Kod Palate Srbije (bivšeg SIV-a), foto: Peščanik
Kod Palate Srbije (bivšeg SIV-a), foto: Peščanik

Ne pišem nikakav dnevnik, nemam dobre savete za naredne dane, nikakve sudbonosne ili ohrabrujuće misli, ništa od toga. Verujem da poprilično mediokritetski prolazim kroz ovaj period: loša koncentracija, u potrazi za odgovorima, čitanje između redova, histerija, tuga, paranoja… pa novi krug. Loše spavam, loša sam i kad sam budna, ali ništa vredno pomena. Kad pogledam kako su nas sa svih strana prignječili, i nisam tako loše. Eto, da znate.

E sad, uglavnom imam neka pitanja.

Čitava jedna istorija borbe za slobodu sa najrazličitijim krvnicima, glupacima i tiranima, borbe za kritičku svest građanstva koje ume, zna i mora da prepozna opasnosti totalitarnog i da odmah na njih reaguje, građanska prava, ženska prava, ljudska prava svih onih kojima su najviše uskraćena… za sve ove vrednosti je život dalo mnogo više ljudi nego što će kovid-19 ikada moći da uzme, podla mala viruščina.

Kako je moguće da to tako lako damo? Ne samo da smo se u trenutku straha za sopstveni život odrekli svih ovih tekovina – kao da je život bez njih uopšte život – već smo ponosni što smo poslušni, ljutimo se na one koji nisu, vređamo ih i podsmevamo im se. Među njima su i oni koji sve i da hoće nemaju gde osim na ulicu; oni koji nemaju sa čim u nabavku za nekoliko dana. Među njima su i oni kojima boravak s porodicom odavno nije „dom“. Među njima su i oni kojima su najbliža porodica njihovi kućni ljubimci. Ne stvarno, recite mi, je l nam to stvarno ok? Je l nam ok da kad ova podla mala viruščina uzme svoje i kad se „probudimo“ iz ovog ružnog sna sebe zateknemo u Handmaid’s Tale? Meni nije, mene će odmah da bace u koloniju. Neću da paničim ali mislim da sam vrlo blizu toga. E to me plaši.

Plaši me i to što sam u mentalnom i prostornom karantinu dok se svet menja. Razrađujem s manje ili više uspeha razne scenarije o tome kako će nam biti sutra – kad god i gde god to da bude. Ljubljenje i grljenje će nam od sada biti luksuz za koji smo spremni i životom da platimo, pa ćemo baš da postanemo probirljivi, nema razbacivanja dodirima i „šepurenja tela“ kako je to pisao Fuko. Alkohol za ruke a ne za piće. Mast za sapun a ne za klopu. Kad budemo gledali na TV-u ili na Google-u koncerte koje pamtimo, osećaćemo se kao kada se gledajući seriju Mad Man trgnemo kada vidimo da likovi puše u avionu. Ej, a šta će biti sa pušenjem? Da li će ono ostati najveća i najozloglašenija opasnost vremena u kojem živimo ili će sada oni kavezi i karantini po aerodromima služiti za nešto drugo? Na primer za one koji nisu oprali ruke, imaju temperaturu preko 37C ili koji su se grlili dok su čekali let? I uopšte, gde ćemo da putujemo? Da li će od sada pasoši, vize, bezvizni režimi i slično biti dovoljni da izađemo iz nacija tvrđava? Brinem za sebe, imam poremećaj štitne žlezda, višak kilograma, povišen pritisak… da li će me ubuduće pustiti da putujem i vidim svoje dete u Švedskoj ili će se novi pasoši za putovanja dobijati na osnovu zdravstvenih kartona i istorija bolesti? E to me plaši.

Ja sam ona generacija koja za svojih 50 i kusur godina nije uspela da veže ni deset godina u kojima važe ista pravila i ista „normalnost“. Sva ta vanredna stanja koja su se smenjivala uvek su mi nekako nametala da prestanem da budem ja, ono ja koje je posledica interakcija, zajedničkosti, imenovanih ili neimenovanih zajednica i odnosa koje sam sama izumevala. I evo i sada, država svaki dan insistira na tome da je ona moja nova porodica, svaki dan mi izjavljuje ljubav ili nervozno i uplašeno viče na mene, ili me moli da nešto uradim ili ne uradim. I ne sviđa mi se ta nova porodica, i ne sviđa mi se kako se prema meni odnosi i neću da budem deo nje, hoću da ostanem slobodna.

Ostanite kod kuće ali ostanite slobodni.

Facebook, 30.03.2020.

Peščanik.net, 04.04.2020.

KORONA