ovlašćenja omogućavaju iracionalne odluke koje se temelje samo na rasuđivanju suverena. Suveren bi, umesto da štiti državu od legalnih revolucija (što je, prema nekim tvrđenjima, Šmitova glavna preokupacija),15 mogao i sam biti revolucionar.

Da je suverena vlast isključivo iracionalna, može se jasno videti iz Šmitove fascinacije Hobsovim diktumom „autoritas, non veritas facit legum16 (videti Schmitt 1985a:33). On to tumači ovako:

a) zakoni nemaju vlast nad vlašću koja propisuje zakone, i

b) vrhovna vlast se ne temelji na argumentima, tj. razumu, pa je tako, po definiciji, iracionalna.

To ne znači da vrhovna vlast nema političke ciljeve. Naravno, legitimitet vrhovne vlasti počiva u zaštiti javnog interesa. Taj se interes, međutim, ne može pronaći kroz diskusiju i argumentaciju, ni u javnoj debati ni u parlamentu, već kroz sukob sa neprijateljem. U tom sukobu nema pravila koja bi obuzdala pokušaje vrhovne vlasti da štiti javni interes onako kako ga ona vidi i definiše. Ali definisanje javnog interesa ne obezbeđuje vlast, već vlast određuje šta je pravi javni interes.

4. Transformativna vlast

Jedan od načina da se razume neslaganje Konstanta i Šmita jeste analiza novog ruskog ustava. Ovlašćenja predsednika Ruske Federacije slična su onima koje je Konstant zamišljao za neutralnu vrhovnu vlast (iako nisu potpuno uporediva). Međutim, ona se koriste u vanredne svrhe, naime, za olakšavanje društvene transformacije, što ih čini sličnim ovlašćenjima koje je zagovarao Šmit. Zapravo, ona predstavljaju iracionalnost doktrine reformističke vrhovne vlasti. U ovom odeljku baviću se problemom opravdanosti moći ruskog predsednika, i njegovih konkretnih ovlašćenja, ko i nekim iracionalnim posledicama koje iz njih proizilaze.17

4.1. Nacionalni interes

Da je Konstant savetovao autore ruskog ustava, skrenuo bi im pažnju da vrhovna, kao ni bilo koja druga državna vlast, ne treba da se zasniva na opštem interesu. S druge strane, Šmit bi im savetovao da legitimitet vlasti treba da se zasniva na nekoj vrsti unapređenja ili očuvanja javnog interesa.

Upravo se Šmitov pristup može prepoznati u ruskom ustavu. To se jasno vidi iz ustavne preambule.18 Ona (u mom prevodu) glasi:

Mi, višenacionalni narod Ruske Federacije, povezani zajedničkom sudbinom na svojoj zemlji, potvrđujući prava i slobode čoveka, građanski mir i slogu, čuvajući istorijsko državno jedinstvo, držeći se opšteprihvaćenih principa jednakosti i prava na samoopredeljenje naroda, sećajući se naših predaka koji su nam poverili ljubav prema otadžbini, sa svetom verom u dobro i pravdu, konstituišući suverenu državu Rusiju i štiteći njene demokratske temelje, težeći dobrobiti i razvoju Rusije, razumevajući svoju odgovornost za našu Rusiju pred bivšim i budućim pokolenjima, razumevajući sebe kao članove međunarodne zajednice, prihvatamo USTAV RUSKE FEDERACIJE.

Očigledno je da su interesi Rusije dominantni. Njihov ustav štiti ruski nacionalni interes, a ne individualnu slobodu. Štaviše, ovaj interes se spominje u više navrata i nema sumnje da je on ovde važniji od bilo čega drugog.

To se jasno vidi iz neobičnog tretmana ljudskih prava i sloboda, kao i demokratije, što su jedini elementi preambule koji nisu direktno povezani sa nacionalnim interesom. „Višenacionalni narod“ mora biti zainteresovan za Rusiju kao federaciju, jer im to garantuje prava i slobode. Međutim, federalni karakter se uopšte ne spominje u preambuli, osim u nazivu države.

Uz to, demokratija je snažnija tamo gde su neugovorne obaveze slabije. Međutim, u preambuli njih ima na pretek. Prihvatanje ustava se ne definiše kao pravo, već kao obaveza prema otadžbini, domovini, precima, budućim pokolenjima i prema velikoj Rusiji uopšte. Cilj ustava nije individualna sloboda i dobrobit građana, već „dobrobit i razvoj Rusije“. Tako je suvereni interes – interes Rusije, a ne demokratski interes.

