Ovih poslednjih dana varljivog meseca juna 2013. godine, dok se Hrvatska, s popriličnom dozom nekad teško zamislive malodušnosti, priprema za predstojeći prvi juli, dan zvaničnog ulaska u EU, u Briselu (i Beogradu) sve bruji od intenzivnih aktivnosti povodom davanja zelenog svetla Srbiji za otvaranje pregovora o pristupanju Evropskoj uniji. Sad je, dakle, već više nego izvesno ono što se i ne tako davno činilo nezamislivim – da će se Hrvatska i Srbija pre ili kasnije zajedno zateći unutar EU-konteksta i upravo na toj činjenici, te pravima i obavezama koje iz nje proističu, nadalje graditi svoje buduće međusobne odnose.

Stvari, međutim, nikada nisu baš onakve kakve bi trebalo da budu u ovom, najboljem od svih svetova. Hrvatska, tako, ulazi u EU izmučena teškom ekonomskom krizom a od nekadašnjeg evro-zanosa izrazito je ohlađena oštrim padom poverenja u evropske institucije kod velikog dela svoje javnosti. Stoga ona ovaj važan datum dočekuje s krajnje pomešanim osećanjima i očekivanjima.

Što se Srbije tiče, uz sve anti-evropske vetrove koji njome često duvaju, ankete uporno ukazuju na to da srpski građanin, svim krizama uprkos, i dalje srazmerno čvrsto veruje u EU, ali gotovo isključivo kao u jedini ekonomski zamajac i motor koji nam još stoji na raspolaganju. Ili sve to isto samo čistim srpskim jezikom rečeno: jedino što možda može da nas iščupa iz govana u koja smo zapali.

Stoga se srpski građanin, možda paradoksalno a možda i ne, i dalje nada upravo u ono u šta je gotovo svu nadu već, možda paradoksalno a možda i ne, izgubio hrvatski građanin: da će mu „u Evropi“ biti bolje.

Ne znam za vas ali ja sam se uvek nadao svojevrsnom utapanju u EU. EU mi se činila kao makar kakvo rešenje za našu međusobnu srpsko-hrvatsku nesposobnost da uspešno živimo jedni pored drugih i podjednaku sklonost da krivca za tu nesposobnost tražimo isključivo jedni u drugima.

Međutim, nezgoda je u tome što živimo u ovo prokleto doba ekonomsko-političko-identitetske krize na svim nivoima, te tako i snažnog evro-skepticizma. Nema čovek naprosto više čemu da se nada. Danas i ovde mi zapravo više uopšte ne verujemo u magično dejstvo EU u svojstvu najnovijeg deterdženta na tržištu koji će uspešno i do zadivljujuće beline oprati sav naš prljavi (nacionalni) veš. Uspelo je to Francuzima i Nemcima, olako smo nekad spekulisali, ma svakako će uspeti i svima nama ostalima.

Danas više uopšte nismo toliko sigurni u to. Danas, naime, veoma dobro znamo da EU nije bog-zna-kakva brana protiv nacionaliz(a)ma, etničkih strasti, rasizma, bilo čega. Takođe znamo i da je svako, ko je u tu zajednicu stupio, u nju sa sobom uneo i svoj specifični sadržaj. I ono dobro i ono loše u podjednakoj meri. Tako ćemo i mi sa sobom uneti svo svoje hrvatstvo i svo svoje srpstvo, time dodatno doprinoseći nerazmrsivosti tkanja jedne ionako beskrajno zamršene komplikacije zvane EU.

Bilo kako bilo, kako sad stvari stoje, u narednih pet do deset godina (ili koliko već bude trajao proces srpskog prilagođavanja i pridruživanja EU) ove dve zemlje i ova dva naroda, Srbi i Hrvati, kojima suživot, mora se priznati, nikada nije išao od ruke, naći će se ponovo unutar jedinstvenih – ovog puta: evropskih – granica.

Biće to, svakako, početak jedne sasvim nove ere.

Tek tada ćemo s izvesnošću moći da kažemo da su „devedesete“, kao i svi njihovi odjeci, zaista gotove.

*

Za nas ovde, u Srbiji, dodatnu pikantnost svemu dodaje prilično bizarna okolnost da nas iz istih tih „devedesetih“ – koje su se protegle, evo, do današnjih dana – izvode upravo oni koji su nas u njih i uveli te nas u njima toliko dugo gvozdenim stiskom držali. Tako je ispalo i da je trenutni srpski premijer Ivica Dačić, lider „reformisane“ Socijalističke partije Srbije, političke tvorevine Slobodana Miloševića, Dačićevog nekadašnjeg političkog mentora i uzora, prvi srpski političar u istoriji koji je pobrao nepodeljene reči hvale i najviše moguće ocene od velikog broja visokih evropskih zvaničnika. Dačić je sredinom prošle nedelje proveo par dana u Briselu gde se po n-ti put sastao s Catherine Ashton, sve uz uobičajene poljupce i zagrljaje, ali ovoga puta samo da bi od nje, kao i od mnogih drugih, zatražio i dobio otvorenu podršku za pridruživanje Srbije Evropskoj Uniji. Njegovi su argumenti pritom bili prilično jasni. Otkad je socijalističko-naprednjački trijumvirat Dačić-Vučić-Nikolić pre nešto više od godinu dana zavladao Srbijom, iznenadili su građane ove ponosne balkanske republike kao i njene evropske partnere, a moguće je i sebe same ujedno, odlučnom politikom usredsređenom na racionalno i nekonfliktno rešavanje problema u regionu. Praktično priznavanje Republike Kosovo i dosledno proevropska politika, kao i intenzivna borba protiv korupcije na domaćem frontu, doneli su im mnogo pozitivnih poena kod EU administracije ali i kod velikog broja srpskih građana.

