Vansudsko poravnanje ili: nikom ništa1

U ovoj se knjizi štampaju neki moji kraći tekstovi, nastali i prvi put objavljeni posle pojavljivanja slične zbirke, koju je 2006. godine pod naslovom Silaženje s uma, objavio isti izdavač. Prilozi u prethodnoj zbirci prvenstveno se bave nesrećnom desetom decenijom Dvadesetog veka, u Srbiji i oko nje, i njenim posledicama. Tekstovi koji slede odnose se na prvih deset godina Dvadeset i prvog veka, koji bi u Srbiji od prethodne trebalo da budu jasno i simbolički omeđeni 5. oktobrom 2000. godine, datumom koji je za mnoge – pa i mene – trebalo da označi prekretnicu, dublju od onoga što se najčešće naziva „demokratskim promenama“.

Ali to nije, ne samo za mene no i za mnoge druge, koji su se neuspehom 5. oktobra, produbljenim u kasnijim godinama, uzrocima toga neuspeha i pravom prirodom toga spleta događaja bavili temeljitije i s više znanja od mene.2

Stoga ova nova zbirka ne može da se zove Urazumljivanje, Opamećivanje ili da ponese neki sličan naslov, kao npr. Uspinjanje na um. Sami prilozi koji se u njoj preštampavaju svedoče i o nekoj vrsti naivnosti njihovog autora: mislio sam naime da se društvo počinje da vraća sebi, da je došao mir, da su stigla normalna vremena i da mogu da se vratim svojoj profesiji, što mi je u znatnoj meri i omogućeno. Zato se ovde reprodukuje više radova koji bi mogli da se nazovu naučnim i koji, za razliku od nekih drugih, nisu upereni ni protiv koga i ni protiv čega, nego napisani u pomenutom uverenju da se, umesto loših, treba vratiti na dobre tradicije i da umesto autistične osebujnosti treba ličiti i na druge, uspešnije zajednice.

Ispostavilo se na žalost da je Srbija događajima između septembra 1987. godine, kada je održana kobna Osma sednica Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije (tako se to tada zvalo), i pomenutog 5. oktobra 2000. godine teže oštećena no što se mislilo – ali i da se taj opaki proces nastavio i posle toga.

Srbija je – često prerušena u neku širu tvorevinu, kao što je npr. Savezna Republika Jugoslavija, sama i bez ikakvih saveznika, izgubila bar tri i po rata, ako se borbe u Sloveniji računaju kao pola ratnog sukoba – mada je greh šaliti se s oružanim konfliktom samo zato što je u njemu, za razliku od kasnijih, palo srazmerno malo žrtava. Od Srbije, odnosno od režima koji je personifikovao Slobodan Milošević, razbežao se ko je stigao. Konačni udarci došli su posle 2000. Više od polovine birača u Crnoj Gori, predvođeni vladom u kojoj su sedeli nekada najverniji Miloševićevi pobratimi, odlučilo je da se otcepi od poslednjeg ostatka Jugoslavije, koja je dotle promenila ime do neprepoznatljivosti i zvala se „državna zajednica Srbija i Crna Gora“, s jedinstvenim odsustvom velikog slova u nazivu jedne države. Jedan narod, koji se dotle smatrao najgordijim delom srpstva, odvojio se od Srbije, njegova kulturna elita počela je da čini sve da razlike naglasi (uključujući tu i izmišljanje drugog jezika) dok se oni koji su i dalje otvoreno ili prikriveno podržavali Miloševićev projekat i čuvali njegovo nasleđe nikako nisu mogli pomiriti s crnogorskom secesijom i pretvaraju se da nezavisna Crna Gora ne postoji. To čine valjda i zato što je ponosna Srbija povratila samostalnu državnost nečinjenjem – odjednom se obrela kao nezavisna zemlja bez izjašnjavanja svojih stanovnika, odlukom drugih da je ostave samu.

