Upravnici kulturnih institucija, po pravilu, ne smenjuju se lako, osim ako ne iskorače iz zone dozvoljenog „državno-činovničkog“ ponašanja. Najnoviji događaji u pozorišnom svetu Beograda signaliziraju da se izgleda tako nešto dogodilo. Reč je svakako o upravniku Ateljea 212, Kokanu Mladenoviću, jednom od najomiljenijih pozorišnih režisera i upravnika u Beogradu. Mladenović je došao za kormilo ovog pozorišta sa avangardnom tradicijom 2009. godine, nakon dugogodišnjeg upravnika Svetozara Cvetkovića. Njegov marketinški kormilarski zaokret ka „revolucionisanju“ teatra lepo su pozdravile političke strukture. I novac je počeo da se sliva u kase Ateljea 212. Pored zapažene marketinške kampanje („Revolucija će se dogoditi u Ateljeu 212“) zbog čega su mnogi počeli da vrte glavom, Mladenović je sa jakim političkim vetrom u leđa (koji je pokrenuo Skelu Gorana Petrovića u Marićevića jaruzi o dvestogodišnjici moderne srpske države 2004) zaplovio u (ne)poznato. A to (ne)poznato bilo je zapravo balansiranje između „revolucije“ i proklamovanog pomirenja vladajućih elita na liniji DS-SPS. Da je to tačno, pokazuju i brojni ustupci koje je Kokan Mladenović činio kao upravnik. S jedne strane, cenzurisao je predstavu Da nam živi živi rad u režiji Anđelke Nikolić. Da bi neutralisao njenu kritičku oštricu, Mladenović je naložio da se iz teksta izbrišu delovi koji su govorili o paljenju ambasada, te elementi koji su ukazivali na predsednika Tadića, dok su iz scenografije sklonjeni portreti Miroslava Miškovića, Rasima Ljajića i Ivice Dačića. S druge strane, Mladenović je radio velike spektakle za potrebe istog tog Ivice Dačića. Setimo se samo grandiozne proslave dva veka MUP-a u Sava centru u januaru 2011. Sve je to teklo paralelno sa „revolucijom“. Gledano sa pozicija vlasti, sve ove radnje Kokana Mladenovića bile su više nego poželjne. Uostalom, tako se vodi državna institucija, makar ona bila i pozorište. Pa neće valjda neko praviti živo pozorište, usred demokratskog Beograda. Zaista, kome bi tako nešto trebalo danas i ovde? Bile su tu i velike premijere poput Kose i Glembajevih. Zbog negativnog pisanja o njegovim projektima, Mladenović je posezao i za ukidanjem protokolarnih karata za kritičare. I to je vlastima na gradskom i republičkom nivou bilo u redu, razume se. Jer ko još voli kritičare i intelektualce. Neodgovorni su, a njihovi stavovi vređaju inteligenciju, kao što reče novinarka Vremena.

Izveštaj o nezadovoljstvu

Međutim, ubrzo nakon premijere predstave “Zoran Đinđić” Olivera Frljića (18. maja), koja je privukla ogromnu pažnju i isprovocirala negativnu energiju kritičara, političara i (većinske) publike, pa i glumaca, koji su još u toku rada na predstavi napuštali projekat, pojavilo se pismo dvadeset i petoro nezadovoljnih glumaca Ateljea 212. Naravno, radi se o nezadovoljstvu upravnikom Kokanom Mladenovićem. Njihov spisak razloga, zbog kojih je postalo više nepodnošljivo pod Kokanovim zulumom, kada se uporedi sa njegovim realno lošim radom, deluje dečje naivno. Glumci su u svom izveštaju o nezadovoljstvu, koji je 6. juna ekskluzivno objavila Politika na strani kulture, naveli da su to morali da učine zbog Mladenovićeve “samovolje, nadmenosti, neukusa, samoreklamerstva, diletantizma, prezira glumaca, sejanja zlog semena u ansamblu, zajedno sa svim trikovima za pravljenje uspeha – uspešnih, kao i neuspešnih predstava” itd. Ovaj opis izgleda kao foto-robot većine upravnika u Srbiji danas i u svemu ovome nema specifične težine samog Kokana Mladenovića. No možda je komentar glumca Tihomira Stanića, velikog zaljubljenika u RS, nešto što bi se moglo uzeti kao ozbiljna poruka, a to je izjava da Mladenović “jednostavno nije najpogodnija ličnost za upravnika”. Moglo bi se reći da Stanić jedini od svih nezadovoljnika ima i ozbiljnu viziju kako bi trebalo voditi Atelje 212, koji je uz sve to još i “njegov umetnički san”. Politika je pored liste nezadovoljnika objavila i komentare dvojice glumaca koji nisu saglasni sa ovim zahtevom. To su glumci Svetislav Goncić i Ivan Jevtović, jedan od obeleženih pristankom na igru u Frljićevom komadu. Njegov komentar je značajan zbog rekonstrukcije “eskalacije nezadovoljstva”. Jevtović je za Politiku izjavio da su ga pozvali uoči generalne probe “Zorana Đinđića” i pitali da li je “za ili protiv Mladenovića”. On je odbio da potpiše izveštaj o nezadovoljstvu, navodeći da su “razlozi nedovoljno argumentovani”. Međutim, za Bujoševićevu Politiku, kao i za većinu kontrolisanih medija u zemlji, ovo su bili više nego argumentovani zahtevi. Sačinjen i potpisan uoči generalne probe “Zoran Đinđić”, ovaj zahtev je plasiran u javnost nakon što su kritičarski ešaloni u Politici i drugim medijima učinili svoje: predstava je proglašena jeftinim scenskim senzacionalizmom, pamfletom, agresivno površnom, ograničenom itd. Ono što je pre nekoliko meseci bio arsenal Božidara Stanišljevića za Sretena Ugričića, povraćanje po srpskoj zastavi (na kraju predstave) trebalo je da postane za Kokana Mladenovića – politički hibris. Tako je otpočeo medijski spin o neprihvatljivosti Kokana Mladenovića kao upravnika Ateljea 212.

