Rašković i Milunović protiv Srbije – pritužbe 1789/07 i 28058/07

 
Dve radnice „Pamučne predionice d.o.o.“ iz Novog Pazara, Zorica Rašković i Dana Milunović (ranije Popović) obratile su se Evropskom sudu za ljudska prava 2006. odnosno 2007. godine (sud je te dvije predstavke spojio) zbog toga što nisu uspjele izvršiti brojne presude Opštinskog suda u Novom Pazaru, koje su donesene u njihovu korist.

Zorica Rašković je 14. januara 2001. godine, a Dana Milunović 15. maja 1996. godine upućena na plaćeni prinudni odmor, dok se proizvodnja ne oporavi i dok njihovo preduzeće ne poboljša svoje poslovanje.

Za vreme prinudnog odmora, po važećim propisima, one su imale pravo na znatno umanjen mesečni prihod, kao i na isplatu doprinosa za penzijsko, invalidsko i socijalno osiguranje i druga socijalna davanja, ali njihova firma te svoje obaveze nije ispunjavala.

I jedna i druga su pred Opštinskim sudom u Novom Pazaru pokrenule i vodile brojne parnične postupke i dobijale izvršne presude u svoju korist, da bi u decembru 2005. godine obje prihvatile da po Programu rešavanja viška zaposlenih, raskinu radni odnos i dobiju otpremninu (druga mogućnost je bila da od socijalnog osiguranja Srbije traže mesečnu naknadu za nezaposlene).


Pet, sedam parnica…

Zorici Rašković, koja je pred Opštinskim sudom vodila pet parnica, radni odnos je prestao 15. novembra 2007. godine, a Dani Milunović (koja je vodila sedam parnica) 4. jula iste godine, te su im isplaćene otpremnine i uplaćeni doprinosi za penziono i socijalno osiguranje do tog trenutka.

Preduzeće „Pamučne predionice“, odnosno Holding kompanija „Raška“ u okviru koje je poslovala i predionica – inače u državnom vlasništvu – tada je stalo na stanovište da, uprkos pravosnažnim presudama, ne plati ono što je već dosuđeno dvjema bivšim radnicama. Opravdanje: već su tražili naknadu prema Programu viška zaposlenih.

Taj stav prihvatili su i Opštinski i Okružni sud u Novom Pazaru, ali je stvar preokrenuo Ustavni sud Srbije. On je u svoja dva rešenja 2009. godine, povodom tužbi osoba ranije zaposlenih u okviru Holding kompanije „Raška“, a koji su iz kompanije otišli kao višak, utvrdio da zaposleni imaju i prava definirana Programom viška zaposlenih, ali i prava na preostala potraživanja pre prestanka radnog odnosa. Sama činjenica da su se oni odlučili za otpremninu ili mesečnu naknadu za nezaposlene, ustanovio je Ustavni sud Srbije, ne može se tumačiti da su se oni odrekli prava na mesečnu naknadu koja im je pripadala za vreme koje su proveli na prinudnom odmoru, a sud je morao da razmotri da li su im te naknade zaista isplaćene.

Kao i u ostalim slučajevima, Vlada Srbije je tvrdila da država nije odgovorna za neizvršenja u vreme kad država nije bila potpisnica Konvencije, te da se izvršenje presuda može provesti samo delimično, odnosno u parnicama koje su bile u toku na dan 3. marta 2004. godine. Kao i u drugim slučajevima, ESLJP je taj argument odbacio, dodajući da je već ustanovljen standard prema kojem je država odgovorna u slučaju da domaće presude nisu izvršene u odnosu na preduzeća u društvenoj svojini (R. Kačapor i drugi protiv Srbije, Crnišanin i drugi protiv Srbije i Grišević i drugi protiv Srbije).


Godine nemara prema građanima

Drugi argument Vlade Srbije bio je da je od novembra 2004. godine u toku restrukturiranje matičnog preduzeća, a pošto je ono bilo naloženo u javnom interesu, izvršenje presuda bilo je obustavljeno u skladu sa zakonom i sudskom praksom ESLJP, jer član 1 Protokola 1 ne garantuje pravo na potpunu naknadu u svim okolnostima (Lithgow i drugi protiv UK od 8. jula 1986. godine). ESLJP, pak, u svojoj presudi kaže da bez obzira na zvanični status „u restrukturiranju“ nijedan izvršni postupak podnositeljki predstavke nije nikada zvanično obustavljen, ili prekinut po tom osnovu.

Vreme neizvršenja presuda trajalo je između tri godine i devet meseci i šest godina i sedam meseci, što pokazuje da vlasti Srbije nisu preduzele potrebne mere da se presude izvrše i nisu dokazale da postoje ikakvi opravdani razlozi za taj propust.

Sud je doneo jednoglasnu presudu: da je država Srbija povredila član 6 stav 1 Evropske konvencije, zbog neopravdano dugog trajanja izvršnog postupka.

Republici Srbiji je naloženo da u roku od tri meseca od datuma pravosnažnosti presude ESLJP (presuda je postala konačna 21. avgusta 2011. godine) isplati iznose dosuđene pravosnažnim presudama Opštinskog suda u Novom Pazaru, kao i da Zorici Rašković i Dani Milunović isplati (svakoj) po 6200 eura na ime nematerijalne štete i 600 eura za troškove, s time da nakon isteka ta tri meseca na sve te iznose treba računati i kamatu (jednaku najnižoj kamatnoj stopi Evropske centralne banke uz dodatak tri procentna poena).

Domete ove presude ESLJP, inače, valja čitati i u svetlu podatka da trenutno, u prvoj polovini 2013. godine, oko 800 preduzeća – neka i dugi niz godina – čekaju restrukturiranje, ne plaćajući ni dugove, niti doprinose svojim radnicima. Pitanje je samo koliko se radnika tih preduzeća odlučilo da pravdu potraži na sudu i koliko će njih na kraju završiti u Strasburu i, na kraju krajeva, što će biti s onima koji niti imaju novca za takse da stignu do Strasbura, niti novca za advokate, niti energije da se toliko godina bore za pravdu.

A takvi su u većini.

 
Peščanik.net, 08.04.2013.

TEMA – SRBIJA U STRAZBURU