Danas, u Srbiji, Parada ponosa je pre svega politički događaj.

I to ne zbog toga što se političari jednom godišnje nadmeću u ocenama značaja i procenama rizika ovog skupa (čuli smo ih kako lamentiraju nad uslovima evropskih integracija, ili se pak oportuno deklarišu za ili protiv Parade u skladu sa interesima trenutnih izbornih ciklusa). Parada je politički događaj zato što predstavlja pokušaj osvajanja javnog prostora i slobode za sve kojima je na različite načine sloboda uskraćena; za sve koji su marginalizovani, nesigurni i uplašeni. U tom smislu, Parada ponosa danas u Srbiji obuhvata mnogo širi društveni i politički kontekst od zalaganja za pravo na javno okupljanje jedne diskriminisane društvene grupe. Ona je politički događaj i zbog toga što preispituje i destabilizuje dominantne patrijarhalne, konzervativne i nacionalističke pretpostavke (silina i rasprostranjenost otpora ovom događaju čini se kao dobar pokazatelj). Svedoci smo najrazličitijih agresivnih i nasilničkih izliva onih kojima je za srce prirasla sveprisutna figura “srpskog mačo vlastodršca i domaćina” koji sve zna i uvek je spreman da u ime većine deli pravdu nezavisno od zakona, a vrlo često i od zdrave pameti.

Stav koji se ovih dana mogao čuti u javnosti o tome kako je većina u Srbiji protiv održavanja Parade ponosa zapravo funkcioniše kao poziv toj takozvanoj većini da se mobiliše, pregrupiše, prebroji i ujedini u svojoj “ispravnosti”, “normalnosti” i “prirodnosti”; ta i takva većina ohrabrena je i spremna da se, po potrebi, upusti u borbu sa “manjinom koja preti da je ugrozi.”

Stvar se dodatno komplikuje time što veliki broj onih koji sebe predstavljaju i razumeju kao zagovornike i zagovornice jedne drugačije, otvorenije, tolerantnije i demokratske Srbije (kako kažu, većina njih ima bar jednog “veoma bliskog, kreativnog i duhovitog” gej prijatelja) najverovatnije i neće biti na Paradi ponosa.

Ukoliko je ova pretpostavka tačna, a iskustvo govori da jeste, ostaju pitanja:

Odakle nam ideja da će neko drugi umesto nas menjati Srbiju?

Odakle nam ideja da će to biti baš LGBT zajednica?

Odakle nam pravo da od nje to očekujemo?

Umesto toga, možemo da izađemo, prošetamo, podržimo. Toliko je jednostavno.

Učešće na Paradi ponosa je pitanje o tome da li i kako možemo da živimo zajedno. U tom smislu, ovo pitanje je mnogo složenije od pukog svođenja na slovo zakona i iziskuje angažovanje i nedvosmislenu podršku svih onih koji žele drugačiju i bolju Srbiju.

Ukoliko bi na Paradu došli i oni koji će se tog dana zaglaviti u liftu, morati da vode psa kod veterinara, idu na porodični ručak, govore “ja ne podržavam nasilje ali to nije moja priča”, pa onda kad bi došli nepostojeći gejevi iz Jagodine, oni koji su ljuti što na tom skupu nema dovoljno predstavnika i predstavnica LGBT zajednice, možda i oni koji veruju da je paranoja senka istine i da je sve unapred izrežirano, oni kojima su se smučile ulične šetnje, oni koji učestvuju na porodičnoj šetnji i ostali brižni roditelji, oni što kažu “mene politika ne zanima”, posvećeni vernici, zauzeti japiji i razdraženi penzioneri – Srbija bi pobedila. Pobedili bi građani i građanke Srbije koji bi ponovo pronašli zajedništvo i solidarnost, koji bi pokazali da je zajedništvo jedino što stvarno imamo. Da se više nikada ne gledamo preko kordona, nišana, televizije i sl.

I za kraj, za laku noć, što da ne, pročitajmo deci poneku bajku u kojoj se ljube dva princa ili dve princeze.

Autorka je profesorka na Fakultetu za medije i komunikacije u Beogradu.

Peščanik.net, 28.09.2012.

LGBTQIA+