Od kada je stvorena moderna srpska država (a pre neki dan je obeležena godišnjica rođenja njenog utemeljivača – knjaza Miloša) glavni problem sa kojim se srpska elita suočavala, pored stalne preokupiranosti granicama i stranačkim sukobima, bilo je i pitanje definisanja spoljnopolitičkih načela, odnosno kako se to narodski govorilo – kom se carstvu privoleti i pod čije skute se sviti. Ne ulazeći sada dublje u analizu srpske spoljne politike tokom 19. veka, dovoljno je reći da su se osnovne dileme odnosile na suštinsko i od tada neprevladano pitanje – da li se okrenuti Istoku ili Zapadu. Koliko je ova dilema bila duboka najbolje svedoči da su dinastije padale i menjale se u skladu sa promenom kursa spoljne politike.

U 20. veku, usložnjenom globalnim problemima i izazovima koji nisu imali ništa sa Balkanom, srpsko pitanje je svoje interese podredilo nadnacionalnoj kraljevini Jugoslaviji, koja je bila sve, samo ne država sa vizijom i definisanom spoljnom politikom. Posle urušavanja glavnog (i kako se ispostavilo jedinog) stuba jugoslovenske spoljne politike – okupacijom Francuske – nikom draga i nikom dovoljno važna, sem paradoksalno snagama Novog antiporedka, Jugoslavija je izgubila tlo pod nogama. Morala je brže-bolje da menja osnovne principe svoje politike, priklanjajući se Silama Osovine, čija je iskrenost u garantovanju suvereniteta jugoslovenskoj državi, bila ograničena njihovim kratkoročnim i jasnim interesima na Istoku kontinenta. Čak i tako krhke i ničim obezbeđene garancije bile su više no što je Jugoslavija mogla da očekuje u trenutku kada je ostala pusto ostrvo na Balkanu, ništa manje izolovano no što je to slučaj danas – s razlikom što su joj tada granice bile okružene neprijateljskim trupama spremnim da svakog časa zakorače na njeno tlo. Jalovi i zakasneli savez sa SSSR (5. aprila), samo je pojačao osećaj beznadežnosti i stavio tačku na jednu promašenu  politiku.

Posle rata, načela Titove jugoslovenske spoljne politike su se pokazala kao trajnija i žilavija, iako ni njih nisu zaobišle dečije bolesti (šarlah smo preživeli 1948). Kasnija srljanja ka Zapadu (od 1950-1953), uz brzi povratak Istoku (vreme Hruščova), sa novim vetrovima iz Bandunga, doprineli su konačnom definisanju politike nesvrstavanja koja 1961. na Beogradskoj konferenciji nije značila baš ništa. Do skupa u Lusaki 1970. neka načela su formulisana, ali osnovna ideja, sem ponavljanja ideoloških parola ograničenih na odbacivanje politike imperijalizma, uz povremene oštre kritike kada bi izbio koji antikolonijalni pokret u svetu, nekako je izmicala i gubila se u Titovim žovijalnim putovanjima, ispunjenim ličnim zadovoljstvima i uživanjima. Iako je Titova figura percepirana kao mesijanska u izvesnom broju azijskih i afričkih zemalja, Jugoslavija je imala slabo šta da im ponudi sem iluzije da je jedna velika i značajna hladnoratovska zemlja na njihovoj strani. Koliko je tada vođena politika, i pored svih njenih dostignuća, bila u osnovi slaba i vešto prikrivena iza dimne zavese Titovog ličnog autoriteta, najbolje se pokazalo posle 1980. Kako se Hladni rat bližio kraju, Jugoslavija je gubila osnovnu težišnu tačku – igranje na kartu sukoba između dva (suprotstavljena) pola postao je stari mađionačarski trik čija je magija odavno izgubila opčinjavajuću moć. Nestankom jedne imperije, nestalo je i cirkuske tačke čiji je glavni protagonista bila Titova Jugoslavija – a cela koncepcija neangažovanih zemalja postala je preko noći bespredmenta. U takvom svetu, nije bilo mesta za Jugoslaviju, koja je po drugi put u XX veku ostala bez strateškog saveznika u ključnom i prekretnom razdoblju kada su se definisali novi principi svetske politike.

Tokom 1990-ih, uporno i mučno insistiranje na politici za koju su sluha imala samo najizolovanija i najbesperspektivnija društva sveta, dovelo je do konačnog kraha i ono malo političkih savezništava koja su nam preostala. I ne samo to, već smo iskusili i sudbinu države parije – države sa toliko slabim međunarodnim pozicijama da u jednom momentu biva ostavljena i prepuštena svojoj (ne)pravednoj sudbini – Nemesis. NATO bombardovanje najbolji je dokaz kod očiju slepe i kod ušiju gluve politike, koja je ostavila državu bez ijednog iole vrednog političkog savezništva. To neprirodno stanje se posle 2000. promenilo, a obnova međunarodnog položaja države, koja je preživela strašnu izolaciju u vremenu kada je svet ulazio u informatičku revoluciju uz stalni ekonomski rast i opštu političku stabilnost uzrokovanu unipolarnim svetom, davalo je nadu da će Srbija konačno pronaći svoje mesto pod suncem. Nade su bile puste, a jednostrana orijentacija na usku grupu zapadnih zemalja koje su se videle za najmoćnije, uzrokovala je zastoj u razvoju odnosa sa zemljama koje su nam nudile i drugačiju, pre svega ekonomsku, perspektivu. Sa Koštuničinom vladom opet je načinjen nerezonski i oštar zaokret ka Istoku, da bi sa Tadićevom diplomatijom na steroidima (koju je sprovodio Jeremić), Srbija počela da poprima izvesno obličje i bolju prepoznatljivost na globalnoj političkoj sceni, prvi put od Titovog vremena. Međutim, u praksi, sem Jeremićevih (pre)čestih putovanja, koja su bleda i siromašna kopija Titovih putešestvija, nije bilo nikakvih znatnijih poboljšanja položaja Srbije na međunarodnom planu. Srbija je ostajala uprono i beznadežno ukopana u stare rovove i stare podele, a gotovo manihejska raspolućenost na stranku Zapada i stranku Istoka, samo se pojačala.  

