Upotreba tih termina je ovde striktno metaforična – odnosi se jedino na značenje u miru. Reč je o kriznim situacijama koje živimo, i u kojima se ponegde i povremeno javi poneki junak, čije su kvalifikacije njegov život, ugled i lik: to se može razlikovati ili čak biti protivrečno, a junaci ipak deluju. Takav je izvesno Stefan Esel, bivši logoraš i francuski partizan, jedan od urednika Deklaracije o ljudskim pravima 1948, dokumenta sa kojim su započele rad Ujedinjene nacije. On izvesno ima ne samo pravo, nego i dužnost da pozove ljude da se usprotive nepravdi. Upravo pitanje dužnosti je ključno za junake, jer jedini odgovaraju na taj impuls: ostali su možda “indignirani”, imaju za sobom impresivan etički put i sjajno misle, pa se ipak ne usuđuju da tako jasno pozovu ljude da načine – front, masovni otpor. Neki doduše i pokušaju, ali pogreše u formulaciji, publici ili kontekstu – da ne pominjemo lažne junake. Pravi junaci ne nastupaju na Facebooku, Twitteru, a sa ostalim medijima su nepoverljivi.

U Grčkoj, razdiranoj društvenim nemirima, nedavno su se pojavila čak dva junaka koja pozivaju na organizovanje fronta – Manolis Glezos i Mikis Teodorakis. Glezos je nikada zagrebana ikona, čudo od čoveka. Sa devetnaest godina (rođen je 1922) je 30. maja 1942 ovaj dečko sa egejskog ostrva sa još jednim prijateljem, Apostolosom Santasom, skinuo nacističku zastavu sa svastikom sa atinske Akropole, i umesto nje okačio grčku. Svako ko je bio na Akropoli video je kako izgleda strana brda gde i danas svakodnevno viori grčka zastava – dva dečaka su zaista sa neverovatnom veštinom uspela u svome podvigu. Nemci su ih osudili na smrt u odsustvu i uhvatili tek godinu dana kasnije. Glezos je proveo godinu dana pod mučenjem, zatim su ga ponovo uhapsili Italijani naredne godine, pa onda grčki kvislinzi naredne godine. Dočekao je oslobođenje, a onda je odmah uleteo u drugi, građanski rat: opet hapšenja, zatvori, oslobođenje. Zadnji put je izašao iz huntinog zatvora… Bio je poslanik u zatvoru i u parlamentu, osnovo je dve leve partije, na rodnom Naksosu je eksperimentisao sa neposrednom demokratijom, izmislio je nekoliko postupaka protiv poplava i za navodnjavanje… Policajci su ga istukli na uličnim demonstracijama 2010, od suzavca se morao spašavati pre nekih mesec dana. Njega i Teodorakisa su uveli u zgradu Skupštine da ih spasu… Sa osamdeset i devet godina, Glezos traži da se Grci okrenu sebi i pobrinu se sami za svoj izlazak iz krize, pre svega pravednijom raspodelom odgovornosti, a zatim i dobara.

Mikis Teodorakis je nešto drugačija priča. Tri godine mlađi, ostrvljanin takođe, sa Hiosa, on je učestvovao u otporu protiv Nemaca, a zatim su ga hapsili i mučili tokom građanskog rata. U pedesetim i šezdesetim godinama se školovao u Evropi, i postao jedan od velikih svetskih kompozitora, koji je podjednako stvarao i ozbiljnu i popularnu muziku. Kada se vratio u Grčku, postao je meta hunte – opet zatvor i mučenje. Uz veliku međunarodnu pomoć je uspeo da ode iz Grčke, i posle hunte se trijumfalno vratio. Bio je na levici, pa malo na desnici, a 2010. je osnovao svoj nepolitički pokret, Spita, neku vrstu javnoga foruma. Teodorakis je svakako jedan od velikih umetnika prošloga veka: uspeo je da grčku muziku približi svetu, komponovao je angažovane pesme, opere, balete, oratorije, muziku na poeziju velikih pesnika – Jorgosa Seferisa, Janisa Ricosa, Odiseja Elitisa, Pabla Nerude. Ključno za njegovu popularnost je bilo pisanje filmske muzike, posebno za Grka Zorbu (1964, režija Mihalisa Kakojanisa), i za Z Koste Gavrasa (1969).

