Smrt Nelsona Mandele, kojega znalci (i „znalci“) nazivaju s još barem pola tuceta (dakako, „mističnih“) imena, pokazala je – opet jednom – kako se smrt onih koje proglašavaju velikanima radosno koristi za njihovo mistificiranje, pa i škopljenje. Ništa bitno na tomu ne mijenja činjenica da se to zbiva postumno (ili: posthumno, kako to lokalni polupismenjaci vole pisati, mnijući valjda da se radi o leševima ispod zemlje – humusa). Dapače, pokojnik/ca postaje objektom, na grobu se može proizvoljno plesati, jer reakcije neće biti (ne računajući – u ovoj seriji tekstova već spominjanu – besmislenu domaću zakonsku zabranu “uznemiravanja pokojnika“). Utoliko je Žižek, po običaju, u krivu smatrajući kako činjenica da je Mandela postao “univerzalnim herojem“ znači neuspjeh njegove nosive intencije. To se može učiniti samo nekome tko sve gleda kroz formulu “neprijatelj mojega neprijatelja je moj prijatelj“, jer, u zbilji, herojem je postao baš postumni mit, a ne realno djelo značajne individue.

Mandelu su, naime – po svijetu, a (uglavnom u prijevodu inozemnih izvora) i u Hrvatskoj – interpretirali na tri osnovna (i, u osnovi, pogrešna) načina:

– kao velikoga pobjednika nad apartheidom (uglavnom u militarnim terminima), što je i bio, zapostavljajući pritom činjenicu da je pobijedio raspadajući sustav uz veliku izvanjsku podršku, a bitno je učinio svojim (u tradiciji “nepobjedničkim“) ponašanjem nakon pobjede, prvenstveno spremnošću na suradnju s pobijeđenima;

– kao velikoga mirotvorca, što je i bio, zapostavljajući pritom činjenicu da je do te pozicije došao mukotrpnim mijenjanjem svoje izvorne militante pozicije (nakon što ga je zatvor, kako je sam efektno napisao, prisilio na užas “suočavanja s vremenom“), kao i to da je njegov mirotvorni koncept dobrim dijelom imao i pragmatičke (a ne samo miroljubive) korijene;

– kao čovjeka koji je Južnoj Africi donio mir, što je i učinio, zapostavljajući pritom činjenicu da je mir Mandelinom zaslugom postignut prije svega zato što ga je shvaćao kao moralnu okosnicu političkoga djelovanja, riječju: kao pomirbu.

U svakome slučaju, Mandela je – i u vrijeme pregovora u devedesetima, a posebice po dolasku na vlast – očito bio svjestan ne samo lokalne situacije, nego i duge povijesti ratovanja za mir (što su, da se ne zaboravi, u svoj paradoksalnosti, u raznim epohama podjednako prihvaćali i na istoku i na zapadu, i na sjeveru i na jugu). Jer, želi li se iole ozbiljno govoriti o miru kao moralnoj vrijednosti (a posebice voditi politiku na osnovi takva poimanja), potrebno je imati na umu dva aspekta pretpostavljene moralnosti mira. Jedan se – može ga se nazvati povijesnim – odnosi na to kako se kroz povijest argumentiralo za rat odnosno za mir, dok drugi otvara pitanje individualnoga mira, odnosno onoga što se konsekventno iskazuje kao moralna vertikala. I jedan i drugi aspekt dovode do sličnih – ma koliko naizgled paradoksalnih – zaključaka: argumenti za rat oduvijek su bili moralne naravi, a argumenti za mir pragmatične.

Politički autoritet s moralnim utemeljenjem

To je, naprosto, neizbježan zaključak bilo koje iole ozbiljnije analize filozofijske, teologijske i ine literature. Gotovo na samim počecima zapadne tradicije (odmah nakon znamenita Heraklitova dictuma o ratu kao ocu sviju stvari) stoji Aristotelova formulacija koja glasi: “Prava moralna sposobnost osobe trune u miru i cvjeta u ratu”. Upravo to je ono što se, mutatis mutandis, nalazi kroz stoljeća u formativnim teorijskim i beletrističkim djelima, a potom i u obvezatnim udžbenicima; radi se, dakle, o konceptu koji kazuje kako je rat pravi kontekst za raspoznavanje najviših ljudskih vrijednosti, prigoda u kojoj se junačka narav konačno može u potpunosti očitovati.

