Medijska javnost u Srbiji funkcioniše u skladu sa programom aktuelnih režima. Kada je Milošević naredio da se prema političkoj stvarnosti društvo tokom devedesetih ima odnositi kao da „Srbija nije u ratu“, mediji su dosledno sledili tu komandu. Kada je Koštunica upregao sistem u odbranu Kosova, tako se i radilo. Kada je Tadić naložio da se mora delati po programu „i Kosovo i EU“, bilo je izvršeno. Kada Vučić kaže da se o prošlosti raspravlja u Hagu, a da se „mi“ bavimo „budućnošću“, program se bezuslovno sledi. Ipak, neki ventil mora da postoji za sve one koji obitavaju u javnoj sferi, slikaju se, pišu i govore onako kako im vlast nalaže, a sami ne veruju u to. Oni svakako znaju da postoji prećutni društveni konsenzus o prošlosti koji je oduvek na snazi, samo je pitanje kojom će se maskom zakloniti u javnosti. Facebook profili danas funkcionišu kao društveni ventili suspregnute agresije, na kojima se „javni radnici“ tokom svog noćnog života opuste i kažu ono što zapravo misle. To posebno važi za one ljude koji su i sami bili važni akteri tabuisane ratne prošlosti: SPS, SRS, ali i SNS, koji se u međuvremenu ispunio migrantskom masom iz DS, gde je ona prethodno dospela iz zajedničkih rezervoara devedesetih. Tako oni na svoje profile 12. marta umeju da stave sliku puške kojom je ubijen premijer Đinđić ili da jednostavno pozovu na smaknuće mirovnih aktivista i aktivistkinja. Slučaj Radomira Počuče, bivšeg voditelja sa Pinka, aktuelnog PR-a Protivterorističke jedinice MUP-a Srbije, koji je sa tog mesta prošle jeseni gostovao u rijalitiju „Farma 5“, možda najogoljenije pokazuje kako ovaj mehanizam funkcioniše.

Magazin Glorija, poput emisije Balkanskom ulicom, predstavlja idealan poligon za normalizaciju slike društva. U njima „značajna imena istorije duha Beograda i Balkana“ dobijaju svojih pet minuta da se pred javnošću predstave kao mirni susedi koji ni mrava ne bi zgazili. Veselin Šljivančanin priča o bibliotekarskim danima u Hagu, dok se Radomir Počuča predstavlja kao deo srbijanskog džetseta, evropskih manira, koji pomaže ženi u kuhinji, rado nosi kecelju, tolerantan je i provodi više vremena ribajući i kuvajući nego gledajući televiziju. O ženama govori s poštovanjem. Ističe kako se u tom odnosu uvek mora sačuvati „pozitivan duh, malo šale kao začin a ponekad i blesave nepredvidljivosti“. Uglavnom to je lična karta ovog „markantnog voditelja“ sa Pinka koji se „proslavio“ čitajući vesti na toj televiziji. S druge strane, na njegovom Facebook profilu saznajemo da je „veliki ljubitelj oružja i adrenalinski zavisnik“. U vreme kada prelazi da radi za Jedinicu (očigledno legitiman derivat one Jedinice), saznajemo da se Počuča konačno „vratio kući“. Na svom profilu se hvali da se sa „fronta vratio kao protivterorista“ da bi kasnije „otišao u Vučitrn da postane policajac“ (jedan od šest jugoslovenskih centara za obuku policajaca). Taj vučitrnski policijski kadar, zaposlen kod odlazećeg premijera i ministra Ivice Dačića, mrskog neprijatelja terorizma, pre dva dana je pozvao „gospodu huligane“ na smaknuće Žena u crnom, koje su za taj dan najavile obeležavanje petnaest godina od zločina srpske vojske i policije nad albanskim civilima na Kosovu. Sam poziv na linč je zanimljiv kao tip diskursa koji se često koristi u javnosti a predstavlja spoj uljuđenosti i fašizma. PR Jedinice se u tom pozivu obraća huliganima i navijačima sa „gospodo“ (gospoda su Legija i Šarić, kao i ostale ubice i kriminalci) i zahteva od njih neki vid pomirenja, tj. da se ne tuku više međusobno, već da svoje borbene potencijale usmere kao legitimnom neprijatelju države, tj. ka Ženama u crnom. Gospoda huligani, kao što je poznato od ranije, u Počučinom apelu funkcionišu kao legitimno krilo srbijanskih bezbednosnih struktura, koje je toliko puta bilo aktivirano u akcijama države, od Arkanovih do Legijinih dana i potom. Gospoda huligani su se obračunavali sa svima koji su bili markirani kao antidržavni elementi iz prostog razloga što se identitet države tokom devedesetih godina izjednačio sa huliganstvom i nasilništvom, pa je bilo logično da je njegovi predstavnici i brane. Mnogo je slučajeva da su predstavnici huligana aktivirani nakon frontova i zločina kao službenici državne bezbednosti ili policije. Jedinica nažalost nikada nije rasformirana. Samo je izvršena disperzija kadrova koji su nastavili da funkcionišu u društvenim strukturama, medijima i militarnim formacijama, kao maligne ćelije.

Kada je nakon objavljivanja apela za smaknuće naišao na kritike, Počuča se nije pokolebao, već je nastavio sa aktivnostima na svom Facebook profilu. Pozvavši se na Ustav Republike Srbije, obrazložio je svoju aktivnost kao svoje pravo na „slobodu govora“. Njegov šef Ivica Dačić na sve to nije rekao ništa. Ni Dačićev šef – Vučić nije rekao ništa. Reagovao je zaštitnik građana Saša Janković, dok je državni sekretar u MUP-u rekao da će se sve ispitati i da Počučin ugovor o radu verovatno neće biti produžen. Razume se da taj šestomesečni ugovor neće biti raskinut sada nego jednom, u budućnosti, kada „istekne“, i kada se sve zaboravi. Zar da PR Jedinice najednom ostane bez plate, a tek je čestito počeo da radi. Uostalom, na svom profilu on je pored seksističkih i fašističkih stavova, izrekao i svoju duboku odanost ovom resoru: „No, da ukažem bukaču koji lovi statuse koji se ne slažu sa EU-ropskom politikom, ja sam ličnost koja RADI kao PR PTJ, imam pravo na sopstveno mišljenje kada NE RADIM, i jedino ako ispred Jedinice iznesem mišljenje – možete mi staviti soli na rep“. Politika se potrudila da odmah objasni javnosti da Počuča zapravo nije bio nikakav PR Jedinice niti je imao „policijska ovlašćenja“. Kako Politika prenosi, Počuča je zapravo bio zadužen za igraonicu pri MUP-u, tj. da seče slavski kolač, organizuje rođendan Jedinice i animira studenate Kriminalističko-policijske akademije prilikom njihove posete. To je, naravno, stav države u slučaju Počuča, kao što će nacističku organizaciju Naši, koja je Počučin spisak proširila za još trideset imena, predstaviti kao mešoviti hor koji nastupa o državnim praznicima.

Peščanik.net, 30.03.2014.

Srodni linkovi:

Vladimir Veljković – Pravoslavni fundamentalizam – lociranje neprijatelja

Saša Ilić – Gospoda huligani


The following two tabs change content below.
Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio 3 knjige priča: Predosećanje građanskog rata (2000), Dušanovac. Pošta (2015), Lov na ježeve (2015) i 3 romana: Berlinsko okno (2005), Pad Kolumbije (2010) i Pas i kontrabas (2019) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Jedan je od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Latest posts by Saša Ilić (see all)