1. Irinej Vs. Zeka

U ponedeljak, sedmog maja, antifašistički aktivista iz Novog Sada Zoran Petakov, poznat i po nadimku Zeka, pripadnik neformalne organizacije Antifašistička akcija, dobio je rešenje o izdržavanju zatvorske kazne od sto dana. Ova sankcija određena mu je zato što nije na vreme platio globu u iznosu od 100.000 dinara (otprilike 1.000 eura po tada važećem kursu) kojom je kažnjen za uvredu upućenu građaninu Mirku Buloviću iliti Njegovom Preosveštenstvu Episkopu novosadskom i bačkom, somborskom i segedinskom, gospodinu dr Irineju.

Petakov je, zapravo, jednom jedinom izjavom, plasiranom još 2005. godine, obuhvatio četvoricu episkopa SPC: Irineja, Amfilohija, Artemija i Atanasija, grupno ih okarakterišući kao „četvoricu jahača apokalipse“. Međutim, tužba za uvredu stigla je jedino od Irineja.

Izričući prvostepenu presudu nakon višegodišnjeg razvlačenja, a samo nekoliko nedelja pre zastarevanja slučaja, sudija IV Opštinskog suda u Beogradu Miroslav Bošnjak je 2008. Petakovu odredio pomenutu novčanu kaznu, obrazlažući svoju odluku jednim upravo fantastičnim narativom. „U odnosu na Episkopski čin koji ima privatni tužilac i koji se ne može odvojiti od njegove ličnosti“, rekao je tom prilikom, „navedena inkriminacija okrivljenog Zorana Petakova po oceni suda predstavlja izuzetno tešku uvredu, jer ona insinuira da privatni tužilac jeste i čini ono što je upravo suprotno njegovom naznačenju u odnosu na Episkopski čin, odnosno da on lično i kao episkop Srpske Pravoslavne crkve ne teži dobru i pobedi dobra, već zlu i pobedi zla, u smislu hrišćanske eshatologije.”

Takođe je dodao da se i on sâm, „kao sudija i kao kršteno lice“, oseća uvređenim Petakovljevom izjavom, te da ona vređa sve pravoslavne hrišćane a ne samo „besprekornu ličnost“ vladike Irineja.

Toliko o našem „nepristrasnom i nezavisnom“ sudstvu, jedinom na svetu, valjda, koje pravnički dubokoumno promišlja eshatološka pitanja.

Toliko, ujedno, i o nadaleko čuvenoj efikasnosti naših institucija budući da Petakov, ni prvi ni poslednji koji je u ovoj zemlji optužen i osuđen zbog najobičnije metafore, po sopstvenoj tvrdnji do današnjih dana nije od suda dobio jasne instrukcije pa čak ni broj žiro-računa na koji bi trebalo da uplati propisanu novčanu kaznu. Tako se čitava besmislena stvar protegla na – za ne verovati – punih sedam godina, sve do pomenutog sedmog maja tekuće godine kad je Petakov napokon primio barem nešto – obaveštenje da se za tačno deset dana javi u Okružni zatvor grada Novog Sada na odsluženje stodnevne zatvorske kazne.

2. Firer

A sve to – čitava dugogodišnja bizarna sudska zavrzlama između episkopa i aktiviste, Irineja i Zeke – otpočelo je devetog novembra 2005. godine kad je na tribinu koju je Antifašistička akcija organizovala na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu upala grupa od dvadeset pet skinhedsa i neonacista iz redova do tad malo poznate novosadske ekstremističke falange Nacionalni stroj, predvođena ozloglašenim Goranom Davidovićem Firerom. Maltretirajući i vređajući okupljene antifašiste i govornike, fizički su nasrnuli na Petakova i još jednog aktivistu Antifašističke akcije koji je događaj snimao kamerom za internu upotrebu.