Kroz različite varijante, u klasičnoj Grčkoj, rimskome pravu, ranoj skolastici, u inače sukobljenim verzijama katoličke ideologije ili moderne filozofije, stalno se upućuje na stajalište koje je, tako, postalo općim mjestom (ne samo zapadne) tradicije: istinsko dokazivanje prihvaćanja stanovita moralnoga stava iskazuje se pripravnošću na dva ekstrema; žrtvovanje vlastita i oduzimanje tuđega života. Tek se tada mogu smatrati dokazanima odanost, ljubav, predanost nekome stajalištu, doktrini, vjeri, itd. To pak protuslovi gotovo legendarnoj Clausewitzovoj tezi da je rat nastavak politike drugim sredstvima. U današnje doba to se više nikako ne može reći; s obzirom na to da današnja (proceduralno ipak pretežito demokratski strukturirana) politička sfera živi od kompromisa, rat joj se stoga, mnogo prije iskazuje kao izvanredno stanje (à la Carl Schmitt). U suvremenosti, rat je stoga legitimiran kao nastavak moralnosti drugim sredstvima.

Naravno, nitko razuman ne pristupa kompromisu u sukobnoj situaciji ukoliko zna (ili, češće, vjeruje) da postoji ikakva šansa za pobjedu. Tek tada kada nema te mogućnosti, kompromis se čini logičnom i razumnom solucijom. Riječju, kompromis, koji je osnova suvremene politike, ne vodi (neposredno) u rat, nasuprot moralnome radikalizmu, apsolutizmu ili fundamentalizmu koji najčešće vode u sukob, pa i u rat. Utoliko bitan Mandelin doprinos – i opet nasuprot većini pop-interpretacija – nije u moraliziranju politike konceptom pomirbe, nego u osviještenome politiziranju moralnoga poimanja pomirbe, u njezinu “spuštanju“ u političku arenu ispunjenu pregovorima i raznovrsnim (ne samo političkim) sukobima.

Nakon masakra u Bishou, primjerice, Mandela je znao i taktizirati (sa “svojim“ radikalima, kao i s onima s druge strane), nije se libio ni jakih tradicionalno-političkih poteza (prekid pregovora), ali nije upao u – za većinu njegovih kolega gotovo neizbježnu – zamku moralne osude druge strane kao neproničnoga entiteta. Time se je – uz neprijeporni ugled žrtve režima koji je baš nestajao – nametnuo kao politički autoritet s moralnim utemeljenjem.

Odatle uglavnom i slijedi njegov odmak od popularnoga tipa argumentacije koji se može pronaći kod brojnih filozofa i teologa, ali i kod svađalica u krčmama, a koji polazi od toga da se ratom (općenitije: pripravnošću na nasilje) iskazuje krajnja odanost najvišim moralnim vrijednostima, pa je, logički, i rat demonstracija radikalnoga (i dosljednog) moralnog stajališta osobe (ili zajednice) koja se nije prestrašila posljedaka vlastita svjetonazora. Nasuprot tomu, prekid rata (ako nije riječ o očitome porazu jedne strane) uvijek započinje proširenjem uvjerenja da je svima dosta ratovanja, da su svi umorni od nasilja, da je, konačno, previše žrtava. Jasno, pod pretpostavkom moralne argumentacije za početak ratnoga sukoba, pojavljuje se pritom sasvim očita, dalekosežno neugodna alternativa, koja glasi: mir ili pravednost?

Za Mandelu se je pak radilo o nužnoj sintezi pomirbe i (tranzicijske) pravednosti, koju tzv. Joinetovi principi svode na poštivanje individualnih prava žrtava te na dužnosti države, a mogu se grupirati u četiri kategorije: pravo na istinu (The Right to Know), pravo na pravdu (The Right to Justice), pravo na odštetu (The Right to Reparation), pravo na osiguranje preduvjeta da se konflikt neće ponoviti (The Guarantee of Non– Reccurrence). Ni izdaleka sva od ovih načela nisu bila ostvarena, ali njihovo (državno) prihvaćanje otvorilo je (uz znane latinoameričke prakse, naravno) mogućnost da se novi koncept pravednosti ozbiljno prihvati u svijetu.