Koliko je duboko nerazumevanje savremenog sveta u Srbiji trenutno, najbolje možemo da vidimo po stalnim fluktuacijama u opredeljenosti građana za jednu ili drugu opciju. Zatvorenost Srbije u svoj mali tamni vilajet očitava se i po nedostatku magazina koji bi se isključivo bavio spoljnopolitičkim temama, ali i u nepostojanju TV emisija koje bi redovno izveštavale o najnovijim dešavanjima u svetu. Ogrezla i samodovoljna u neznanju, Srbija se bavi samo sama sobom. U partijskim programima pitanje spoljne politike je uvek najmanje razrađeno, a domaći političari, batrgajući se u blatu lokalnih tema koje su sami sebi nametnuli, spoljne politike se sete samo u kampanji. Koliko je ova ignorancija i prezrenje spoljne politike duboko, vidimo i po profilima ljudi koji su obavljali važne funkcije u srpskoj diplomatiji u poslednjih 20 godina, ali i po tome što se kod nas u diplomatiju šalje po kazni, a ambasadorska mesta služe da se uhlebe zaslužni ili istrošeni partijski kadrovi. Ponekad se tu nađe koji zalutali pisac ili naučni radnik, koji redovno ne zna ništa o zemlji u koju ide. U ozbiljnim državama, diplomatski kadar se ne samo namenski školuje, već se i na vreme regrutuje među najboljim studentima završnih godina humanističkih fakulteta. Spoljna politika se planira na rok od bar 20 godina, a ministri spovode (a ne kreiraju) dogovorenu politiku.

S druge strane, Srbiji hronično nedostaje strateško savezništvo sa nekom velikom silom, a koliko je ono važno važno najbolje vidimo na primeru Albanaca, koji do početka 20. veka nisu imali svoju državu, a onda su za sto godina napravili dve. Ne zahvaljujući čudu nego konzistentnoj politici koja zna šta hoće i ne izdaje svoje saveznike. Još bolji primer je Izrael, država koja opstaje u arapskom moru samo zahvaljujući doslednoj opredeljenosti na stratešku orijentaciju ka SAD. Sličan primer u Aziji je i Japan – država koja je svoj uspon posle 2. sv. rata najviše dugovala rasterećenoj i stabilnoj spoljnoj politici čime joj je omogućeno da se posveti unutrašnjem društveno-ekonomskom razvoju. Izolovana hladnoratovska Kina izvukla se iz svoje strašne more u koju je upala Kulturnom revolucijom tek kada je primila Nixona 1972, shvativši da ideologija nije nešto što države treba oštro da razdvaja. To izgleda samo nisu shvatili Sovjetski Savez i Jugoslavija.

Spoljna politika suštinski i dramatično oblikuje svaki segment državne politike, a društva koja toga nisu svesna osuđena su da ponavljaju, kao Srbija, sve svoje greške. Nedostatak strateškog savezništva, nedefinisani spoljnopolitički ciljevi, nepoverenje koje svojim postupcima izazivamo kod velikih sila, uz nedostatak navike da se gaje i neguju odnosi sa slabijim državama čije nam prijateljstvo nekada može biti od koristi, uz karakteristično i naglašeno prezrenje prema čitavom korpusu država koje se nalaze na „pogrešnim“ meridijanima, dovodi nas u poziciju iz koje nema izlaza – od svih velikih igrača odbačeni, nikome potrebni, sami sebi teški, a drugome nevažni, ostajemo zaglavljeni u balkanskom blatu, bez ikakve jasne perspektive. Suženih vidika posmatrajući samo onoliko koliko nam je za dnevnopolitičku upotrebu nužno, beskonačno se tužeći na svet i nepravdu koja je nepravedna samo utoliko što je ne razumemo, a ne razumemo je jer ne želimo da shvatimo ono čemu ne želimo da se prilagodimo. Uvek je lakše upirati prstom i lamentirati, ali danas više nikoga nije briga za nas. Centar globalnih odnosa je odavno izmešten van Evrope, a Balkan je i u toj Evropi još ranije izgubio svoje mesto. Samo ostareli romantičari i dalje sa setom pričaju o vremenu kada se na Balkanu rešavala sudbina Evrope, ali njima još niko nije javio da je Bizmark umro. Bez krupnog zaokreta u odnosu prema spoljnoj politici, njenom organizovanju, načinu vođenja i selektovanju kadrova, nema nam izgledne i stabilne budućnosti, jer i pri manjem tekstonskom potresu prvo stradaju oni koji su svačiji a – ničiji.

 
Peščanik.net, 21.03.2013.