Tokom iste te 2005. godine Nacionalni stroj – tada tek osnovana a danas zakonom zabranjena samoproklamovana neonacistička organizacija koja je sebe samu definisala kao „političku organizaciju propagandno-edukativnog karaktera čiji se pogled na svet zasniva na ideji nacionalne slobode, socijalne pravde i rasnog identiteta“ – različitim je izgredničkim akcijama, antisemitskim i antimuslimanskim grafitima te drugim manje ili više maštovitim „propagandno-edukativnim“ ispadima nastojala da privuče pažnju javnosti na sebe.

Upad na antifašističku tribinu bio je, u tom smislu, zapravo samo jedan u nizu incidenata u režiji Firera i njegove ekipe marljivih edukatora obrijanih lobanja. Međutim, haos koji je tom prilikom nastao izazvao je popriličnu medijsku reakciju u Srbiji.

16. novembra, tako, Petakov je gostovao u političkoj emisiji „Klopka“ koju je na tadašnjoj BK televiziji vodila poznata voditeljka Olivera Kovačević. Na njeno insistiranje da objasni otkud u Srbiji neonacisti, šta hoće i, najvažnije od svega, ko ih podržava i zašto, Petakov je odgovorio da su oni povezani s delovima Srpske pravoslavne crkve i da se to jasno vidi po njihovoj ideologiji. Četvoricu episkopa, Artemija, Amfilohija, Atanasija i Irineja, označio je kao najodgovornije za širenje desnoekstremističkih ideja unutar crkve. Nazvao ih je „četvoricom jahača apokalipse“ uz obrazloženje da svojim delovanjem čine podjednaku štetu kako srpskom društvu u celini tako i samoj instituciji kojoj pripadaju, dakle Srpskoj pravoslavnoj crkvi.

3. Goli u sedlu

Ubrzo nakon toga usledila je Irinejeva tužba koja je uspela da trgne na sve i svašta naviknutu srpsku javnost. Stvar je u tome da su takve tužbe od strane visoko pozicioniranih sveštenih lica zapravo prava retkost. Izloženi čestoj kritici odvažnijeg i slobodoumnijeg dela našeg javnog mnenja, pa povremeno i pokojom neporecivom uvredom ako baš hoćete, oni razloga za sudske tužbe imaju na pregršt. A ipak se klone svetovnih sudova kao, hm, đavo od krsta. Možda s prezirom gledaju na svetovnu pravdu upravo zato što s eshatološkom preciznošću razumeju da su svaka osveta i svaka kazna najbolje onda kad se služe jako – posmrtno – hladne?

Kako god, ova tužba protiv Petakova dočekana je s iznenađenjem. Hoću da kažem: „četiri jahača apokalipse“ – pa šta! Naslušala su se ta četvorica prozvanih konjanika do sad toliko gorih uvreda iznesenih na njihov račun da se ova, da izvini Zeka, verovatno ne bi mogla uvrstiti ni u Top 20.

Stoga se postavlja opravdano pitanje: šta je Irineja (kad već ne i Artemija, Amfilohija ili Atanasija) nateralo da ovog puta pravdu ipak potraži na sudu?

„Reč je o tome“, ponudio mi je odgovor sâm Zoran Petakov u telefonskom razgovoru od pre nekoliko dana, „da je stvar u ovom slučaju znatno više ideološke prirode nego što se to čini na prvi pogled. Irineja su do sad prozivali da je bahat, da je lopov, da je bezobrazan, ali ga niko još nije tako direktno optužio po ideološkoj osnovi kao inspiratora odnosno organizatora desnoekstremističkih grupacija u Srbiji.“

4. Duševne boli

Iako je ta veza između ekstremističkih desničarskih organizacija – poput Otačastvenog pokreta Obraz, organizacije Naši 1389, Dveri koje su nedavno evoluirale u političku partiju i ove godine po prvi put učestvovale na parlamentarnim izborima – i određenih ličnosti iz visokih krugova unutar Srpske pravoslavne crkve tek jedna u nizu javnih tajni u ovom krajnje diskretnom društvu, o njoj se toliko toga zna da ni sami zvaničnici crkve ne bi bili u stanju da je opovrgnu kada bi pokušali.

