Živa je istina da kritika podstiče na razmišljanje. Čitajući tekst Miljenka Derete, probijajući se kroz drvlje i kamenje koje sipa na ideju belih listića i osobe koje analiziraju pozitivne strane ove inicijative, nisam mogao a da se ne zapitam o poreklu takve i tolike agresije. Nije da ne razumem njegov predizborni žar. I sam sam mu podlegao pre četiri godine, kada sam na LDP-ovoj listi poslaničkih kandidata figurirao upravo onako kako on figurira sada, nastojeći doduše da nikoga ne vređam. Nema veze, ne ljutim se. Naprotiv, uzdam se da će i gospodin Dereta nakon ovih izbora doći do drugačijih zaključaka, možda se naposletku i prijaviti da sluša kurs o građanskoj neposlušnosti koji držim na FPN.

A sada, na ozbiljniji problem.

Kako smo bliži izborima u Srbiji, ideja da je beli listić opcija za koju građani mogu, a po mom mišljenju i treba da se opredele, nailazi na sve oštriju i bezobzirniju reakciju mnogih stranačkih funkcionera, što je i razumljivo, budući da ide direktno nauštrb njihovih političkih, ekonomskih i ličnih interesa. U odbrani istih ne biraju se sredstva, a u njih spadaju i “dobre usluge” sklonih im nevladinih organizacija. Cilj je minimizirati uticaj i snagu građanskog otpora koji se širi kao prepreka daljem razaranju srpskog društva, i održati privilegovanu poziciju, šta košta da košta. Upravo imajući takve reakcije u vidu, moje je mišljenje da se izlaskom na izbore i precrtavanjem glasačkih listića na svim nivoima udara u srce sistema nadziranog pluralizma, na kojem počiva fasadna demokratija u Srbiji. To je osnovni razlog ovolike galame protiv belog glasa, a istovremeno i najbolji argument njemu u prilog.

Kovanicu ’nadzirani pluralizam’ koristiću da označim sistem u kojem su obezbeđene formalne pretpostavke za slobodu mišljenja, delanja i političkog udruživanja u jednoj zajednici, ali u kojoj se ta ista pluralnost mišljenja i delanja suštinski sprečava i/ili kontroliše. Kako to izgleda u Srbiji? Jedan od temelja sistema nadziranog pluralizma je Zakon o političkim strankama, kojim je uređeno formiranje političkih stranaka u Srbiji. Zakon je izrazito restriktivan, nameće niz ograničenja grupi građana koja želi da osnuje političku stranku i suštinski predstavlja sužavanje polja neotuđivih prava čoveka i građanina. Zakonom je predviđeno da je za osnivanje političke stranke potrebno da se sakupi deset hiljada potpisa punoletnih građanki i građana Srbije. Za svaki potpis potrebno je obezbediti potvrdu o biračkom pravu potpisnika i overu potpisa, a obe stvari potrebno je platiti. Dodatno ograničenje predstavlja norma kojom se traži da ne sme da prođe više od mesec dana od trenutka overe prvog potpisa do momenta overe poslednjeg. A kad sve to uradite, nadležno lice u Ministarstvu procenjuje i odlučuje da li ste ispunili sve uslove.

Navedene odredbe Zakona o političkim strankama usmeravaju nas na tri važna zaključka:

1. Sloboda političkog udruživanja u Srbiji je suštinski ograničena, jer ne postoji osim ako niste deo grupe deset hiljada. Ako vas je 9.999 ne možete da formirate političku stranku.

2. Da biste se u Srbiji politički udruživali potrebno je da platite ulaznicu, koja, kada se sabere minimalni trošak sakupljanja odgovarajućih dokumenata i njihove overe, košta 5 miliona dinara.

3. Čak i ako se sabere vas deset hiljada i obezbedite 5 miliona dinara, onaj činovnik u Ministarstvu uvek može da vam zatraži dodatnu dokumentaciju o statutu stranke, njenom programu ili zapisnike sa osnivačke skupštine, jer njemu obično nešto ne bude jasno, a vi morate da mu objasnite dodatnim papirima. Sve to govori da je Zakonom predviđen nedopustiv nivo arbitrarnosti u odlučivanju o tome može li grupa građana da se registruje kao politička stranka ili ne.

Ovakav Zakon o političkim strankama doprinosi nastanku i razvoju sistema nadziranog pluralizma, čime se zapravo kontroliše ko i pod kojim uslovima može da uđe u političku trku. U građanstvu se posledice ovakvog projekta prepoznaju u dijagnozi da su u političkom polju Srbije svi isti, ili u formuli da svako može sa svakim. Ako je dijagnoza takva, onda je na primer glas dat Liberalno demokratskoj partiji u suštini isto što i glas dat Demokratskoj stranci ili čak i glas dat Srpskoj naprednoj stranci. Dobra ilustracija ove formule je poruka Čedomira Jovanovića da nakon majskih izbora Boris Tadić treba da povede, a Tomislav Nikolić da pomogne. U takvim okolnostima transformacije političke elite u zatvorenu, samozadovoljnu kastu, jedini građanski iskorak u Srbiji je baš beli listić.

Sa svim preprekama sistema nadziranog pluralizma suočila se i grupa građana koja je u javnosti poznata pod nazivom Krivajska inicijativa. Tokom godinu dana, grupa uglavnom mladih ljudi okupljala se u vojvođanskom mestu Krivaja, gde se diskutovalo o politici, pripremani su predlozi javnih politika sa željom da se stvori politička stranka čiji članovi i članice bi delovali u Srbiji i pokušali da stvari menjaju nabolje. Članice i članovi Krivajske inicijative su vrlo brzo uočili značenje nadziranog pluralizma u onom njegovom delu koji se tiče formiranja političkih stranaka. Bilo je jasno da je za delovanje Krivajske inicijative bila potrebna dozvola upravljačke oligarhije u Srbiji, koju, koliko ja znam, niko iz „Krivaje“ nije hteo da traži ni da dobije. Bilo je potrebno obezbediti i svog tajkuna, koji bi dao ulog od prvih 5 miliona, a potom se starao i o kasnijim troškovima. Na sve to članice i članovi Krivajske inicijative nisu pristali.

Beli listić, kako ja tumačim ovu koncepciju, predstavlja i reakciju na nepravdu na kojoj počiva Zakon o političkim strankama i izborno zakonodavstvo. Poslednji čuvari pravde u jednoj političkoj zajednici su upravo građani, koji u svojoj borbi za pravdu nekada svesno krše upute, naredbe ili zakone koji dolaze odozgo, i to sa jednim razlogom – da se spreči ili eliminiše nepravda. Ova tačka je već dovoljna, ali ne i jedina, da bismo bele listiće mogli da smestimo u kontekst rasprava o građanskoj neposlušnosti, što sam i sugerisao u emisiji Peščanik, koja je emitovana 23. marta.

 
Peščanik.net, 14.04.2012.