Rogatica nije poznato mjesto. Nalazi se na putu Sarajevo – Sokolac prema Višegradu, i tim putem ćete stići na granicu sa Srbijom. Smeštena je na samoj planini Romanija i do rata je bila mjesto sa većinski bošnjačkim stanovništvom. Kada danas prolazite kroz taj gradić, primjećuje se da u njemu nema života. Ulice su puste, poneki plakat Ratka Mladića, poneki grafit sa imenom Vojislava Šešelja, a ljudi su nezainteresovani za bilo kakav kontakt. Posla više nikako nema. Privreda je propala, a u zraku se osjeća nekakav čudan miris. Rekao bih da je to miris posla koji nije u potpunosti završen. Većina srpskog stanovništva, koje danas čini 90% ove općine, o ratnim zločinima i ne priča. Uopće se ne pitaju kako se moglo dogoditi da 60% bošnjačkog stanovništva jednostavno nestane iz tog gradića. U slučaju da ih pitate, dobit ćete odgovor: I oni su činili zločine nad nama.
To nije problem samo u Rogatici. Isti problem ćete pronaći i u Višegradu, Foči, Bratuncu i svim ostalim gradovima u manjem BiH entitetu. Svi ti gradovi, osim Bijeljine i Banja Luke, izgledaju vam kao divljina u odnosu na drugi dio Bosne i Hercegovine, gdje se ipak nalaze gradovi kao što su Sarajevo, Mostar, Tuzla, Bihać, Zenica…
Međutim, ove godine, po prvi put u 20 godina, održano je okupljanje kako bi se obilježili stravični zločini u ovom planinskom gradiću. Žrtve su koračale ulicama grada sa svojim transparentima, praćene pogledima iz lokalnih kafana i parkova. Današnji građani Rogatice dobacivali su svakakve riječi domicilnim stanovnicima koji su prolazili kroz svoj rodni grad. Ali, uz sva ta silna dobacivanja, nije bilo onih koji su željeli razgovarati. Srpska strana tvrdi da zločina nije bilo, a da se ratna historija Rogatice ne smije mijenjati. Ipak, bošnjačka strana drugačije tvrdi:
„Žrtva zločina je bio gotovo svako ko je bio tu, od starih i iznemoglih, do mlađih. Tukli su nas svim i svačim, čime su prije stizali. Gonili su nas na prisilan rad, silovali žene i djevojke. Bilo je nepodnošljivo to što su nam radili. Nismo imali nikakvih uvjeta, hrana nikakva, spavali smo na paletama. Kad se upravnik napije, onda, koga prije stigne, odvodi na isljeđivanje. Vraćamo se svi modri i krvavi. Meni je lično upravnik zatvora, Vinko Bojić, izbio dva zuba. Kada su nas tukli, psovali su nam balijsku majku i vrijeđali raznim pogrdnim riječima. To je bilo užasno za svakoga ko je bio tu. Najteže mi je bilo ubistvo Sejfe Mirvića…“
U rasadniku su zaklani Sejfo Mirvić i Omerhodžić Alija iz Goražda. Omerhodžić Alija je isječen motornom pilom, a Sejfo Mirvić isječen sa sjekirom, svjedoči jedan preživjeli logoraš. Međutim, da zlu bude još gore: „Sejfo Mirvić je sahranjen, a Alija bačen u propust od kanalizacije, to sam lično vidio i to nikada neću zaboraviti. Vinko Bojić je lično zlostavljao logoraše, Ljubinac iz Seljana (Kušić Rajko), Kanastravac Goran, Vuković Slaviša. Rajko Kušić je zaklao oko 20 muslimana. Lubarda Slavko i Lubarda Simo su zaklali moje amidžiće na kućnom pragu.“
Porodice žrtava i preživjeli logoraši položili su cvijeće ispred zgrade Srednjoškolskoga centra i na lokalitetu Rasadnik, gdje su tokom 1992. godine formirani logori, u kojima je bilo zatvoreno na stotine rogatičkih Bošnjaka, od kojih je veliki broj ubijen.
Ovom prilikom, iz Udruženja su istakli da je od 1992. do 1995. godine izvršen stravičan zločin masovnog sistematskog silovanja, ali da za zločine nisu uhićeni najodgovorniji, na čelu sa Rajkom Kušićem, kojem je Srbija dala utočište.
Pred nekoliko stotina preživjelih žrtava ovog zločina bila je i Bakira Hasečić, koja je upravo i organizirala ovo okupljanja u organizaciji „Žene – žrtve rata“. Hasečić je još jednom ponovila da su i u Višegradu, Foči, pa i Rogatici obrazovne institucije pretvarane u logore masovnog zatočenja, ali i ubijanja bošnjačkog i hrvatskog stanovništva. U masovnom protjerivanju, ubijanju i silovanju, pored lokalne paravojne formacije koju je osnovao Rajko Kušić, učestovali su arkanovci, šešeljevci, VRS te JNA.
Vlasti u Republici Srpskoj su sa negodovanjem gledale na obilježavanje ove godišnjice. Nakon Vlasenice, Bratunaca, Višegrada, Prijedora, Srebrenice, udruženja su podsjetila da se i u Rogatici dogodio genocid. Pored samo jedne presude za genocid u Srebrenici, žrtve nad kojima je počinjen zločin iz drugih općina tvrde da se genocid dogodio na području cijele Republike Srpske, te da je samo ime Republika Srpska diskriminatorsko, jer upravo pokazuje da je to entitet samo jednog naroda u Bosni i Hercegovini.
Da li će općina Rogatica ili pak Republika Srpska i njen predsjednik Milorad Dodik konačno podignuti spomenik žrtvama općine Rogatice, ili će to ostati još jedna od „famoznih“ i „pretjeranih“ priča rogatičkih muslimana, pokazat će vrijeme. Ono što je sigurno istinito, u manjem BiH entitetu, ali i u rogatičkoj općini, politika ne želi povratak prognanih, niti razvitak tih malih općina. Naime, stanovništvo još uvijek živi u dubokom jeku propagande, a političari naveliko kamionima nagrću svoje blago preko mrtvih ljudi u tim nesretnim gradićima.
Da zlu bude još gore, o ovim zločinima na području Rogatice ne priča se ni u Federaciji Bosne i Hercegovine. Upravo tako, BiH političari bilo koje nacionalne pripadnosti izbjegavaju razgovarati o ovom zločinu. Bosna i Hercegovina uopće ne mari za povratak prognanih ljudi na područja Republike Srpske.
Ipak, i u predmetu Radovana Karadžića svjedoci su tvrdili: “Nikada me u životu niko nije učio šta ću govoriti. Ja vas ne mrzim, a ovdje sam da pričam o svom bolu i onome što sam doživio – o tri i po mjeseca granatiranja i 17 mjeseci zlostavljanja od strane srpskih vojnika, srpske policije i četničkih jedinica iz Srbije” (Svjedok KDZ-051 Karadžiću).
I Rogatica je primjer neefikasnosti Bosne i Hercegovine kao države sa dva entiteta. Ona je i primjer nezainteresovanosti Republike Srpske za suživot sa bilo kojim drugim narodom.
Peščanik.net, 22.08.2012.