No, gle čuda, kada neko to, kao recimo Zoran Petakov, otvoreno primeti, oni se odmah propnu na stražnje noge i strahovito se uzjogune.

„Pazi, nisam ja sad nešto u fazonu da idem i spaljujem crkve“, rekao mi je Zeka prilikom našeg telefonskog razgovora, „ali nisam ni u fazonu da puštam da se ovakve stvari događaju.“

To je za svako poštovanje. A ipak – one se događaju. Međutim, šta ćemo, takva je crkva u Srba. Ta sveprožimajuća institucija samu sebe ne meri svetovnim merilima niti se pravda svetovnim pravdama. Radi šta joj se svidi i nikome za to ne polaže računa. Ispostavilo se, međutim, da i nad crkvom ima sila – naša neuništiva, nepobediva traljavost.

Gotovo polumrtav od silnih duševnih boli koje je preživeo zbog Petakovljevog nastupa na BK televiziji, dr Irinej presavio je tabak i sastavio dopis kojim traži da mu ovaj kao nadoknadu za nanesenu uvredu plati ravno milion dinara, ni manje ni više.

(Ko je ikad rekao da su jeftine te duševne boli?)

A onda je počela klasična sudska agonija. Proces se razvlačio, očekivani milion sud je godinama kasnije preinačio u bednih sto soma međutim, kako Petakov ni to nije platio jer mu, kako insistira, nikad nije jasno rečeno gde, kad i kako to da učini, još par godina kasnije na vratima njegovog stana pojavili su se sudski izvršitelji s nalogom za zaplenu imovine i bili nemalo iznenađeni kad su videli da, izuzev računara i bicikla, Petakov ne poseduje baš ništa, pa su otišli potišteni, praznih džepova. I onda opet godinama ništa. Sve do današnjih dana kad mu iz neba pa u rebra stiže poziv da se javi u zatvor na odsluženje kazne. A tužioca – ko šiša. On i dalje čeka na izvršenje pravde onako kako je on vidi.

Dođe čoveku zbog svega toga na izvestan način žao ne samo Petakova već bogami i Irineja. Ispada da u ovoj zemlji ni jedan inače izuzetno moćni crkveni velikodostojnik ne može da sprovede svoju tužbu (i volju) preko suda, čak i onda kad mu u tome, prividno, ništa ne stoji na putu.

Time je, nama svima ostalima, zato barem dat jasan i neporeciv odgovor na jedno za Srbiju i njenu budućnost izuzetno važno pitanje.

Sad znamo bez imalo sumnje: institucije su nam daleko više traljave nego poslušne!

5. Hagiografija ili Tri susreta episkopa Irineja s nečastivim

Našeg junaka, episkopa Bačke eparhije Irineja, to u stvari nimalo ne iznenađuje. On zna da se nečastivi krije i u najneznatnijim stvarima. Već duže od dve decenije, uostalom, otkad stoluje u Novom Sadu i vlada svojom eparhijom iz prelepog zdanja Vladičanskog dvora ovaj blagougodni i hristoljubivi gospodin i vladika povremeno se upušta i u mučeničke, teške borbe. I to protiv – Sotone lično.

Da da. Sotone.

Nečastivi, poznato je to, mrzi dr Irineja barem onoliko koliko onaj džinovski petao mrzi Petera Griffina, a varljiv je i nestalan kakav nečastivi jedino i može da bude. Tako da nikad ne znaš kad će se, u kom obličju i s kog razloga pojaviti da te muči i proganja.

Tako se jednom, recimo, nečastivi otelotvorio u kolektivnom obličju bogohulnih žitelja sela Turija koji se drznuše da u vreme Velikog posta održe svoju tradicionalnu – Kobasicijadu. Ali dr Irinej ga je prozreo i raskrinkao a anali čak navode da je, kako bi seljane bolje podučio blagoverju, lokalnom svešteniku strogo zabranio da čitavih godinu dana posećuje glavne organizatore bogohulne Kobasicijade.