I tako, kad je pronicljivi Dačić ovih dana stigao u Brisel da pobere lovorike, rezultat je bio spektakularan. Ashtonova je na zajedničkoj konferenciji za štampu energično istakla da je Srbija pošteno obavila svoj deo posla te da je sada red na EU da ispuni obećanja i napomenula da će istu poruku preneti Evropskom Savetu. Nakon sastanka s Ashtonovom Dačić se susreo s Predsednikom Evropske komisije Joseom Manuelom Barrosom i čitavim nizom komesara za ove ili one poslove, i svi su oni bili onako baš izrazito galantni prema Dačićevoj nemiloj prošlosti, nisu ni mislili o njoj, pretvarali su se da uopšte ne znaju gde je taj simpatični čovek nekad bio, šta je sve govorio i činio, a sve u ime svete racionalnosti, dobrog partnerstva, pristojne sadašnjosti i još bolje (zajedničke) budućnosti. Zaslepljeni Dačićevim vrhunskim političkim kameleonstvom, evropski partneri su ga spremno prihvatili kao sebi ravnog, ističući sve u superlativima njegovu političku mudrost i odlučnost i druge njegove nenadmašne karakterne osobine koje, naravno, tvore svakog uspešnog, evropskog političara. Koje tvore upravo svakoga od njih. Dačić se na to sve to zadovoljno smeškao.

Vreme uistinu leči sve!

Međutim, evo, želim i ja ovom prilikom da skinem kapu istom tom Dačiću. I onom Vučiću. I Nikoliću takođe. Šta god ja da o njima mislio i znao, pored svega drugog što su nam do sad u životu ti super-heroji demonstrirali, pokazali su, eto, i iznenađujuću sposobnost transformacije, kao i petlju da ono što su naumili, ma koliko nepopularno da bilo, obave do kraja. I to im valja priznati. U poređenju s demokratama koji su se osam punih godina izgubljeno ali samozadovoljno vrteli u krug, socijalistički i naprednjački političari koji danas vode Srbiju deluju izrazito aktivno i potpuno fokusirano na dug i istinski težak put kojim su pošli.

Tako je ispalo da je sve ono što je onaj – ha! – napredniji deo Srbije očekivao od demokrata, glavnih uzdanica građanskog dela opozicionih anti-Miloševićevskih gibanja iz devedesetih, paradoksalno dobio od svojih nekadašnjih najljućih neprijatelja: (bivših) radikala i (reformisanih) sps-ovaca!

Koji su nam – da stvar bude luda da luđa valjda i ne može – nakon što su toliko dugo od naših života stvarali pravi pakao, na kraju balade obezbedili put ka EU.

O zemljo, otvori se!

*

Ipak, verujem da je zapravo baš dobro što je sve tako kako jeste, naopako i ludo, u ovoj našoj uvrnutoj stvarnosti. Srbija će u EU ući bez ikakvog foliranja ili u stanju vrhunskog foliranja, zavisi kako se uzme, s nekadašnjim radikalima i reformisanim socijalistima na čelu. Ima u tome čak i nekakve pravde, ako o tome razmišljate iz jednog veoma specifičnog ugla. Kao što mi se čini da ima nečega i u tome što je ono nekadašnje monumentalno hrvatsko „europejstvo“ prilično svenulo baš pred sam ulazak u „Evropu“. Da čitava stvar bude samo još lepša, posvemašnja nestabilnost koja EU potresa sa svih strana nije nešto što će lako nestati u bliskoj budućnosti. U tom smislu, sama budućnost EU pod velikim je znakom pitanja pa se opravdanom čini čak i svaka sumnja u njen opstanak. Što reče nedavno jedan moj drugar: „Kakve smo sreće, mi Srbi, brate, mislim, i EU ima da se, brate, raspadne, ono, dok mi stignemo na red, brate!“

Ali, svu tu skepsu i sve te brige trebalo bi barem privremeno odložiti na stranu. Jer, činjenica je: za samo nekoliko dana Republika Hrvatska biće primljena u EU. A to je veliki i svečan događaj. U svoje ime, čestitam svim svojim prijateljima i svim dobrim ljudima u Hrvatskoj. I kako da to kažem najkraće: voleo bih da se evroskeptici među njima razočaraju.

Što se mene samog tiče, ja mislim da je to sjajna vest.

Srbija, uostalom, uskoro i sama polazi sopstvenim dugim putem ka pridruživanju EU. Ne verujem da će je nešto s tog puta naglo i neočekivano skrenuti. Proći će, međutim, svakako jedan broj godina, između pet i deset po svemu sudeći, pre nego što i sama dođe do tačke na kojoj se trenutno nalazi Hrvatska. Činjenica da se to odvija pod psihodeličnim okolnostima koje su posledica ekstremnog survivalisma u srpskoj politici nikako ne umanjuje važnost ovih procesa.

U časovima krize i sumnje uvek se, uostalom, možemo dosetiti da je sve to naprosto tako, uvek i jedino tako, te da i ne može biti drugačije, u najboljem od svih svetova.

U svakom slučaju, vidimo se, dakle, u EU.

Jednog lepog dana.

(A možda i ne.)

E-novine, 30.06.2013.

Peščanik.net, 01.07.2013.