Sukob oko vrijednosti, a ne teritorija

Jer, mir – u još uvijek suženome, metodički negativnom smislu – označuje stanje u kojemu su riješeni temeljni politički, ekonomijski, socijalni, geopolitički i drugi problemi koji su doveli do rata. Korjenito rješenje uzroka ratnoga stanja pretpostavlja, dakako, njihovu spoznaju. Mandelina spoznaja tih uzroka nije bila ni po čemu bitnome različita od onoga što su znali mnogi, no njegovo je poimanje pomirbe omogućilo da se – nasuprot uobičajenome pripovijedanju o rasnome sukobu – apartheidom sukobljene strane politički “raspadnu“ na brojne pojedince, a sukob prevede na razliku između onih koji bitnu pogrešnost dominacije jedne skupine nad drugom načelno prihvaćaju (pa, logički, i nedopustivost neposrednoga preokretanja odnosa u korist crnačke većine) i svih drugih (i opet, u vlastitim i tuđim „redovima“).

Upravo zato što se je radilo o „unutrašnjem“ sukobu, sukobu unutar neupitnih teritorijalnih granica, sukobu s jasnim potencijalom prerastanja u građanski rat, Mandela je lakše nametao vrijednosnu paradigmu interpretacije sukoba, namjesto uobičajene teritorijalne. Najbolje to pokazuje poredba s interpretacijama Drugoga svjetskog rata u kojima se može, primjerice, naići na cinično stajalište koje glasi: “Da se je Hitler bio zadovoljio ubijanjem Židova u Njemačkoj, bez osvajanja teritorija drugih država, rata ne bi bilo.” Dakle, za tu, zadugo prevladavajuću tradiciju (koja se u dobroj mjeri odnosi i na postjugoslavenski rat) nije problem u tome što vladar ubija „svoje“ stanovnike, nego u tomu što želi tuđe teritorije.

Ovo bjelodano pokazuje potrebu relativiranja koncepta suverenosti u oblasti moralnog prosuđivanja, jer temeljna prava ljudi trebaju biti nadređena suverenosti želi li se makar i razmišljati o redukciji nasilja u preobrazbi sukoba. Unutar postojeće političke zajednice – kakva je bila dana Mandeli – to je pitanje bilo razumljivije, nego u situacijama u kojima se kao problem pojavljuje “naše sveto tlo“. Drukčije rečeno, Mandela se nalazio pred pitanjem o modusu odnosa unutar društva, a ne među zajednicama. Svako pak društvo predstavlja, kako je u ovoj seriji tekstova već postulirano, konglomerat odnosa bitno uvjetovanih sukobima izazvanima oskudicom (ne nužno materijalnih dobra, dakle siromaštvom, nego, recimo, i nedostatkom privilegija, prvih mjesta, uspjeha, itd.).

Nasuprot ranijim shvaćanjima mirovne teorije i prakse, jasno je stoga da se pomirba ne može izvesti razrješenjem sukoba (conflict resolution) kao krajnjim ciljem, nego njihovom temeljnom preobrazbom (conflict transformation), pri čemu se polazi od toga da sa sukobima (koji su načelno neuklonjivi) treba postupati tako da se smanjuje razina nasilja u njihovu odvijanju (“razrješenje“ sukoba, dakle njihovo ukidanje, značilo bi i totalitarno ukidanje same društvenosti).

Mandela je doslovce tvrdoglavo insistirao na upravljanju sukobom (pa i u povodu pomirbene politike) znajući da je – trajno – osuđen na koegzistenciju s brojnim osobnim i grupnim moralnim hijerarhijima, nastalima zbog različitih socijalizacijskih procesa u radikalno podijeljenoj društvenoj sredini. Namjesto vlastitih moralnih sadržaja mogao je smisleno – a to je kontekstualno značilo: bez nastavka krvoprolića – zagovarati samo metodu. To je pak značilo: svako je uvjerenje legitimno, ukoliko se ne kosi s dva postulata – ravnopravnošću sviju i jasnom osudom nasilja. Time se u zagrade stavlja moralni fundamentalizam iskazan odavno zapravo zastrašujućim latinskim izrijekom: „Fiat iustitia et pereat mundus!“ Trebalo je, ipak jednom, (barem implicite) upitati: što će nekomu pravda ako propadne svijet? U narednome koraku taj koncept može opravdati (revolucionarnu, ali i terorističku) tezu prema kojoj nije važno koliko će ljudi poginuti, jer “pravednost” treba biti iznad svega.

