„Harizmatični hrvatski filozof“, kako ga je opisao američki reditelj Oliver Stoun, Srećko Horvat jedan je od osnivača Subversive festivala i međunarodne konferencije koja je proteklih šest godina u Zagrebu okupljala svetska imena savremene teorije i takozvane progresivne levice, od Negrija, Harta, Igltona, Spivak, do grčke političke alternative poput Aleksisa Ciprasa, lidera koalicije Siriza.

Od prve knjige „Protiv političke korektnosti: Od Kramera do Laibacha i natrag” (Biblioteka XX vek, 2007), Horvat aktivno polemiše sa postjugoslovenskim zabludama i prevodi ovdašnje idiome na jezik globalnog sukoba. Poslednji, osmi naslov izvorno objavljen na engleskom, „Što Europa želi?“, Horvat je napisao zajedno sa slovenačkim filozofom Slavojem Žižekom.

Član uredništva časopisa Zarez, Tvrđa, Europski glasnik, Srećko Horvat tokom januara boravi u Beogradu kao gost Krokodilove Kuće za pisce.

U kakvom stanju zatičete Srbiju? Da li vas iznenađuje neoliberalna retorika nekadašnjih promotera ekstremnog nacionalizma?

Svatko tko živi u Srbiji prepoznat će današnju Srbiju u jednom beogradskom grafitu koji se, da bi stvar bila smiješnija, nalazi ni manje ni više nego u Balkanskoj ulici i kaže: „Demokratiju nemamo, uzmite nešto sa roštilja“. Ovdje zaista sve možeš uzeti sa roštilja, ali zemlja ide u smjeru da ćete uskoro moći odabrati sve, samo nećete moći odabrati posao, besplatno obrazovanje ili zdravstveno osiguranje. Uopće ne iznenađuje retorika nekadašnjih nacionalista koji sada promoviraju neoliberalne mjere zbog kojih je čitava Europa u krizi. Pa sjetite se da je i Milošević prije nego što je postao nacionalist bio bankar u New Yorku. Čak ni Kusturica kada kaže da je Milošević bio „mali bankar“ a ne Hitler, nije svjestan koliko je zapravo u pravu. Nije stvar u tome da su neoliberalna retorika i ekstremni nacionalizam u nekoj suprotnosti. Upravo obrnuto, oni nerijetko idu rukom pod ruku. Kao što se u Hrvatskoj referendum i rehabilitacija ustaštva podudara s liberalizacijom tržišta rada, tako i u Srbiji „Ravna gora“ i rehabilitacija Dražinih četnika ide zajedno s izmjenama novog Zakona o radu. Problem je upravo u tome da ni ekstremni ni pitomi nacionalisti nikako da shvate da im nacionalizam nije donio vlastitu državu, nego baš suprotno.

Vučićeva administracija je dve godine na vlasti provela u neprestanom konstituisanju i reinvenciji same sebe, i praktično na tome stekla podršku za preuzimanje moći; opozicione partije su zbrisane, kritička inteligencija se samoukinula. Je li to znak da smo izašli iz tranzicije i konačno stigli u postideološki raj?

Tranzicije nikad nije ni bilo, pa čak i oni koji su dvadeset godina bili uronjeni u dogmatski drijemež tog Fukuyaminog vlažnog sna o dospijeću na „kraj povijesti“, u neku idealnu „liberalnu demokraciju“, sada uviđaju da ne idemo nikuda, da smo zapravo u nekoj vrsti vječne tranzicije. Iz tranzicije ćemo izaći tek onda kada više ne bude ničeg što se može privatizirati. Pazite, pa Vučićevoj administraciji je savjetnik nitko drugi nego Dominique Strauss-Kahn! Ne samo čovjek kojeg znaju najviše zbog seksualnog skandala, već i bivši direktor Međunarodnog monetarnog fonda. I onda se čudite da Telekom i Dunav osiguranje idu u privatizaciju ili da dolazi do deregulacije tržišta rada i potpune prekarizacije radništva. Ne mogu a ne spomenuti još jedan grafit koji iznova u samo par riječi sažima ono o čemu bismo satima mogli razglabati. Znate onaj grafit koji je netko nadopisao pored standardne nacionalističke mantre „Srbija Srbima“. Naprosto je pored dopisao „Obala slonovače – slonovima“. To je najtočnija formula „postideološkog raja“. Kada tražite grob Draže Mihailovića, kao što je to bio slučaj 2009. godine, onda jednako tako na Ravnoj gori možete tražiti i slonove. Ideja o nekom izvornom srpstvu, pa i bilo kojoj drugoj izvornoj naciji koja će nam samim svojim postojanjem donijeti blagostanje jednako je idiotska kao vjerovati da Obala slonovače pripada slonovima. Kapitalu je svejedno radi li se o Srbima ili slonovima.

Da li vas iznenađuje podrška Brisela bivšim balkanskim ratnicima i ratnim huškačima? „Što Europa želi“ od Srbije?

Možda je pravo pitanje zapravo što Srbija želi od Europe i što očekuje od Europe, današnje Europe, Europe krize, a ne prosperiteta i sigurnosti. Prošle je godine u Srbiji svaki dan posao izgubilo oko 600 ljudi. Zar će se ulaskom u EU situacija poboljšati? Dovoljno je da pogledate u susjedstvo, najnoviju članicu, i brojke o nezaposlenosti među mladima. Hrvatska je, odmah iza Grčke i Španjolske, na trećem mjestu s preko 50% nezaposlenih mladih. A što Europa želi od Srbije? Isto kao i od svih drugih post-tranzicijskih zemalja, rezanje javnog sektora, ukidanje posljednjih ostataka „socijalne države“, nove privatizacije. Ali to želi i srpski establišment i bilo bi pogrešno misliti kako je samo Europa kriva. Europa je nerijetko izgovor da učine ono što bi i sami ionako učinili.

