Država Butan, umesto da obračunava bruto nacionalni dohodak, obračunava – bruto nacionalnu sreću. Našoj državi ni to ne bi vredelo jer nam koeficijent sreće po glavi stanovnika nije baš visok, osim možda u januaru pa i tada samo na rečima. Čak ni dupliranje nove godine koje nam omogućava da jedni drugima sreću želimo pola januara po jednom kalendaru, a onda još pola januara po drugom, ne uspeva da se pretoči u stvarni osećaj sreće. Naročito kad znamo koliko nam je brut(aln)o nizak dohodak.

Ali ono što naša država može i što uporno radi to je da – povećava bruto nacionalni identitet. Naravno, to neće povećati naš bruto dohodak, ni nacionalni ni privatni, ali zato državu ništa ne košta. I ne zahteva nikakvo znanje čak ni posebnu državnu strategiju. Jedino što im treba je skupštinska većina, bilo na republičkom bilo na lokalnom nivou. A ako skupštinske većine nema ili nije poželjno da se javno izjasni, onda se pribegava paradržavnim, takozvanim nevladinim organizacijama – od crkve do ulice, koje će odraditi državni posao uterivanja nacionalnog identiteta u sve krajeve zemlje, medije, građanske organizacije pa čak i u Ustavni sud čijih je jedanaest sudija pretećim pismom osuđeno na smrtne presude zbog zabrane jedne ultranacionalističke organizacije.

Skupštinska većina na republičkom nivou donela je još jednu, čini mi se jedanaestu, rezoluciju o Kosovu. I mada se na sva usta hvale nacionalnim konsensusom koji su tom prilikom postigli (kao da je partijski kosensus isto što i nacionalni) čak ni to nije tačno jer gotovo četvrtina poslanika nije glasala. Ali, čak i da su svi glasali i jednoglasno odlučili da se na Kosovu osnivaju autonomne srpske oblasti, to ima manji efekat na stvarnost čak i od onih nekada samoproglašavanih SAO Srpskih krajina – njih su barem, makar formalno, proglašavali građani tih republika, a ne skupštine tuđih. No, rezolucija nije ni smišljena da bi imala efekat na bilo šta i bilo koga van Srbije (kao uostalom ni ona o ”teškom zločinu u Srebrenici”) već zbog povećanja bruto nacionalnog identiteta na domaćem terenu.

Ali, ako su nam oni to i prećutali, jedna druga skupštinska većina, ovoga puta novosadska, otvoreno je svoju odluku obrazložila očuvanjem nacionalnog identiteta. Odluku – da se natpisi odredišta na gradskim autobusima promene iz latiničnog u ćirilično pismo. Na uvijeno pitanje novinara da li će to otežati snalaženje turistima (pošto se valjda podrazumeva da svi stanovnici multietničkog grada tečno čitaju ćirilicu), nadležni su odgovorili da turisti mogu da pročitaju broj autobuske linije, koji, kao za vraga, nažalost nema ćiriličnu verziju. Iz istog razloga valjda nikada više neće vratiti ni onu prepoznatljivu tablu na ulazu u grad na kojoj je ime Novog Sada bilo ispisano na mađarskom, slovačkom, rumunskom, rusinskom… Turisti imaju GPS, ne treba im tabla na ulici da bi znali u koјi grad ulaze. Možda će imati problem da pronađu ИЗЛАЗ, kako će uskoro prekrstiti prepoznatljivu međunarodnu manifestaciju, ali ko im je kriv – nek obuju opanke pa polako za Guču. Tamo bar sviraju naške pesme.

No, ako je glavni grad države odavno, kako je to popularno reći ovih dana – ”upodobio” natpise na autobusima i otežao, a verovatno i onemogućio svima koji nisu pismeni na ćirilici da se snalaze, a sve u cilju ”očuvanja nacionalnog identiteta”, zašto to ne bi trebalo da uradi i glavni grad autonomne pokrajine (kojem je uzgred oduzeto pravo da se tako naziva)? Zato što bi nacionalni identitet trebalo da se odnosi na naciju, a ne samo na jedan narod? Pa i nije vam neki argument.

Peščanik.net, 14.01.2013.


The following two tabs change content below.
Nadežda Milenković, kreativna direktorka, školovala se da radi sa delinkventima, a završila kao „samohrana majka srpskog advertajzinga“. Smislila neke od najboljih slogana: „Ili jesi ili nisi“ (Lav pivo) , „Izgleda šašavo, ali mene leđa više ne bole“ (Kosmodisk), „Ako vam je dobro, onda ništa“ (Peščanik)... Radila u reklamnim agencijama: Mark-plan, Sači, Mekken, Komunis. Sve manje radi komercijalne kampanje i okreće se goodvertisingu. Na Fakultetu za medije i komunikacije vodila master kurs: Idejologija. Autorka bestseler knjige „Kako da najlakše upropastite rođeno dete“, dugogodišnje rubrike „Pun kufer marketinga“ u nedeljniku Vreme i kolumne ponedeljkom na portalu Peščanik. Poslednja knjiga: „Ponedeljak može da počne“, 2020.

Latest posts by Nadežda Milenković (see all)