4.2. Predsednička ovlašćenja

Ruski predsednik ima jedinstvena prava. Ima nekih formalnih sličnosti između njega i Konstantovog kralja ili predsednika. Međutim, postoji ogromna suštinska razlika, koja takođe može da ilustruje razliku između Konstantove i Šmitove vlasti. Konstantova vrhovna vlast je neutralna, to jest, nema ovlašćenja koja imaju ostale grane vlasti. Ne propisuje zakone, ne sudi i ne sprovodi zakon. Šmitov predsednik sve ovo može da radi ako od njega to zahteva nacionalni interes. U skladu s tim, ruski predsednik ima široka izvršna ovlašćenja i značajnu zakonodavnu vlast.

Međutim, najveća moć predsednika jeste u tome što on može da stvori vanrednu situaciju. Pokazaćemo to jednim primerom. Ustav daje predsedniku pravo da imenuje premijera. Parlament može da potvrdi ili da ne potvrdi predsednikov izbor. Ako ga odbije tri puta, predsednik raspušta parlament. U međuvremenu, državom upravlja sam. U prvih godinu dana rada parlamenta, nastaje čudna situacija, jer tada predsednik ne može da raspusti parlament. Onda, prema tumačenju predsednika Jeljcina, vlada koju on imenuje ne može uopšte da bude potvrđena. Dakle, parlament se ili slaže sa predsednikom, ili uopšte nema parlamenta. Neslaganje sa predsednikom dovoljan je razlog za vanrednu situaciju.

4.3. Jemac

a) Predsednik se definiše kao jemac prava i sloboda.

Višenacionalni narod Rusije prihvata ustav; on bi trebalo da predstavlja suverenu vlast u Rusiji. Međutim, prava i slobode koje narod daje sebi ustavom mogu biti uskraćeni od strane predsednika kao jemca tih prava i sloboda u vanrednim okolnostima. Pošto sadašnji ruski predsednik, Boris Jeljcin, sebe doživljava kao ovlašćenog tumača i jemca aktuelnih političkih i ekonomskih reformi, on odlučuje koje su okolnosti vanredne.

b) Predsednik može da narušava prava i slobode čak i u redovnim okolnostima.

To može da radi na sledeći način. Ako federacija usvoji zakon koji ograničava neka prava i slobode, a deo federacije (federalna država, pokrajina, okrug ili grad) usvoji zakon u skladu sa tim pravima, koji je je samim tim u suprotnosti sa federalnim zakonom, poštuje se zakon dela federacije, uz odobrenje predsednika. Međutim, odluku donosi isključivo on.

c) Predsednik se u ustavu tretira kao izuzetak.

Nema sumnje da je sadašnji ruski ustav skrojen po meri aktuelnog predsednika Borisa Jeljcina. To je pratkično i zapisano u ustavu. Zato se ustav ne može strogo poštovati. Ali to ne znači da je beznačajan. On služi kao podsticaj svima onima koje privlači moć vanrednog.

5. Zaključak

U zaključku, želim da istaknem sličnost ovakve vlasti koja se ogleda u ruskom ustavu sa onom vlašću koju predlažu pojedini savetnici aktuelne ruske vlade. Na kraju, želim da iznesem jedno zapažanje o ruskom shvatanju vlasti.

U uticajnom radu Liptona i Saksa (1992), autori razmatraju kakva je struktura vlasti neophodna za uspeh reformi u Rusiji. Ukratko sagledavaju istoriju ruskih reformi i zaključuju da bi aktuelna vlada trebalo da se ugleda na Stolipinove reforme. Evo zbog čega smatraju da će reforme ovaj put uspeti:

Dok su Stolipinove reforme su umnogome zavisile od podrške Nikolaja II, koji je štitio autokratsku vlast, reforme ruske vlade imaju podršku prvog ruskog lidera izabranog na slobodnim izborima, Borisa Jeljcina, istinski popularnog političara svesnog potrebe Rusije da se modernizuje u ekonomskom i demokratskom pogledu. Jeljcinova podrška je u ovom trenutku od presudne važnosti kao legitimna demokratska snaga koja se opire paralizi, tipičnoj za zakonodavni ćorsokak. Poput američkog predsednika, i ruski predsednik je demokratska munja ovog društva.19