A što ta Evropa želi od sebe? Posle traume ekonomskog kraha, izgleda da je osnovno opredeljenje neoliberalnog kapitalizma ostalo isto?

Mislim da je, ma koliko to zvučalo kao provokacija, najveći problem da neoliberalizma uopće niti nemamo. To, naravno, ne znači da se zalažem za neoliberalizam, ali volio bih vidjeti kako bi najveći promotori neoliberalizma na ovim našim prostorima uopće opstali na tržištu kada bi ono zaista bilo „slobodno“. I u Hrvatskoj i u Srbiji najveći monopolisti opstaju na tržištu zahvaljujući „nevidljivoj ruci“ države. Ivica Todorić, jedan od najbogatijih ljudi Balkana, koji je prisutan u svim državama bivše Jugoslavije pa i u Srbiji, u posljednje četiri godine dobio je oko 80 milijuna eura poticaja od hrvatske države! Država je, dakle, potrebna kada treba pomoći privatnom sektoru, ali je valja demontirati na svim razinama kada treba da služi poreznim obveznicima. Drugim riječima, država daje poticaje za razvoj privatnog sektora, a istovremeno ukida posljednje ostatke javnih servisa, od socijalnog osiguranja do mirovina. To je trend u čitavoj Europi i s tom Europom Srbija uskoro počinje pregovore.

Kako se Hrvatska oseća kao članica unije? Šta se promenilo?

U slučaju Hrvatske možemo preobrnuti onaj grafit i reći „Demokratiju imamo, nemamo jela roštilja“. Naravno, kad kažem da imamo „demokratiju“ mislim na ovaj apsurd demokracije koji je omogućila trenutna vlada zato jer je mijenjala zakon o referendumu sve kako bismo ušli u EU. Sada se upravo izmjena tog zakona, činjenica da više nije potrebno da 50% glasačkog tijela izađe na referendum da bi on bio valjan, vratila kao bumerang. Kako sada izgleda, referendumsko ludilo je toliko zavladalo da ćemo uskoro glasati i o jelima s roštilja. Problem je, naravno, da je ekonomska situacija toliko loša da jela s roštilja više neće biti. Što me podsjeća na jedan stari vic iz doba Sovjetskog saveza. Na nekom mitingu u tvornici, činovnik Partije drži predavanje radnicima o njihovoj svjetloj budućnosti pa kaže: „Slušajte, drugovi, nakon što ovaj petoljetni plan bude završen, svaka će obitelj imati stan. Nakon iduće petoljetke, svaki će radnik imati auto! I nakon još jedne petoljetke, svaka će obitelj imati svoj avion!“ Netko iz publike tada upita: „Ali što će nam pobogu avion?“, a partijski činovnik odgovori: „Zar ne vidite drugovi? Recimo da nestane krompira u vašem gradu. Nema problema! Uzmete avion i odletite u Moskvu po krompire!“ Tako je nekako u Hrvatskoj, skoro svaka obitelj ima svoj stan i svoj auto, ali živimo u dužničkoj ekonomiji gdje možda nema nestašice krompira, ali se čak i krompiri kupuju na kredit.

Kako ocenjujete efekt građanskih protesta, pokreta Occupy i sličnih?

Suviše je lako odbaciti sve te pokrete i reći kako se sve moralo promijeniti da bi sve ostalo isto. Naravno, i Occupy pokret i Arapsko proljeće, pa i protesti u Sloveniji ili Hrvatskoj, pokazuju da je nakon početnog entuzijazma iznova došlo do stabilizacije starih nomenklatura, bilo da se radi o armiji koja je sada zamijenila Muslimansko bratstvo u Egiptu ili „socijal-demokratima“ koji su zamijenili HDZ. No ti su pokreti bili važni i još uvijek jesu važni i sve od ’68. nije postojao takav globalni otpor koji je nerijetko nadilazio sve granice i vlastitim djelovanjem pokazivao da moto Svjetskog socijalnog foruma, „Drugačiji svijet je moguć!“, još uvijek ne spada u ropotarnicu povijesti. Uzmite divne momente na trgu Tahrir kada su koptski kršćani i muslimani molili zajedno ili praksu direktne demokracije u Zuccoti parku. Alain Badiou nije u pravu kada u jednom nedavnom tekstu za Radical Philosophy izjavljuje da ovi pokreti nisu donijeli ništa novo, da su sve to samo „komunističke invarijante“. Ali je u pravu kada kaže da oni svjedoče o „našoj suvremenoj impotenciji“. Simptomatično je da Badiou u čitavom tom tekstu kritizira Costasa Douzinasa kao „velikog optimista“, ali nijednom ne spominje Syrizu kao onaj tračak nade da će ljevica konačno izaći iz ćorsokaka impotencije.

Promocija knjige Srećka Horvata „Što Europa želi?“ je u sredu 15. januara od 19 sati u Galeriji ARTGET Kulturnog centra Beograda.

Peščanik.net, 13.01.2014.

RASPRAVA O NEOLIBERALIZMU