Tunguska Event, 1908.
Tunguska Event, 1908.

Ovih dana nas je mnogo njih pohvalilo da umemo da čitamo znake vremena – i to u novinama – ali evo priznajemo da smo opet zbunjeni ovim oko nas.

O toj zbunjenosti će u zapisu ovom i biti reči, jer ovo sada da idemo na Zapad a ne prema Rusiji, uistinu je vredno nekog zapisa i to iz boljeg pera. A vojvoda Toma, naš ustavni poglavar, deli ordenje šakom i kapom. Ordenje ide na Istok i gotovo da nema zapadnog zvaničnika koji se okitio. To su ona legendarna Domanovićeva kolica sa ordenjem. Dobio ih je neko i od zapadnih zvaničnika, ali prvi je bio V.V. Putin, no i on zaostaje. Uglavnom su to prvaci zemalja sa Istoka, i to dalekog. A to s Putinom i ordenom koji će mu krasiti grudi nije baš tako – svi smo zapamtili onog Konstantina Sjomina s kremaljske televizije koji je kazao da je Z. Đinđić marioneta Zapada i da je dobio „zasluženi metak“. Niko ga nije smenio. Tu je on i legija s njim. Ništa se u Moskvi nije mnogo promenilo ali, kako se čini, u Beogradu jeste. Tu valja nešto objasniti. Krajem januara je V.V. Putin postavio uslov EU da hoće s njom da razgovara, ali pod uslovom da ga tretiraju kao šefa Evrazije, a ne samo Rusije. Baš tako. Ućutali su se Rusi i o vojvodi Tomi N. i o premijeru Dačiću i ni reči o njima nema. Teško je nabrojati zemlje – tamo uz Azerbejdžan – sa kojima smo sada bliski. Malo o njima naš svet uopšte i zna. O Azerbejdžanu znamo, ali ne pominje vojvoda sada – pa ni Dačić – Nagorni Karabah a još manje Abhaziju ili Južnu Osetiju. A njima je vojvoda Toma N. obećao diplomatsko priznanje. Uskoro će to dobiti i Tunguzija čiji će zvaničnik poneti orden (naravno mi Tunguziju uzimamo kao metaforu koja je prisutna u našem jeziku). A i ta zemlja nije za potcenjivanje. U slivu Jeniseja je, pa tamo do Mandžurije, ogromna je, a tek njeni jezici tipa tungusko-mandžurskih, i njeni narodi među kojima Evenci imaju važno mesto. Odosmo mi u lingvističke vode. O tome više nećemo.

Bilo kako bilo, nešto se događa odnosno neka senka pada na odnose s Rusijom, neka promena o kojoj svi u svetu već pišu.

Znamo dobro šta se piše u svetu, ali hartija trpi sve kako govoraše naš deda Milan koga ne prestajemo da citiramo. Nema stoga više smisla gnjaviti sa Azerbejdžanom ili tamo nekom Tunguzijom. Sve to spada po V. Putinu u Evraziju. Hoćemo li i mi Srblji tamo i kako, ni o tome nema smisla govoriti. Znaci postaju sve čudniji i tumačenja sve komplikovanija. Svi govore kako i I. Dačić ide na Zapad, a kuda ide vojvoda Toma N. to ćemo tek videti. Nije ništa isključeno, pa ni to da ćemo mi u Tunguziju, ako tamo već nismo. Malo malo, pa se kod nas čuje ta metafora o Tunguziji. U jeziku našem, a jezik ne laže. I sve se to zavrtelo oko rane naše neprebolne odnosno Kosova koje je – po učenju SPC – naš Jerusalim. Navodno Dačić i njegovi dižu ruke od Kosova – tako pišu u Beogradu mnogi – i bezmalo ostaće jedini Rusi iz Putinove kremaljske kancelarije da brane Kosovo. Oni to ne kriju, braniće ga do poslednjeg Srbina i Rusa. To kažu njihove diplomate i u SB OUN. Zaista komplikovano. Tako komplikovano da se mi kolebamo oko zaključka.

A da je „nadanje naše zakopano na Kosovu u jednu grobnicu“, to kažu i Njegoš i Dobrica Ćosić – to svi znamo.