Posledice drugog udara još uvek su aktuelne. Jedna od pokrajina u sastavu Republike Srbije, oko čijeg naziva ne postoji saglasnost pa se zvanično zove „Kosovo i Metohija“, u običnom govoru samo „Kosovo“ ili „Južna Pokrajina“, de facto je najvećim delom izašla iz Srbije intervencijom velikih sila 1999. godine, koja je, sama po sebi i kao okidač, bila uzrok velikih ljudskih patnji u samoj pokrajini ali i na celom prostoru Srbije. Predstavnici albanske većine na Kosovu izglasali su njegovu formalnu nezavisnost, koju zvanična Srbija još uvek negira ali ju je u trenutku dok ovo pišem priznalo 75 država.

Ovakvi gubici se teško priznaju, savlađuju i prevazilaze. Već i zato je bilo nepromišljeno očekivati da će se Srbija samo za deset godina povratiti i da će se dobar deo njene političke i kulturne elite ponovo popeti na um. To se nije moglo desiti i zato što Slobodan Milošević nije bio sam. Vreme je i da promenim terminologiju – svako pominjanje „režima S.M.“ ili „vlasti S.M.“ treba zato, bar kada sam ja u pitanju, shvatiti kao skraćenicu. Svako ko se seća velikih mitinga istine, obeležavanja simboličkih granica Velike Srbije pomoću kostiju mrtvih svetaca, „Književnih novina“, sajma Greuelpropagande u Muzeju primenjenih umetnosti (?!) , Knez Mihailove ulice u Beogradu, koja je izgledala kao gusarski brod pun crnih zastava s mrtvačkim glavama i bradatih spodoba, kao i drugih zbivanja 1987, 1988, 1989. i 1990. godine, ili je čitao o njima, zna da se tada desilo nešto neobično i zloslutno: puč u okviru vrhovne partijske vlasti (jer druge nije ni bilo), čiji je osnovni cilj bio da se spreči ili bar odloži i ublaži pokret u „socijalističkim“ zemljama za napuštanje zvanične totalitarne ideologije i autokratskih režima, zasnovanih i pravdanih takvom ideologijom, uspeo je da nađe saveznike na mnogim stranama, naročito tamo gde se mogao osloniti na ready madeobrasce mišljenja i na stare priče i mitove. Pošteno govoreći, inspiratori prvog udara nisu morali mnogo da se trude: saborci i saputnici su odmah pohrlili, zajedno sa svojom intelektualnom i duhovnom bagažom. „Antibirokratska revolucija“, postala je „događanje naroda“. Kao što se moglo očekivati ali se uviđalo sa zakašnjenjem, posledice obračuna s ustajalim i nekreativnim „realnim socijalizmom“ u Srbiji i drugim jugoslovenskim republikama nisu mogle predstavljati napredak u novo, u stvaranje istinskog demokratskog društva: jedini idejni resursi kojima su političke i kulturne elite raspolagale bili su vraćanje na staro, u imaginarna i idilična pretkomunistička vremena. To je neminovno značilo ulepšavanje i idealizaciju ranijih razdoblja, koja nikako nisu bila sjajna, a na Balkanu u Srednjoj Evropi su između dva svetska rata bila kontaminirana jačanjem fašizma, koketiranjem s nacizmom i fašističkim ili polufašističkim diktaturama.

S obzirom da je od kraja osamdesetih godina XX veka taj proces bio u toku i u drugim jugoslovenskim republikama, nacionalizam je svuda počeo da obezbeđuje najjače uporište, ali ne – kako bi se očekivalo – samo za populističke političare koji su birali parole koje svako lako razume, već – sasvim tužno i razočaravajuće – i za intelektualnu i kulturnu elitu. Nju je štaviše bilo lakše od običnog puka vući za nos grandioznim teritorijalnim projektima koji nagoveštavaju i obećavaju oružane sukobe.3 Borba za demokratiju se, nažalost često s istim akterima, pretvorila u borbu za osvajanja, ispravljanje istorijskih nepravdi, za etničko čišćenje, „humano preseljenje“ i razmenu stanovništva, gde srpske elite nisu pitale ni srpske seljake hoće li da napuste zemlju koju obrađuju da bi ispunili velike nacionalne i geopolitičke planove.