Drugi put Nečastivi se drsko pojavio pravo ispod prozora episkopove kancelarije u Vladičanskim dvorima oglašavajući se preglasnim bubnjevima i divljom muzikom. Kad su užasnutom dr Irineju diskretno skrenuli pažnju da to nikako nije Sotona već italijanska pozorišna trupa Teatro dei Venti koja tu izvodi svoj malo bučniji dvosatni umetnički program za koji poseduje uredne dozvole, on se nije dao zavesti tim slatkorečivim đavoljim ćućorenjem – pozorišna trupa my ass! – i uz pomoć uvek verne policije brutalno prekinuo tu „arogantnu i primitivnu satanističku seansu“ na ogorčenje onih koji su „kricima i urlicima veličali nečastivoga koji ih je jedini i mogao nadahnuti na ovaj izopačeni obred.“

Treći, predma ne i poslednji put, Nečastivi se dr Irineju javio u vidu antifašističkog aktiviste i borbenog ateiste Zorana Petakova samo prividno naivnog nadimka – Zeka. Ali o toj ste priči doznali već ponešto u ovom izveštaju a red je i da veći deo buduće hagiografije svetog Irineja prepodobnog ostane neizgovoren.

Inače ode sav saspens. A jebeš teaser u kom ti se sve kaže.

6. Zeka Vs. Irinej

U svakom slučaju, od episkopa bačkog do aktiviste antifašističkog, od Irineja do Zeke, opušteno staje čitava zemlja Srbija sa svim svojim podvojenostima i raslojenostima, svim neravnotežama i nazubljenostima. Nije na izvestan način ni čudno što se krug zatvorio upravo na njima dvojici.

Zoran Petakov se sedamnaestog maja nije javio na odsluženje zatvorske kazne. Umesto toga, podneo je tužbu i – voíla – stvar se nastavlja. U nedogled. Eksperti procenjuju da bi se moglo dogoditi da potvrda o prijemu žalbe stigne negde oko godine 2019. a možda i nešto ranije. Ali, svi znaju da za takve stvari eksperti ne postoje, i da je to nemoguće proceniti.

Što se vođe Nacionalnog stroja, Gorana Davidovića Firera tiče, on se, nakon odsluženja jednogodišnje zatvorske kazne, preselio u Italiju gde je klima, kako zadovoljno kaže, mnogo zdravija za ekstremnu desnicu. Živi u Trstu gde se lako uspeo u same vrhove lokalnih neonacističkih organizacija. Voli sve što vole mladi.

Sudija za delikte mišljenja Miroslav Bošnjak je nakon reorganizacije sudstva u Srbiji 2009. godine postavljen za sudiju Prvog osnovnog suda u Beogradu. Ne razumem se u te stvari uopšte, ali pretpostavljam da to znači napredovanje u službi.

Olivera Kovačević, voditeljka nekadašnje emisije „Klopka“ na danas nepostojećoj „BK-televiziji“ nedavno je izjavila da kao svaka disciplinovana pravoslavna hrišćanka svake nedelje odlazi u crkvu a posle toga na groblje. Bravo, Olivera!

I – last but certainly not the least – Njegovo preosveštenstvo Episkop novosadski i bački, somborski i segedinski, gospodin dr Irinej i dalje svakog jutra lista dnevne novine u svojoj kancelariji u Vladičanskim dvorima u Novom Sadu. I uvek je na oprezu jer nečastivi može da udari svakog časa a obično to i učini onda kada mu se ponajmanje nadaš. Lepo je znati, zaista, da ovom zemljom kojom hodimo svi mi smrtnici koračaju i naši blaženi živi sveci i zaštitnici.

Time se, eto, i ova naša, nadamo se – poučna, priča bliži kraju. Čitaoca bi na ovom mestu, svakako, još jednom valjalo posavetovati da prema korenu treba tražiti i mladicu, a da ćemo slatki grozd naći i otrgnuti ne na trnju nego na lozi.

Ma šta god to da značilo.

Jutarnji list, 28.05.2012.

E-novine, 28.05.2012.

Peščanik.net, 28.05.2012.