Ili ćemo iz srpske „tunguzije“ u Tunguziju daleku negde u Rusiji ili ćemo naći neki bolji put – to niko živ sada ne zna. Ima kod nas evrofila ali ima i „evrofanatika“, kako se nedavno izrazio jedan ministar u Dačićevoj vladi za koga se priča da je prosuo ovo mleko o kojem se govori. U poslednje vreme ćuti i sam Dačić pa i gospodar Vučić svemoćni i nepogrešivi, u većoj meri nego papa rimski. Odgovora još nema, osim tog rečitog ćutanja, a svet se uzbunio oko Srbije. Ne zna se pouzdano ko je zagonetniji, da li Dačić ili Vučić. O vojvodi Tomi da i ne govorimo. I on je na mukama. Niko nije dužan da se slaže sa nama, ali ni mi nismo to – da se sa svim komentatorima slažemo. Nama uvek draga gospođa Vesna Pešić je uzburkala duhove u Beogradu. Dobro znamo i kada i koliko je ona uradila za Srbiju, a sada se Srbija podelila za i protiv nje. Negde je rekla da se Dačić može porediti s De Golom ili prvim lordom admiraliteta sir W. Čerčilom. Radi navodno nešto što joj na ove mudre državnike liči. U politici je sve moguće i ne treba se drvljem i kamenjem bacati na Vesnu Pešić. Mi barem to nećemo. Možda će ovo s Kosovom krenuti drugačije i biće da je V.P. u pravu. Ali to treba tek da bude. Hoćemo reći da još radimo na planu svog nekog izdiferenciranijeg stava o tome – videćemo to brzo. Ako do tada ne odemo u „tunguziju“ ili direktno u Putinovu Tunguziju. Valja – i toga se mi držimo – mnogo puta meriti pa onda preseći. Do sada smo mi Srblji znali da presečemo dasku pa posle merimo i vidimo da nije bilo dobro. A to što nam jednog dana novine kažu da smo otišli u Rusiju odnosno u „tunguziju“ i da krećemo na Zapad, to je ono – hartija trpi sve. A o sir W. Čerčilu moramo reč dve samo. On u svojim Memoarima – za koje je dobio Nobelovu nagradu – videći kako mu Staljin polako uzima svu Istočnu Evropu od Baltika do Balkana, kazuje i ovo. Pomišljao je da ovde na Dunavu stvori nešto nalik na Austro-ugarsku imperiju, da makar to spasi od Staljina. Za sve narode na Dunavu, pa i dole do Đevđelije. Svojim državnim savetnicima koji su ga gledali razrogačenih očiju kazao je samo – videćemo, nikad se ne zna i nikad ne reci nikad. Videti u Memoarima detaljnije o tome. Nije tako bilo, bilo je kako je bilo i tako dalje. Ni prvi lord admiraliteta nije bio sveznajući ni svemoćan. I tako dalje.

A za ovo kod nas uistinu valja reći – videćemo da li je Čerčil moguć na Balkanu ili nije. I dalje o Kosovu, ali to sada nećemo.

A možda ćemo i na Zapad preko Rusije i Tunguzije.

Zapisi iz palanke

Peščanik.net, 27.02.2013.


The following two tabs change content below.
Mirko Đorđević (1938-2014), objavio veliki broj knjiga: Osmeh boginje Klio 1986, Znaci vremena 1998, Sloboda i spas – hrišćanski personalizam 1999, La voix d`une autre Serbia, Pariz 1999, Legenda o trulom Zapadu 2001, Sjaj i beda utopije 2006, Kišobran patrijarha Pavla 2010, Balkanska lađa u oluji 2010, Oslobođenje i spasenje 2012, Pendrek i prašina 2013, Negativna svetosavska paralipomena 2015. Sarađivao sa međunarodnim stručnim časopisima, priredio mnoge knjige, prevodio sa ruskog i francuskog. Redovni saradnik časopisa Republika i portala Autonomija i Peščanik. Bio je član Foruma pisaca, PEN kluba, član Saveta Nezavisnog društva novinara Vojvodine i dobitnik nagrada: Konstantin Obradović 2007, Dušan Bogavac 2008, Vukove povelje 2008. i Nagrade za toleranciju među narodima Vojvodine 2009.

Latest posts by Mirko Đorđević (see all)