Sudeći po onome što kažu o neuspehu Stolipinovih reformi, izgleda da Lipton i Saks misle da se ruska struktura vlasti može predstaviti ovako: na dnu se nalaze ljudi koji žude za slobodom i demokratijom, njih predstavljaju konzervativni zakonodavci; na vrhu je ili autokrata ili demokrata; na kraju, tu su prozapadni reformisti, koji neće uspeti ako ih u borbi protiv konzervativnih zakonodavaca podržava autokrata, ali čiji je uspeh zagarantovan uz podršku nekog demokrate.

Dakle, Lipton i Saks zanemaruju i ono što se zna o Stolipinovoim reformama20 i ono što se u političkom smislu zna o predsedničkim sistemima u vreme reformi;21 da ne spominjemo ono što se zna o fasadnim ustavima širom sveta, a pogotovo u Rusiji.22

Zanimljiv je Šmitov savet koji se tiče vanrednih ovlašćenja predsednika, koji svoje podanike šokira ustavom u nadi da će oni smesta početi da ga poštuju u svakodnevnom životu. Šmit je tvrdio kako upravo to što nije uspeo da predvidi razvoj događaja potvrđuje da je sve vreme bio u pravu. Današnji sledbenici Jeljcinovog ustava zvuče kao oni koji su nekada pisali radove o tome kako je Staljinov ustav fantastičan, i da mu je jedina mana što se ne sprovodi.

Važnije je pitanje da li je opis ruske strukture vlasti Liptona i Saksa tačan ili ne. Naravno, vrlo je teško reći nešto definitivno o ruskom poimanju vlasti, bila ona vrhovna, aristokratska ili reprezentativna. Međutim, svaki element strukture moći koju su opisali Lipton i Saks može se tumačiti na različite načine duž konzervativno/liberalne ili konzervativno/reformističke ose.

Na primer, postoji jedno popularno tumačenje koje se vezuje i za slavenofile i za njihove protivnike, koje bi se čak moglo nazvati tolstojevskim, prema kojem je upravo ruski narod nosilac konzervativizma, sabornosti i antiliberalizma, a ne bojari ili uopšte aristokratija. Takođe postoji važno istorijski utemeljeno mišljenje da autokrata nije posebno važan, i da su svi ruski autokrati u suštini bili neuspešni u sprovođenju reformi.23 Naravno, važnu temu predstavljaju i odlike ruske inteligencije i njihova uloga u procesu zapadnih integracija.24

Najbolji opis ruskog poimanja vlasti i dalje se nalazi u „Zapisima iz podzemlja“ Dostojevskog. Tu on opisuje tipično ruski prezir prema vlasti, koja je istovremeno i privlačna i odbojna za običnog čoveka. On zavidi boljima od sebe, ali ne zna kako da ih oponaša, pa pribegava nasilju kako bi pokazao autoritet. On ne želi da oni na vlasti budu njegovi predstavnici, jer njegov doživljaj vlasti nije utilitaran. On želi da oni budu veliki. Ali ih prezire zato što je sam mali. Zato se okreće protiv bespomoćnih. Ako u takvom viđenju ima imalo istine, problem transformacije Rusije jeste problem političke i ekonomske modernizacije. Ali iako posezanje za vrhovnom vlašću radi ostvarenja tog cilja nije samo ruska karakteristika, kako vidimo iz Konstantovog i Šmitovog koketiranja sa velikim i neobičnim ljudima, taj cilj nije dostižan.

