Vanzemaljac među Srbima

Srđa Popović, advokat (1937–2013)

Srđa Popović, advokat koji je “na našim prostorima” jedan od prvih koji se bavio ljudskim pravima i pravima politički progonjenih svih nacija napustio nas je u utorak, 29. listopada u Beogradu, nakon kratke i teške bolesti. Bilo je to je točno 23 godine nakon što je izašao prvi broj prvog privatnog tjednika u bivšoj Jugoslaviji, “Vremena”, kojega je dugo godina bio većinski vlasnik.

Advokatski sin – njegov otac bio je čuveni Miodrag Popović – Srđa se još 1961. godine priključio očevoj kancelariji osnovanoj još 1933. godine, koja se već tada bavila privrednim pravom. On je izabrao kazneno i u tom domenu je vjerojatno ostavio najviše među najvećima: branio je u vrijeme kad ljudska prava još nisu bila prepoznata kao najvažnije od najvažnijeg, mladog Zorana Đinđića, Brigitte Mohnhaupt iz grupe Baader-Meinhof, Franju Tuđmana, Vojislava Šešelja, Dušana Makavejeva, Milorada Vučelića, Mihajla Markovića, Miću Popovića, Predraga Čudića, Nebojšu Popova, Vladimira Mijanovića zvanog Vlada Revolucija, Milana Nikolića, Božidara Jakšića, Mihajla Mihailova, Momčila Selića, Dobroslava Paragu, Gojka Đoga, Milana Milišića, Vladimira Šeksa, “Beogradsku šestoricu”, profesore izbačene sa Filozofskog fakulteta…

Branio je i Andriju Artukovića sredinom 80-ih u Okružnom sudu u Zagrebu; mnogi su ga napadali zbog toga, a on je tada tvrdio: ne branim djelo, nego čovjeka. Branio je i Željka Ražnatovića Arkana u Zagrebu – o njemu smo pričali, za trajanja suđenja, sjećam se da je rekao da Arkan ima dvije strane mozga, jednu posve crnu i užasavajuću, a drugu kao da je najpozitivniji lik na svijetu – u vrijeme kad su mu razni predbacivali kako to uopće može braniti neke ustaše i zločince; ja sam advokat, branio bih i Dražu Mihajlovića i Antu Pavelića i razne još, kad bih bio u prilici, odgovarao je na optužbe.

I sam Srđa Popović je, danas to posve sumanuto zvuči, u jednom trenutku bio osuđen zbog svog advokatskog posla: branio je književnika Dragoljuba Ignjatovića zbog govora na simpoziju “Kultura i revolucija“ (1974), koji je osuđen na tri godine zbog verbalnog delikta. Srđa je branio pravo na mišljenje Ignjatovićevo, ali je potom i sam bio osuđen najprije na zatvorsku kaznu (zbog onoga što je u obrani rekao pred sudom), da bi dvije godine kasnije dobio uvjetnu kaznu od dvije godine i godinu dana zabrane obavljanja advokatskog posla.

Iste te godine, londonski The Times je o njemu napisao: “Popović je dugo žigosan čovjek u Jugoslaviji, jer je jedan od hrabrih muškaraca i žena koji brane progonjene zbog njihovih uverenja…”.

Srđa Popović je bio jedan od onih koji se godinama borio za svoje ideale: jest bio Jugoslaven, onaj iskonski, koji je mislio da je Jugoslavija najbolja opcija za narode koji u njoj žive, ali nikada nije pristajao na ograničenja koja je nametao režim. Otud njegovi potpisi na brojnim peticijama – od zahtjeva za ukidanje verbalnog delikta, do ukidanja smrtne kazne i zahtjeva za uvođenje višestranačkog sistema u tadašnoj SFRJ. Sve se to, uostalom, jasno vidi iz njegove trilogije Poslednja instanca, koju je izdao Helsinški odbor Srbije, a u kojoj su dokumenti o političkim procesima od 1968-1988. godine.