Naprslina u političkoj strukturi

Sasvim je izvesno da bi dvadeset i petoro glumaca iz Ateljea 212 moglo do sudnjega dana da piše svoje izveštaje o nezadovoljstvu da iza njih nije stajao mnogo ozbiljniji mehanizam. Cela operacija je izvedena u tri koraka. Najpre su glasovi krenuli iz samog Ateljea i pozorišnog esnafa, potom se dogodila premijera, usledilo je kritičarsko negiranje predstave i Frljićevog postupka, kao i razobručen nacionalistički diskurs srpskih foruma na internetu i po kuloarima, da bi naposletku mediji otvorili velika vrata za priču koja “potresa” Srbiju. A to je priča o užasnom upravniku Kokanu Mladenoviću koji je do juče bio marketinški bog prestoničkog teatra. Kao ulje na vatru, došlo je finale Sterijinog pozorja na kome su vlasti veoma jasno stavile do znanja Mladenoviću i Frljiću da ih to što rade uopšte ne zanima. Čak i po cenu da se “ogreše o Đuzu”, kako je to formulisao predsednik žirija Sterijinog pozorja – Branislav Lečić. Sve je bilo spremno da se ponovi scenario iz januara kada je smenjen upravnik Narodne biblioteke Srbije, doduše uz mnogo veću političku brutalnost. Ono što se odmah može prepoznati, to je autorski pečat u celom ovom postupku. Hibris je prepoznat na istom mestu gde je lociran i u januaru. Atak na srpstvo dobro je opravdanje za sve postupke vlasti koja u tim prilikama mora da reaguje. No postavlja se pitanje, koje vlasti? U prvom trenutku se činilo – kompletne tehničke Vlade. Ovoga puta, međutim, nije bilo Dačića (svakako je zauzet pregovorima na dve strane). Naposletku se oglasio Đilas, kome su se nezadovoljni glumci i obratili za pomoć oko smene. On je za zbunjeni Blic izjavio da smenu zaslužuju “čelni ljudi institucija koji su podložni korupciji” a ne oni “čiji je rad regionalno prepoznat na brojnim gostovanjima i festivalima”. Ovakav diskurs je na zahuktali medijski spin došao kao intervencija vatrogasne brigade. Ni novinar Blica nije umeo da se snađe, vajkajući se na kraju da su Mladenovića podržala “samo tri glumca, uz većinu zaposlenih”. Iako je Mladenovićeva smena bila već odranije pripremana, kako saznajemo iz intervjua Ksenije Radulović, selektorke Sterijinog pozorja, ispostavilo se da je tu smenu spremao samo onaj večno ugroženi deo vlasti koncentrisan u kabinetu sada bivšeg predsednika Borisa Tadića. Ljudi iz tog kabineta uveliko šire priču o neodgovornim intelektualcima, a njihovi spin maheri razrađuju teze o nepodobnosti svih onih koji nisu svesrdno podržali njihov predizborni program “Republika Srpska je Srbija!” Događaji oko Ateljea 212 možda najbolje govore o tome da je došlo do napukline posred političke strukture, kako u DS-u tako i između institucija u gradu i republici. U istom tom gradu, Boris Tadić je poražen, a Dragan Đilas je odneo suverenu pobedu. Ovo je početak borbe oko partijskog prestola, a Kokan Mladenović je još jednom pokazao da ume da se prestroji na vreme.

Peščanik.net, 12.06.2012.

ZORAN ĐINĐIĆ NA PEŠČANIKU


The following two tabs change content below.
Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio 3 knjige priča: Predosećanje građanskog rata (2000), Dušanovac. Pošta (2015), Lov na ježeve (2015) i 3 romana: Berlinsko okno (2005), Pad Kolumbije (2010) i Pas i kontrabas (2019) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Jedan je od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Latest posts by Saša Ilić (see all)