Šta zajedničko imaju Glezos i Teodorakis? Obojica su imali tuberkulozu zbog neljudskih uslova u zatvorima, i izuzetnu međunarodnu pomoć kada ih je trebalo vaditi iz zatvora. Teodorakis je politički bio često teško razumljiv i nestalan, ali njegova umetnost nadilazi te prepreke za masovni uticaj. Konačno, kada su na ulicama i kada hoće da iskažu svoj otpor, Grci pevaju njegove pesme…

Ova dva živa simbola su se našla zajedno, u prostorima hrama demokratije, u kojem je evropskim birokratskim dekretom smenjena vlada izabranih i zamenjena vladom pisara i računovođa. Teodorakis je neki dan pre toga objavio svoje dugačko pismo Grcima, koje je doduše upisano u teoriju zavere i ima dosta jakih izraza, ali se svodi na jedno: Grci se moraju odupreti, formirati svoj narodni front solidarnosti, i preživeti. To više nije pitanje koje proizilazi iz evro-bankovne mislenosti, već nešto što prelazi u pitanje smisla poslušnosti. Teodorakisovo pismo posredno ukazuje na to da je dvoje političara, vođe Nemačke i Francuske, bez sopstvenih zasluga a možda i bez plana dobilo nezamislivo veliku moć, koja više nije ni u kakvoj srazmeri sa njihovim analitičkim i liderskim sposobnostima. Dodajmo tome žalosno neodgovorne akrobacije sa britanskog ostrva, i smenu pametnijih u Španiji, pa ćemo, ako već tražimo umne i umerene političare, u Evropi uglavnom naći Poljaka i Grka – onog koji je morao da ode, jer je po svaku cenu hteo da očuva ustav. U tome kontekstu se Teodorakisu možda mogu oprostiti i oštrina i naivnost. No Glezosova podrška ideji o formiranju nekog opšteg fonda solidarnosti daje celoj stvari težinu. Postoji poseban grčki razlog za prihvatljivost te ideje. Tokom Drugog svetskog rata, koliko zbog nacističkog pljačkanja toliko i zbog savezničke pomorske blokade, ali i zbog crne berze, loša ekonomska situacija, posebno u gradovima, završila se u velikoj gladi 1941-2. Tada je u Atini i drugim gradovima, ali i na ostrvima, pomrlo nekih 300.000 ljudi. Gradska služba je svakoga dana kupila mrtve po ulicama. Zastrašujuće povećanje beskućnika u poslednje dve godine, glad koja je još nevidljiva, ali je oseća mnogo sirotinje zatvorene u svoje stanove, to su loši znaci za one koji u svom ili porodičnom sećanju imaju to doba. Akcija dva ugledna starca – junaka, ima dakle svoj duboki lokalni smisao, i racionalnost koja se ne sme negirati. Evropski pogled je daleko od razumevanja tih značenja grčkih protesta, premda je divlja proizvodnja stereotipa unekoliko splahnula.

I u slučaju Esela, i u slučaju dva grčka junaka, očigledna je kristalizacija pogleda, lakoća razumevanja, koja bi inače morala biti odlika idealizovane starosti, doba konačne i ničim utesnjene ili kontrolisane slobode ličnog mišljenja. Takvi, skoro mitski starci, stavljaju pod pitanje sve evropske rasprave opasnosti od staraca, penzijskim odnosno nepenzijskim režimima, i jadikovanje što starci proždiru veći deo budžeta. Posebno je neukusno gledati mlade japije iz papirno-ekonomske branše, koji bez ikakve građanske odgovornosti govore o tome kojim građanima treba smanjiti sredstva za život, i kojim merama skratiti ljudski život opet do “razumne mere”, kada će se masovnije umirati u zrelim godinama. A zašto da ne, oni neće biti u tim grupama. Grci se dižu na noge, jer u kolektivnom sećanju imaju masovno umiranje od gladi. Evropa ne čuje, kao što uostalom ne čuje slična sećanja na Istoku, i današnje redovne talase gladi u Africi. Front uistinu izgleda kao jedino logično rešenje.