Iz svih ovih razloga, a iz mnogih drugih, verujem da tragični i krvavi sukobi na prostoru bivše Jugoslavije, koji nisu samo bili glupi i nepotrebni pa su još psihopatima pružili priliku za ispoljavanje neviđenog sadizma, nisu bili etnički konflikti, već duboki civilizacijski okršaji, zamaskirani kao nacionalni sukobi.

Ove „odlike“ poslednje decenije XX veka obeležile su i obeležavaju prvu deceniju narednog stoleća. U Srbiji su mrziteljski talasi uglavnom prošli ili se ublažili. Isprva smo bili učeni da mrzimo Slovence, pa Hrvate, pa bosanske Muslimane, pa Albance. Svima smo nadevali postojeća ili novosmišljena pogrdna imena: „ustaše“, „balije“, „šiptari“ – samo se umesto bezazlenog „janezi“ nije primilo izveštačeno „bečki konjušari“. Roba poreklom iz Slovenije bojkotovala se dekretom Socijalističkog saveza radnog naroda Srbije!4 Status „nepostojećih“ naroda su pored Makedonaca opet stekli Crnogorci.

Etničke distance se sada smanjuju, političari razmenjuju posete, Srbi idu na more ili na skijanje, Slovenci i Hrvati na provod u Beograd… Međutim – i to je ono što potkrepljuje moju tezu – otvorite li tzv. blogove ili komentare čitalaca u listovima koji se trude da budu pristojni, ili napise „analitičara“ u onima u kojima još uvek odjekuju trube iz devedesetih, zapanjićete se nad količinom mržnje koja se istresa na „loše Srbe“, u koje najpre spadaju oni koji misle da se posledice krvavih sukoba ne leče samo posetama državnika, zajedničkim prvenstvima, pevanjem u Skadarliji i „đuskanjem“ na savskim splavovima, već suočavanjem s prošlošću i izvlačenjem pouka iz nje. Tako je, recimo, stvoren i pridev „antisrpski“, koji pokriva sve ono što se nekome ne sviđa, od analitičara pa do elektronskog komentatora koji se krije iza pseudonima. Ovaj epitet dobija i izvestan klerikalni prizvuk, verovatno zato što, kao i u crkvi, svi Srbi treba da budu „saborni“ i da ispovedaju iste dogme, uglavnom one izgrađene XIX i cementirane krajem XX veka.

Pervertirani nacionalizam, sada nekakav autošovinizam, usmeren „na unutra“, dominira srednjim intelektualnim ešalonima u Srbiji. Da bi se čovek uverio u to, treba samo da baci pogled na udžbenike istorije i na dobitnike bezbrojnih literarnih nagrada koje se takoreći svakodnevno dele u svim mestima u Srbiji. Nije problem u tome – i tu ponovo ukazujem na osnovnu premisu – što su nagrađena dela mahom jeftino patriotska, uz veliku meru samosažaljenja, karakterističnog za svaki nacionalizam, nego što su arhaična, nezanimljiva, što su loša literatura i što ih malo ko čita. Zapravo, iz porazne činjenice da se knjige ne čitaju autori rodoljubivih štiva, umnoženih u par stotina primeraka, mogu da tvrde da su najčitaniji i najomiljeniji! Nezadovoljstvo porazom se na leči traženjem demokratije i uzdizanjem demokratskih vrlina već žudnjom za čvrstom rukom. Beogradski univerzitet dodeljuje Vladimiru Putinu počasni doktorat a predlagač je Pravni fakultet jer je Vladimir Vladimirovič studirao pravo (iako se kasnije bavio drukčijim poslovima)5 a najveći i najbogatiji privatni univerzitet u Srbiji proglasio je Moamera Gadafija svojim počasnim doktorom, ne zna se iz koje discipline.