Moralne teškoće pacifizma

Na djelu je tako, zapravo, posve osviješteno, čak: programatski razulareno postupanje, na osnovi nepropitanih, apsolutiziranih moralnih sudova, s terorizmom kao krajnjom konsekvencijom. Terorizam, naime, pradigmatički funkcionira u ime odabrane verzije moralnoga apsolutizma. Može se reći kako je za nekoga jednakost najviša vrijednost, za drugoga/drugu sloboda, itd, no na osobnoj je razini za su-život, ko-egzistenciju, odlučna minimalna pretpostavka; načelno neprihvaćanje (vlastitih i tuđih) nasilnih postupaka, neovisno o strategiji njihova opravdavanja.

To, ipak, ne znači postuliranje radikalnoga pacifizma kao superiornoga svjetonazora, jer i on nailazi na ozbiljne moralne poteškoće. Mandela je, kako je poznato, bez odugovlačenja u rujnu 1998. poslao vojsku da spasi vlast Pakalitha Mosisilija u Lesotu, smatrajući to ne samo geopolitički važnim za svoju državu, nego i pravednim. Ma koliko ta intervencija bila osporavana, pokazala je – i unutar države kojoj je Mandela bio na čelu – da je pripravan i udariti, kada mu se to učini potrebnim. Uostalom, unutar Južne Afrike neke je od poluga moći znao koristiti i na način koji nije lako opravdati ni s nižim moralnim kriterijima od onih koji mu se uobičajeno pripisuju – posebice kada su to interesi izvorno njegovih (ANC-a) tražili.

U rijetkim situacijama u kojima su ga propitivali kao predsjednika, davao bio do znanja kako treba moći prihvatiti i mogućnost da opcija mira kao najviše vrijednosti, ma koliko bila jednoznačna, u svakidašnjici može rezultirati i moralno spornim učincima (njegova bi se izvorno revolucionarna moralna hijerarhija pritom očito budila, nakon desetljeća zatomljivanja). Miru je ipak, s dobrim razlogom, pripisivao moralnu vrijednost, smatrajući, izgleda, da se, u konačnici, može reći “samo“ jedno: ako je mir na vrhu moralne hijerarhije, oni koji tu hijerarhiju prihvaćaju najmanje oštećuju ljude, jer ne polaze od toga da je neka vrijednost nadređena ljudskoj egzistenciji, nego, obrnuto, kreću od (moralnoga) primata opstanka svake individue. Opstanak je – uza sve prirodne, društvene, privredne i ine ugroze u životnoj svakidašnjici – ipak najzaštićeniji zastupaju li moćnici mirovni program iskazan u proceduralnome nastojanju da se postigne redukcija nasilja u dnevnome odvijanju društvenih sukoba. U osnovi (s izuzecima, doduše), takav je – više nego itko u ovo doba – bio Nelson Mandela.

Uza sve ostalo, postigao je i to da mirovno nastojanje vrati tamo gdje mu je zapravo i mjesto – u politički život. Aktivisti/ce nevladina sektora su u raznim društvima, u vremenima u kojima je politička sfera bila imuna na mirotvorne impulse, zapravo držali nogu u vratima. U Južnoj Africi je dio njihove strategije s velikim političkim uspjehom preuzeo baš Mandela, jer je bio svjestan toga da upravo s prestankom rata dolazi do razmaha (više-manje) civiliziranih sukoba u društvu.

Na djelovanje ozbiljnih mirovnih aktivist(ic)a posvuda su se, gotovo neizbježno, naslanjali pretežito dobronamjerni, ali u mnogome kontraproduktivni, propovjednici/e koji su iz mirovnjaštva stvarali ideologiju, teologiju i psihologiju, najčešće ipak zatvoreni u svoje privatne svjetove. Njima se mir priviđa kao potpuna, nenarušiva harmonija, gotovo kao ono značenje sintagme “vječni mir“, s kojim – neuobičajeno ironično – Kant započinje svoj istoimeni spis, naime kao oznaka za groblje. Krase ih praznovjerice o općoj ljudskoj dobroti koju samo treba izvući na površinu tako da svi međusobno “podijele osjećaje“, “suoče se sa sobom“ i, iznad svega, ne rabe oštre riječi, te, naravno, budu vegetarijanci (kao da povijesno najznačajniji među njima nije bio baš Adolf Hitler). No, te su praznovjerice – na sreću ili na žalost – smislene koliko i ona koja pogađa dan objavljivanja ovoga teksta – paraskavedekatriafobija, tj. strah od petka, 13. dana u mjesecu. A Mandela je pokazao jednu mogućnost realnoga djelovanja i u ostale dane.

Banka, 13.12.2013.

Peščanik.net, 17.12.2013.