Peščanik.net, 29.04.2012.


The following two tabs change content below.
Svetlana Slapšak, rođena u Beogradu 1948, gde je završila klasičnu gimnaziju i doktorirala na Odeljenju za antičke studije na Filozofskom fakultetu. Pasoš joj je bio oduzet 1968-73, 1975-76. i 1988-89. Zaposlena u Institutu za književnost i umetnost 1972-88. Predsednica Odbora za slobodu izražavanja UKS 1986-89, sastavila i izdala preko 50 peticija, među njima i za oslobađanje Adema Demaćija. Bila članica UJDI-ja. Preselila se u Ljubljanu 1991, gde je redovna profesorka za antropologiju antičkih svetova, studije roda i balkanologiju (2002-14), koordinatorka studijskih programa i dekanka na ISH (2004-14). Glavna urednica časopisa ProFemina od 1994. Umetnička direktorka Srpskog kulturnoga centra Danilo Kiš i direktorka Instituta za balkanske i sredozemne studije i kulturu u Ljubljani. Predložena, u grupi Hiljadu žena za mir, za Nobelovu nagradu za mir 2005. Napisala je i uredila preko 100 knjiga i zbornika, oko 500 studija, preko 3.000 eseja, nekoliko romana, libreto, putopise, drame; prevodi sa grčkog, novogrčkog, latinskog, francuskog, engleskog i slovenačkog. Neke od novijih knjiga: sa Jasenkom Kodrnja, Svenkom Savić, Kultura, žene, drugi (ur, 2011); Franc Kavčič in antika: pogled iz antropologije antičnih svetov (2011); Mikra theatrika (2011); sa Biljanom Kašić i Jelenom Petrović, Feminist critical interventions [thinking heritage, decolonising, crossings] (ur, 2013); Antička miturgija: žene (2013); Zelje in spolnost (2013); Leon i Leonina, roman (e-izdanje, 2014); Leteći pilav (2014); Kuhinja z razgledom (2015); sa Natašom Kandić, ur. Zbornik: Tranziciona pravda i pomirenje u postjugoslovenskim zemljama (2015); Ravnoteža, roman (2016); Preživeti i uživati: iz antropologije hrane. Eseji i recepti (2016); Kupusara. Ogledi iz istorijske antropologije hrane i seksualnosti (2016); Škola za delikatne ljubavnike, roman (2018); Muške ikone antičkog sveta (2018); Libreto za kamernu operu Julka i Janez, Opera SNG Ljubljana, premijerno izvedena 19.1.2017; Antična miturgija (2017); Muške ikone antičkog sveta (2018); sa Marinom Matešić, Rod i Balkan (2018); Mikra theatrika II: antropološki pogled na antično in sodobno gledališče (2018); Volna in telo: študija iz zgodovinske antropologije (2019); Moj mačkoljubivi život (2021); sa Aleksandrom Hemonom, Mladost (2021); Feminističke inscenacije (2021); Osvetnice, roman (2022); Grožnja in strah: razraščanje sovražnega govora kot orodja oblasti v Sloveniji (2022). Romani su objavljeni na slovenačkom i makedonskom. Dobitnica nagrada Miloš Crnjanski za knjigu eseja 1990, American PEN Award 1993, Helsinki Watch Award 2000, Helen Award, Montreal 2001, nagrade Mirko Kovač za knjigu eseja 2015, nagrade Mira ženskog odbora PEN-a Slovenije 2016, Vitalove nagrade Zlatni suncokret 2017.

Latest posts by Svetlana Slapšak (see all)