Literatura

Ackerman, B. (1992) The Future of Liberal Revolution. New Haven: Yale University Press.
Arjomand, S. A. (1992) “Constitutions and the Struggle for Political Order.” Archives Europeennes de Sociologie 33: 32–75.
Bassin, M. (1993) “Turner, Solov’ev, and the ‘Frontier Hypothesis’: The Nationalist Signification of Open Spaces.” Journal of Modern History 65: 473–511.
Bednarsky, J. W. (1983) Carl Schmitt: Theorist for the Reich. Princeton: Princeton University Press.
Bellamy, R. and Baehr, P. (1993) “Carl Schmitt and the Contradictions of Liberal Democracy.” European Journal of Political Research 23: 163–85.
Berlin, I. (1978) Russian Thinkers. London: Penguin.
Bernholz, P. (1986) “A General Constitutional Possibility Theorem.” Public Choice 249–265.
Bernholz, P. (1991) “The Constitution of Totalitarianism.” Journal of Institutional and Theoretical Economics 147: 425–40.
Byrnes, R. F. (1993) “Kliuchevskii’s View of the Flow of Russian History.” The Review of Politics 565–91.
Cohen, A. (1993) “Competing Visions: Russian Constitutional Drafts and Beyond.” RFE/RL Research Report 2 (24 September): 50–56.
Constant, B. (1988) Political Writings. Cambridge: Cambridge University Press.
Cristi, B. (1993) “Carl Schmitt on Liberalism, Democracy and Catholicism.” History of Political Thought 14: 281–300.
Dworkin, R. (1986) Law’s Empire. Cambridge, Mass.: Harvard University Press.
Fisher, F. M. (1976). “The Stability of General Equilibrium: Results and Problems.” In: Artis, M. J., and Nobay, A. R. (eds.) Essays in Economic Analysis, pp. 3–29. Cambridge: Cambridge University Press.
Freund, J. (1965) L’Essance du Politique. Paris: Sirey.
Galston, W. A. (1991) Liberal Purposes. Cambridge: Cambridge University Press.
Gevers, L. (1986) “Walrasian Social Choice: Some Simple Axiomatic Approaches.” In: Heller, W. P., Starr, R. M., and Starrett, D. A. (eds.) Social Choice and Public Decision Making. Essays in Honor of K. J. Arrow, Volume I, 97–114. Cambridge: Cambridge University Press.
Gligorov, V. (1985) Politicka vrednovanja. Beograd: Partizanska knjiga.
Gligorov, V. (1992), “The Great Transformation Revisited.” Unpublished.
Gligorov, V. (1993a) “ ‘We, the Multi-Ethnic People’: A Note on the Preamble of President Yeltsin’s Constitution.” Unpublished.
Gligorov, V. (1993b) “Gradvis chockterapi.” Ekonomisk debatt 21: 697–705.
Hammond, T. H., and Miller, G. J. (1987) “The Core of the Constitution.” American Political Science Review 81: 1155–74.
Hayek, F. v. (1948) Individualism and Economic Order. London: Routledge.
Hayek, F. v. (1944) The Road to Serfdom. Chicago: University of Chicago Press.
Heidenheimer, A. J. (1986) “Politics, Policy and Policey as Concepts in English and Continental Languages.” The Review of Politics.
Holmes, S. (1984) Benjamin Constant and the Making of Modern Liberalism. New Haven: Yale University Press.
Holmes, S. (1993) The Anatomy of Antiliberalism. Cambridge, Mass.: Harvard University Press.
Holmes, S. (1993–1994) “Superpresidentialism and its Problems.” East European Constitutional Review 2–3: 123–26. Konstituciya Rosiskoi Federaciyi (1993). Moskva: Izvestia.
