Odluka Ustavnog suda Srbije kojom se osporavaju pojedine nadležnosti organa Autonomne pokrajine Vojvodine – uključujući pravo na glavni grad, teritoriju, imovinu, neka prava u oblasti prostornog planiranja, regionalnih zastupništava, manjinskih prava, socijalne zaštite, zaštiti životne sredine, uređenju lova i ribolova, etc. – u fokus pažnje javnosti ponovo stavljaju pitanje odnosa Srbije prema svojoj pokrajini, ali, isto tako, i odnos iste te pokrajine (odnosno njenih organa vlasti) prema samoj sebi.

Prva stvar koja pada u oči jeste pravna logika kojom su se sudije Ustavnog suda rukovodile a koja bi se, u najkraćem, mogla svesti na činjenicu da Ustavni sud nema drugih nadležnosti/zadataka osim da čita i tumači Ustav. Umesto komentarisanja odluke Ustavnog suda stranačkim saopštenjima i nesuvislim opaskama na društvenim mrežama – od ljudi koji pretenduju na to da zastupaju Vojvodinu i njene realne političke i životne interese očekuje se mnogo više: za početak, recimo priznanje da Ustavni sud svojim, nesporno rigidnim odlukama možda i nije napravio neku preveliku grešku!

Prosta činjenica od koje se ovde toliko beži glasi: aktuelni Ustav Srbije koncipiran je kao izrazito antimoderan, antigrađanski – samim tim i antiregionalni pravni akt! U državi koja je ustavno definisana kao “država srpskog naroda i svih građana koji u njoj žive”, koja u svojoj preambuli uostalom ni ne spominje svoje dve nego samo jednu pokrajinu –

Polazeći od državne tradicije srpskog naroda i ravnopravnosti svih građana i etničkih zajednica u Srbiji, polazeći i od toga da je Pokrajina Kosovo i Metohija sastavni deo teritorije Srbije, da ima položaj suštinske autonomije u okviru suverene države Srbije i da iz takvog položaja Pokrajine Kosovo i Metohija slede ustavne obaveze svih državnih organa da zastupaju i štite državne interese Srbije na Kosovu i Metohiji u svim unutrašnjim i spoljnim političkim odnosima, građani Srbije donose USTAV REPUBLIKE SRBIJE

suštinski problem ne predstavljaju odluke bilo kog (pa ni Ustavnog) suda – već činjenje odnosno nečinjenje koje je jednu ovakvu odluku učinilo mogućom. Svaljivanjem krivice za oduzimanje pojedinih prava Vojvodini isključivo na odluku Ustavnog suda Srbije, oni koji su bili dužni ili su bar deklarativno bili opredeljeni za zaštitu prava Vojvodine kao da (sasvim slučajno?!) zaboravljaju na vlastiti udeo – zašto ne reći i krivicu za stanje u kom se Vojvodina danas nalazi. Uostalom, nisu li upravo oni koji danas komentarišu odluku Ustavnog suda – do pre samo koji mesec bili itekako ponosni na reformu pravosuđa koju su sami sproveli?

Nisu li upravo Skupština i Vlada AP Vojvodine u prethodnih 6 (šest) godina – uprkos plebiscitarno izraženom antiustavnom raspoloženju građanki i građana Vojvodine – sve svoje aktivnosti i nadležnosti dobrovoljno limitirale sramotnim četvrtim stavom iz Člana 184. Ustava Srbije koji glasi:

Budžet Autonomne pokrajine Vojvodine iznosi najmanje 7% u odnosu na budžet Republike Srbije, s tim što se tri sedmine od budžeta Autonomne pokrajine Vojvodine koristi za finansiranje kapitalnih rashoda.

Umesto zamagljivanja koje je na sceni, jednostavna istina glasi: aktuelnim Ustavom Srbije pokrajina Vojvodina lišena je sudske, zakonodavne, izvršne i fiskalne vlasti – samim tim i njena autonomija danas, zapravo uopšte ne postoji, to jest svedena je na puku ljušturu bez suštine. Kao takva (čitaj: nepostojeća), autonomija Vojvodine ni na koji način ne može da zavisi od odluke Ustavnog ili bilo kog drugog suda – već od rešenosti građanki i građana Vojvodine da je afirmišu i brane.

Podjednako zarobljena interesima političke kaste na vlasti, baš kao, uostalom, i čitava Srbija – jedinu svoju specifičnost današnja Vojvodina eventualno može tražiti u nijansi kojom je stepen te njene zarobljenosti zavistan od međusobnih odnosa republičke i pokrajinske oligarhije. Pošto je očigledno da će u narednom periodu taj odnos biti značajno promenjen – umesto preventivnog traženja alibija za neobećavajuću budućnost Vojvodine, aktuelna pokrajinska politička administracija mogla bi, recimo, da se pozabavi odgovorom na pitanje šta je to što na planu isticanja i odbrane vojvođanskog prava na različitost i razlikovanje može konkretno da uradi? Takođe, i da ponudi odgovore zašto je o svemu do sada ćutala?

Da li je moguća druga Vojvodina

Kako trenutno izgleda i u čemu se ogleda autonomija Autonomne pokrajine? Da li i u kojoj meri građani Subotice, Vršca, Pančeva, Sombora ili Zrenjanina danas Novi Sad osećaju kao svoj glavni grad? Ukoliko je odgovor na ovo pitanje potvrdan – tada odluka Ustavnog suda predstavlja suštinsko zadiranje u pravo građanki i građana Vojvodine. Ukoliko pak nije, i ukoliko se stanovnici Bečeja, Kikinde, Odžaka, Vrbasa, Temerina ili Bačke Topole osećaju jednako zapostavljenim od strane Novog Sada koliko je to slučaj i sa stanovnicima Kruševca, Užica, Novog Pazara ili Bora u odnosu na Beograd – tada odluke Ustavnog suda ne predstavljaju ništa drugo do puku konstataciju realnosti!