Posledice civilizacijskog poraza, u kome nije pobednik niko od prononsiranih neprijatelja Srbije jer se taj poraz nije desio na bojnom polju i pogodio je i druge, ogledaju se i u stvarima naoko dalekim od politike. U Srbiji zapravo nema više bioskopa. Sem Beograda, Novog Sada i Niša nema knjižara već samo papirnica u kojima se prodaju pokoji „ljubić“ i hagiografija. Advokatura ne može da povrati sjaj koji je nekada nesumnjivo imala: srpska i beogradska advokatska komora raspustile su jedna drugu, pravni zastupnici samo što se ne potuku na svojim skupovima, koji se – što je možda najgore – održavaju u praznim salama.

Ovo su primeri iz kratkog razdoblja u toku koga ovo pišem. Bilo je – tu tek nedavno – još mnogih i gorih, ali je svaki naredni gutao prethodni. Međutim, nisu to sitne stvari već simptomi stanja o kome se delimično govori na drugim mestima u ovoj zbirci. Jedan od važnih simptoma je i zaborav istorije, koji je, paradoksalno, možda i bolji od pogrešnog saopštavanja i tumačenja povesti, koje se u slučaju Srbije u funkciji falsifikovanja nedavnih događaja prenelo i na izvitoperavanje dalje prošlosti.6 Od krupnih pitanja pomenuću korupciju, ne da bih se bavio njenim poreklom i uzrocima, nego zato što je nedavno jedan novinarski podvig ponovo jarko pokazao da je veliko rodoljublje omiljeni zaklon za veliki lopovluk.7 Naime, videle su se razmere prelivanja u privatne ruke javnih dobara, u ovom slučaju rude uglja, preko državnog preduzeća „Kolubara“, u koje su se umešale mnoge stranke blizu vlasti (a inače se zalažu za privatizaciju u ekonomski liberalizam), ali su ova firma i njena „majka“ u trenucima najvećeg čerupanja bile u rukama funkcionera Demokratske stranke Srbije, koja se inače najglasnije zalaže za besprekorno služenje nacionalnim interesima, brani „nacionalne heroje“ iz jugoslovenskih ratova a pridruživanje Evropskoj uniji smatra izdajom.

Ovaj uvodni tekst nema velike ambicije i ne može da uđe u sve uzroke situacije u kojoj se ova zbirka pojavljuje, mada treba da ilustruje svoj naslov, koji se sam nametao. Odmah posle 5. oktobra 2000. počeo je proces čudnog pomirenja i zataškavanja. Stubovi prethodne vlasti čvrsto su stajali mesecima, sve dok nisu uspeli da uklone tragove svojih nepodopština. Ratnim zločincima su morali da se bave stranci i strani sudovi, navukavši tako ogroman odijum. Komisija za istinu i pomirenje preminula je u ranom detinjstvu, pre no što je obavila kako svoj formalni zadatak da se suoči s prošlošću, tako i namenjenu joj stvarnu svrhu da zločine iz devedesetih relativizuje šireći mandat na čitavo stoleće u kome su Srbi sticali gorka iskustva koja imaju da opravdaju ili bar učine razumljivijim divljanja u toku ratnih i zavojevačkih avantura. Zakon o lustraciji je mrtvorođen: prihvaćen je uz svest da je neprimenljiv – oni koje je valjalo lustrirati trebalo je da odrede svoje predstavnike u odgovarajuću komisiju, što naravno nisu učinili. Zato su bili krivi svi drugi, od svakojakih stranaca (čak i zvanične Rusije, pre Putina) pa do mnogih unutrašnjih neprijatelja i ometača, naročito onih koji su bili protiv toga da cela avantura počne – a da nije počela, mnogi ljudi ne bi bili ni u iskušenju ili mogućnosti da ispolje svoje zle potencijale i karakterne slabosti pa bi zadržali izgled časnih građana i bili i sami mirniji.