Lijphart, A. (1989) “Democratic Political Systems: Types, Cases, Causes, and Consequences.” Journal of Theoretical Politics 1: 33–48.
Lijphart, A. (1992a) “Democratization and Constitutional Choices in Czecho-Slovakia, Hungary and Poland: 1989–1991.” Journal of Theoretical Politics 4: 207–23.
Lijphart, A. (1992b) Parliamentary versus Presidential Government. Oxford: Oxford University Press.
Lipton, D., and Sachs, J. D. (1992) “Prospects for Russia’s Economic Reforms.” Brookings Papers on Economic Activity 2: 213–65.
Linz, J. J. (1990) “The Perils of Presidentialism.” Journal of Democracy 1: 51–69.
Linz, J. J., and Stepan, A. (1992) “Political Identities and Electoral Sequences: Spain, the Soviet Union, and Yugoslavia.” Daedalus121: 123–39.
Miller, J. Z. (1991) “Carl Schmitt, Hans Freyer and the Radical Conservative Critique of Liberal Democracy in Weimar Republic.” History of Political Thought 12: 695–715.
Mosse, W. E. (1992) Perestroika under the Tsars. London: Tauris.
Murrell, P. (1993) “What is Shock Therapy? What Did it Do in Poland and Russia?” Post-Soviet Affairs 9: 111–40.
Murrell, P. (1995) “The Transition According to Cambridge, Mass.” Journal of Economic Literature 33: 164–78.
Ordeshook, P. C. (1992) “Constitutional Stability.” Constitutional Political Economy 4.
Ordeshook, P. C. (1993) “Some Rules of Constitutional Design.” Social Philosophy and Policy 1: 198–232.
Ordeshook, P. C. (1995) “Institutions and Incentives.” Journal of Democracy 6: 46–60.
Ordeshook, P. C., and Shvetsova, O. (1995) “If Hamilton and Madison Were Merely Lucky, What Hope Is There for Russian Federalism?” Constitutional Political Economy 6: 107–26.
Sandel, M. J. (1982) Liberalism and the Limits of Justice. Cambridge: Cambridge University Press.
Sartori, G. (1989) “The Essence of the Political in Carl Schmitt.” Journal of Theoretical Politics 1: 63–75.
Sartori, G. (1993) “Totalitarianism, Model Mania and Learning from Error.” Journal of Theoretical Politics 5: 5–22.
Scheuerman, B. (1993) “Modernist Anti-Modernism: Carl Schmitt’s Concept of the Political.” Philosophy and Social Criticism 19: 79–95.
Schmitt, C. (1928) Verfassungslehre. Munchen: Duncker & Humblot.
Schmitt, C. (1928, second ed.) Der Diktator. Munchen: Duncker & Humblot.
Schmitt, C. (1933, third ed.) Der Begriff des Politischen. Hamburg: Duncker & Humblot.
Schmitt, C. (1976) The Concept of the Political. New Brunswick, N. J.: Rutgers University Press.
Schmitt, C. (1985a) Political Theology. Cambridge Mass.: MIT Press.
Schmitt, C. (1985b) The Crisis of Parliamentary Democracy. Cambridge Mass.: MIT Press.
Schmitt, C. (1986) Political Romanticism. Cambridge, Mass.: The MIT Press.
Schmitt, C. (1987) “The Legal World Revolution.” Telos 72: 73–89.
Schwab, G. (1970) The Challenge of the Exception. Berlin: Duncker & Humblot.
Thornson, C. (1993), “Russia’s Draft Constitution.” RFE/RL Research Report 2 (3 December): 9–15.
Tolz, V. (1993a) “Drafting the New Russian Constitution.” RFE/RL Research Report 2 (16 July).
Tolz, V. (1993b) “Thorny Road toward Federalism in Russia.” RFE/RL Research Report 2 (3 December): 1–8.
Weber, M. (1980) Gesammelte Politische Schriften. Tubingen: J. C. B. Mohr (Paul Siebeck).