Pomenuta realnost ukazuje da narodi Vojvodine danas žive jedni pored drugih a ne jedni sa drugima – tako je i proklamovana multietničnost, multikonfesionalnost i multikulturalnost (izuzev u domenu političke frazeologije znane kao multi-kulti), krhka i ugrožena u meri koja nikoga ne sme da ostavi ravnodušnim. Realnost je da mladi i školovani ljudi iz Vojvodine danas odlaze masovnije nego što je to bio slučaj čak i tokom devedesetih. Realnost je da, sa tek delimičnim izuzetkom RT Vojvodine, na medijskoj sceni Vojvodine više ne postoji niti jedan ozbiljniji/uticajniji pokrajinski medij. Činjenice kojima se valja pozabaviti mogle bi se odnositi i na statističku ostvarenost onih autonomnih prava predviđenih postojećim zakonskim okvirima (Omnibus zakon / Statut APV), a koja se ne koriste zato što pokrajinska administracija još uvek nije izradila odgovarajuće podzakonske akte!?

Kad je o Vojvodini reč, činjenice ukazuju i na to da se stanje u sistemu navodnjavanja/odvodnjavanja u pokrajini nije značajnije promenilo od vremena 1958-1976, kada je SFRJ radila rekonstrukciju sistema kanala koji su pravljeni još za vreme Austro-Ugarske. Kad je o stanju železničke mreže u pokrajini reč, ono je mnogo gore nego u vreme Austro-Ugarske, zato što su brojni pružni putevi u međuvremenu jednostavno povađeni/uništeni/pokradeni. Stepen iskorišćenosti potencijala plovnih puteva takođe je zanemarivo nizak. Putna infrastruktura (ne računajući auto-put E75) je među najzapuštenijima u Evropi.

Ključne kulturne institucije u Pokrajini, prepuštene na milost proverenim partijskim kadrovima, osuđene su na izumiranje ili, u boljem slučaju, na tiho tavorenje. Nezavisna (alternativna) kulturna produkcija, kao još jedna od vojvođanskih specifičnosti, gotovo da je uništena politikom pokrajinske administracije, kojom se više od tri četvrtine sredstava koja se u Pokrajini izdvajaju za kulturnu produkciju, usmeravaju na finansiranje muzičkog festivala Exit i manifestacije koje afirmišu nekritičku/prigodničarsku kulturu. Izuzetni primeri arhitektonskog (građevinskog) nasleđa takođe su zapušteni – ili jednostavno srušeni pred naletom različitih investitora/graditelja/preduzetnika. Život u vojvođanskim mestima (od kojih su mnoga sasvim izvesno osuđena na izumiranje) nije bolji, kvalitetniji niti drugačiji nego, recimo, u najnerazvijenijim srpskim varošicama poput Babušnice ili Crne Trave. Zemljoradničke zadruge, kao nosioci poljoprivrednog razvoja u vreme SFRJ, su rasturene, a njihova imovina (zemljište) i monopoli rasprodati su tajkunima…

Slične primere i činjenice mogli bismo nabrajati u nedogled – kao što se i odgovori/izgovori onih koji u Pokrajini (na svim nivoima) treba da se bave rešavanjem navedenog uvek svode na priču “o neprijateljskom i mrskom Beogradu koji nam ne daje dovoljno sredstava”. Tužna realnost je i ta da današnjom Vojvodinom vlada strah, ta da se, uz par časnih izuzetaka, o navedenim problemima ovde uopšte ne govori. Diskusije, kritičko promišljanje i pozitivno afirmisanje vojvođanskih specifičnosti takođe su istisnuti iz javne i političke sfere. Pokrajinski parlament ne bavi se ovim temama – dok poslanici iz Vojvodine u parlamentu Srbije figuriraju isključivo kao puki poslušnici vlastite partijske centrale ili vladajuće većine.

Današnjoj Vojvodini, koliko i samoj Srbiji, neophodna je promena političke filozofije večito zaokupljene traženjem krivaca i izgovora – podjednako koliko joj je neophodna i nova zakonska regulativa koja bi pretpostavljeni razvoj učinila mogućim. A to aktuelni Statut AP Vojvodine i Ustav Republike Srbije te razvojne mogućnosti jednostavno ne pružaju! Neinformisani, obespravljeni, uplašeni i egzistencijalno ugroženi građanin ne može da bude inicijator bilo kakvog razvoja – baš kao što su i neizgrađene, partokratski okupirane institucije kočničari svakog pretpostavljenog društvenog razvoja.

Stoga bi, umesto odgovora na lucidno postavljeno pitanje “čije su naše pare”, pokrajinska politička vrhuška građankama i građanima Vojvodine morala da ponudi odgovore na pitanja: koja/kakva vrsta autonomije je Vojvodini danas neophodna. Ona bi morala i da preuzme vlastiti deo krivice za to što autonomija do danas ne samo da nije ostvarena, već ni jasno politički osvešćena i artikulisana. U datom kontekstu, odluke Ustavnog suda Srbije možda bi mogle biti adekvatan povod za otvaranje dijaloga vezanog upravo za razvijanje, afirmisanje i artikulisanje lokalnih i regionalnih, čisto-vojvođanskih posebnosti i specifičnosti.

Peščanik.net, 12.07.2012.

Srodni link: Dimitrije Boarov – Debele knjige i debele mačke