Moralno propadanje ljudi u neposrednoj profesionalnoj okolini bilo je nešto što me je možda najteže lično pogodilo – da nije bilo tolikog iskušenja, možda mu ne bi podlegli i na mnoge bih bolje ili ravnodušnije gledao. Među njima postoje i krivci – s kojima smo se lako pomirili – utoliko lakše jer se na sve ove događaje gleda mitski, kao na posledicu sudbine koja se oko srpskog naroda vrti u krug i stalno se vraća i podrazumeva nemoćne ljudske činioce, koji ne mogu da budu ni zaslužni, pa prema tome ni krivi.

Predgovor knjizi O pravu i nepravu, Fabrika knjiga, Edicija Reč, 2011.

Peščanik.net, 19.07.2011.


________________

  1. Predgovor knjizi O pravu i nepravuu izdanju Fabrike knjiga, Beograd 2011.
  2. Ovde ukazujem samo na najnovije priloge u zbirci Dušan Pavlović (ur.), Razvoj demokratskih ustanova u Srbiji – deset godina posle: Beograd, Fondacija Heinrich Böll, 2011.
  3. „Obični ljudi“ u ratovima disproporcionalno mnogo ginu u odnosu na svoje intelektualne predvodnike. Jedan demograf i član SANU izračunao je da bi 80.000 poginulih srpskih mladića bili prihvatljiva cena koju bi Srbija mogla da plati za prisajedinjenje Bosne i Hercegovine – i to Srbija od 1990. godine, ostarela Srbija, Srbija s niskom stopom nataliteta, Srbija jedinaca. Vidi M. Macura, “Ne smemo izumreti”, NIN, 30. septembar 1994, str. 35.
  4. Na prvoj strani „Politike“ stajao je krupan naslov „Srbija prekida odnose s režimom u Sloveniji“. Tada je Slovenija bila u istoj državi sa Srbijom, a 2011. godine, kad to odavno nije, Valjevo i Zaječar se bore oko toga u kome će se od njih, uz materijalnu podršku Vlade,  otvoriti fabrika slovenačkog preduzeća „Gorenje“ a zbog toga se smenjuju ministri i državni sekretari.
  5. Za vreme svog kratkog boravka u Beogradu, 23. marta 2011, Putin nije imao vremena da primi počasni doktorat – „preferirao“ je susret s motociklistima i navijačima „Crvene zvezde“ – i tako ispao u suštini „moderniji“ političar od staromodnih profesora koji dodeljuju počasni naučni stepen nekome koji nije ni pokušao da se bavi ni naukom niti umetnošću.
  6. Vidi tekstove Dubravke Stojanović, Radine Vučetić, Sanje Petrović, Olge Manojlović Pintar i Radmile Radić u knjizi Novosti iz prošlosti (Beograd, Beogradski centar za ljudska prava, 2010) i rezultate istraživanja na kojima su zasnovani. O konfuziji koju su u poslednjih 20 godina proizvele škole, mediji i „intelektualci“ mnogo govore odgovori na pitanje „Ko je po vašem mišljenju najznačajnija ličnost u istoriji sveta? (Najviše glasova su dobili Nikola Tesla, Josip Broz Tito i Adolf Hitler, a tek onda Isus Hristos), kao i na pitanje o tome ko je najznačajnija ličnost u istoriji Srbije: tu su prva četiri mesta zauzeli opet Tito, Karađorđe, Tesla i sveti Sava. Str. 135
  7. Reč je o serijalu „Insajder“, emitovanom na televiziji B-92 marta 2011.