Vladimir Gligorov, SpringerLink, Volume 8, Number 4 / December, 1997

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 08.05.2010.


________________

  1. Za optimistični pogled videti Ackerman (1992).
  2. Hayek (1948) je Konstanta svrstao među  “prave liberale”. Videti njegove komentare o Šmitu u: Hayek (1944). Za Konstanta videti Holmes (1984).
  3. Tvrdnja koja se, na primer, može naći u Sartori (1989).
  4. U tekstu navodim interpretacije Konstantovih i Šmitovih teorija, ali ne tvrdim da one nisu kontroverzne. Sekundarna literatura o obojici autora opsežna je i vrlo polemična. Zato navodim samo one aspekte njihovih teorija za koje bi se moglo reći da su najmanje kontroverzne. Za Konstanta, vidi Holmes (1984); za standardnu interpretaciju Šmita videti Schwab (1970) i Bednarsky (1983); za novije rasprave o najvažnijim Šmitovim političkim idejama videti Sartori (1989), Miller (1991), Holmes (1993), Bellamy, Baehr (1993), Cristi (1993), i Scheuerman (1993). U razumevanju nekih Šmitovih ideja mogu pomoći Freund (1965) i Heidenheimer (1986). Za tvrdnje da liberalna država ne mora da bude neutralna videti Galston (1991), a tvrdnje da je liberalna neutralnost nesposobna da se suoči sa problemom pravde mogu se naći u Sandel (1982).
  5. Oslanjaću se uglavnom na Constant (1988). Za sveobuhvatnu studiju Konstantovih ideja videti Holmes (1984).
  6. Videti “The Liberty of the Ancients Compared with that of the Moderns” u Constant (1988).
  7. Što je, po njemu, peta grana vlasti u državi; ostale četiri su: zakonodavna, izvršna, sudska i ona sama koja je neutralna.
  8. O Konstantovom odnosu prema Rusou videti Holmes (1984.)
  9. U tom smislu, ona nije predstavnička. Pošto je tako, Konstant se našao u situaciji da mora da uklopi nepredstavničku vrhovnu vlast u sistem predstavničke demokratije. Nije ni čudo što nije u potpunosti uspeo.
  10. Dobru analizu problema valrasovskog tâtonnement-a videti u Fisher (1976.), i Gevers (1986).
  11. Videti Gligorov (1985); Bernholz (1986) i (1991); Hammond i Miller (1987); Lijphart (1989), (1992a), i (1992b); Ordeshook (1992), (1993), i (1995); i Sartori (1993); na nekoliko mesta se spominje i Istočna Evropa.
  12. Njegov traktat o Duhu osvajanja i uzurpacije i njihovoj vezi sa evropskom civilizacijom svedoči o tome; videti Constant (1988).
  13. Zanimljivo je primetiti da je metafora koju koriste Lipton i Saks u navedenom citatu slična onoj koju koriste Hajdeger i Šmit kada govore o vođi. Hajdeger je govorio da je vođa nalik na munju koja raščišćava nebo da bi se videla istina. Upavo tako treba shvatiti vanredne okolnosti. Ako nešto treba da prihvatite samo zbog nečijeg autoriteta, to znači da niste sami mogli da dođete do takvog zaključka. To je isto kao kad kažete da nema pravila koja treba slediti: treba videti munju.
  14. Videti The Spirit of Conquest and Usurpation and Their Relation to European Civilization in Constant (1988).
  15. Videti Schmitt (1987) o odbrani.
  16. “Vlast, a ne istina, čini zakon” (prim. prev.).
  17. Među radove o novom ruskom ustavu spadaju Cohen (1993); Holmes (1993–1994); Thornson (1993); Tolz (1993a) i (1993b); i Ordeshook i Shvetsova (1995).
  18. Više o ovome u Gligorov (1993a).
  19. Lipton i Sachs (1992:255). Međutim, oni dodaju: “Podrška Jeljcinu za radikalne reforme najverovatnije će zavisiti od njegove procene društvene održivosti reformi. Na kraju će se argument koji smo naglasili – da životni standard ne opada naglo zbog liberalizacije cena – pokazati presudnim. Predsednik Jeljcin mora da prosudi da li je reformski put društveno prihvatljiv i da li za njega postoji podrška.” O problemima u njihovom pristupu transformativnoj politici videti Murrell (1993) i (1995), i Gligorov (1993b).
  20. Videti noviju recenziju u Mosse (1992).
  21. Videti Linz (1990) i Linz and Stepan (1992).
  22. Videti zanimljiv pregled širenja ideje ustavnosti u Arjomand (1992). Za korišćenje termina “fasadni ustav” i “fasadna demokratiju u Rusiji, videti Veberove eseje o Rusiji ponovo objavljene u Weber (1980).
  23. Za dva nedavno objavljena članka o čuvenim devetnaestovekovnim ruskim istoričarima videti Byrnes (1993) and Bassin (1993).
  24. Videti Berlin (1978).
The following two tabs change content below.
Vladimir Gligorov (Beograd, 24. septembar 1945 – Beč, 27. oktobar 2022), ekonomista i politikolog. Magistrirao je 1973. u Beogradu, doktorirao 1977. na Kolumbiji u Njujorku. Radio je na Fakultetu političkih nauka i u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (wiiw). Ekspert za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija. Jedan od 13 osnivača Demokratske stranke 1989. Autor ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije (LDP). Njegov otac je bio prvi predsednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov. Bio je stalni saradnik Oksford analitike, pisao za Vol strit žurnal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Evropi. U poslednje dve decenije Vladimir Gligorov je na Peščaniku objavio 1.086 postova, od čega dve knjige ( Talog za koju je dobio nagradu „Desimir Tošić“ za najbolju publicističku knjigu 2010. i Zašto se zemlje raspadaju) i preko 600 tekstova pisanih za nas. Blizu 50 puta je učestvovao u našim radio i video emisijama. Bibliografija