Ima toga još: nakon atentata na premijera Zorana Đinđića u ožujku 2003. godine Srđa Popović je zastupao obitelj Đinđić, Zoranovu sestru Gordanu i majku Milu, tražeći uporno “političku pozadinu” tog državno-političkog ubojstva. Nije sve to imalo mnogo odjeka: osim dnevno-političkih površnih izvještaja, tek su se neki mediji – u prvom redu emisija i portal “Peščanik” – time dublje bavili. Zahvaljujući upravo dvojcu Svetlana Lukić-Vuković njegov se glas o svemu tome čuo u široj javnosti. Uživo i u objavljenim knjigama Nedovršeni proces (Što je ostalo nedorečeno tokom suđenja atentatorima na premijera Zorana Đinđića), kao i One gorke suze posle.

Čulo se to da je 90-ih nastojao izbjegnuti nekadašnje prijatelje, koji su se predali Miloševiću, da je onda otišao iz zemlje u Ameriku, da se vratio ipak s nekim nadama nakon pada Miloševićevog režima 2000. godine, da su te nade bile neosnovane…

O svom odlasku u Ameriku Srđa kaže: „Imao sam četvoro dece i nisam želeo da odrastaju u jednom takvom svinjcu. Takvo je bilo vreme. Dok sam još bio tu, na putu od kuće do kancelarije, molio sam boga da nikoga poznatog ne sretnem. Samo da me još neko ne razočara. U jednom trenutku sam shvatio – nisam ja njima potreban, ni oni meni. Većina su. Plebiscitarno su na drugoj strani”.

Kad se vratio, imao je javnu polemiku sa – kako sam kaže – možda i najboljim svojim životnim prijateljem Stojanom Cerovićem, koji je nakon 5. oktobra 2000. godine zaključio da prošlost više nije važna, već budućnost. Srđa je mislio drukčije… Otuda i to da Srđa “diže ruke” od “Vremena”, koje je osnovao 1990. kao prvi privatni list na području bivše Jugoslavije, u kojega je privukao sve one koji do danas brane svoj “protuslobistički” stav i koji su čuvali građansko društvo i pristojnost, za koju se Srđa tako žestoko zalagao: Stojan Cerović (ma koliko su se i posvađali!), Zoran Jeličić, Lazar Stojanović, Miloš Vasić, Milan Milošević, Dragoljub Žarković… sve do današnjih Teofila Pančića, Ljubomira Živkova, Muharema Bazdulja. Uzgred, te su novine u vlasništvu svojih osnivača i nikoga više, osim kredita kojega otplaćuju. Žarković, glodur “Vremena”, ovih dana kaže: jesmo polemizirali, nismo se uvijek slagali, ali Srđa se nikad nije miješao u uređivačku politiku.

Još je nešto Žarković ovih dana rekao: da je Srđa Popović bio “vanzemaljac među Srbima”. Sasvim točno! U svim godinama “nenarodnog režima”, “tamnice naroda” i oslobođenja po svim tim točkama nakon 90-ih, Srđa Popović se zalagao i čak postizao da se ponešto od vladavine prava i ostvari u našim malim i pojedinačnim životima. Ustajao je kad drugi nisu smjeli, aktualne vlasti je poražavao vlastitim zakonima, nije pristajao na kompromise, bio je pravnik, bio je advokat, bio je svoj.

“Ljudi su u samoodbrani potonuli u apatiju, cinizam i asocijalnost, koji vode tome da ih se ne tiče ništa što se tiče njihovog života. Biološki moraju da nestanu oni koji su vinovnici takve istorije da bi došle nove generacije koje bi mogle sebi da dozvole luksuz da pogledaju sve te ružne istine. Treba doživeti taj pad u varvarstvo – racionalno i nepristrasno. Činjenicu da smo uništili život i sebi i drugima”, rekao je prije samo 15-ak dana u svom posljednjem intervjuu za časopis “Esquire”.

Taj veliki, sjajni čovjek i pravnik, advokat Srđa Popović, svima će nama – ako imalo pameti imamo – nedostajati dok i mi postojimo.

Autograf, 30.10.2013.

Peščanik.net, 31.10.2013.

TEMA – SRĐA POPOVIĆ (1937–2013)