Omaška

Čitam u beogradskom Blicu da je jedan od značajnijih donatora Saveza vojvođanskih Mađara – Nacionalni savet Mađarske. Možda je omaška u pitanju? Pretpostavljam, nadalje, da autor teksta nije mislio na Mađarski nacionalni savet jer, koliko je meni poznato, to političko telo ne pomaže (donacijama) ni jednu vojvođansku mađarsku stranku.

O Titu – drugačije

Čitajući knjigu velikobečkerečkog katoličkog biskupa Lasla Nemeta: U opčinjenosti stvorenog sveta, pada mi u oči jedna rečenica. „Tito je imao dobre odluke, on je bio sklon manjinama, jer je pomoću njih mogao lakše da drži u šahu veće nacije“. Ova rečenica, dakako, nije u skladu sa pogrdama onih neofitskih antititoista koji su, nekad, na sva usta slavili Tita. Velikobečkerečki biskup – svestrano obrazovan svetski čovek – pominje i masovne grobnice Mađara, a ne zaboravlja pri tom ni činjenicu da su partizani desetkovali i srpsku inteligenciju. Tačno zna koliko masovnih grobnica ima u Srbiji. Zna i to, dokle je trajao zaslepljeni ateizam i od kad je Savez komunista postao tolerantniji. Biskup, rodom iz Odžaka, samo je četiri razreda osnovne škole završio na mađarskom, pa je svoje školovanje nastavio na srpskom – i to je dokaz da onaj ko želi da ostane Mađar, taj će i da ostane Mađar, bez obzira na to, na kojem se jeziku školuje.

Da li je bilo zloupotreba?

Ovo pitanje postavlja u svojoj anketi internet portal na mađarskom jeziku Vajdasag Ma. Pita svoje posetioce da li je, prema njihovom mišljenju – ili iskustvu – bilo zloupotreba prilikom sastavljanja manjinskih biračkih spiskova. Odgovorilo je ukupno 817 posetilaca portala. Potvrdan odgovor na ovo pitanje dalo je 69 posto učesnika ankete. Sve to ne bi ni bilo vredno pomena, da postavljeno pitanje ne upućuje na – lična iskustva. Nije reč, naravno, o istraživanju javog mnjenja na reprezentativnom uzorku određenom po naučnim metodama, pa tako ova anketa nije ni merodavna, ali ankete koje organizujeVajdasag Ma često su veoma simptomatične. Međutim, u vezi sa svim tim, nameće se jedno drugo pitanje: zbog čega još nemamo nezavisnu, profesionalno osposobljenu i autonomnu instituciju koja bi, s vremena na vreme, obavljala stručne procene raspoloženja i očekivanja mađarske, ali naravno i ostalih manjina. Zašto ne postoji institut za istraživanje manjinskog javnog mnjenja?

O preživljavanju, o diktaturi i o revolucijama

Neprestano se prisećam tužne povesti o posmrtnoj književnoj sudbini mađarskog pesnika Đule Ilješa. Ponekad, iz pristojnosti, raznim povodima, zabeleže i njegovo ime, ali se i to sve ređe dešava. Pisac koji je od bilo koga drugog nosio na srcu pitanje mađarskih manjina izvan granica matice, i to mnogo ranije nego današnji politički govornici, naprosto je istisnut iz književne javne svesti, njegove pesme se više ne recituju ni na manjinskim svečanostima. Nije Ilješ, nego je sad Albert Vaš politički favorit. Ali to je još i manje zlo, jer je kič u sve snažnijoj ekspanziji. Pesnik, čije su pesme u trenucima njihovog nastanka delovale previše tradicionalno, danas u natražnjačkim ušima zvuče preterano moderno. Upravo je ovaj primer dokaz kakvo se srozavanje ukusa odigralo u tranzicionoj – najbezvrednijom subkulturom prožetoj – neofitskoj, masovnoj demokratiji. A tamo gde imamo ovako ozbiljne probleme s ukusom, po pravilu, imamo probleme i s demokratijom. Kultura Velikog brata i Farme provukla se i u parlament. Nova elita je više sklona jednostavnim pesmicama koje didaktički predočavaju stvarnost. Pa neka narod pleše i peva. Bolje je da ne čita pesme, dovoljno je ako pleše i peva, sa tog stanovišta Ilješeve pesme su danas puki – luksuz. Njegova dela su i u matičnoj zemlji obavijena učtivom tišinom, oni na levici smatraju da je preterano nacionalno obojen, a desničarima izgleda previše levo orijentisan. Jer, kao što su i Adi i Babič našli svoja mesta na levoj strani od Boga, tako je i njemu na levoj strani kucalo srce. Zazirao je od Hortija, nije bio oduševljen ni „gospodstvenom Mađarskom“ – kao što to propisuju današnji kodeksi pristojnosti. „Onaj ko živi tako da preživi: postaje dužnik“, glasi stih iz jedne njegove potresne, pozne pesme. Ali taj stih je posve nerazumljiv deci današnjeg samodopadljivog doba, koja pojma nemaju o preživljavanju i koja i ne slute koliko je teško preživeti nadmenu i oholu demokratiju. Ostvario se san i novih generacija. Evo dokle smo stigli. To je ono što ste zapravo i hteli, kažem s iskustvom onog koji je već što-šta preživeo. Preživeli smo meku diktaturu maršala Tita – tu diktaturu očinskog osmeha i strogog pogleda, preživeli smo plebiscitarnu, nacionalnim mesijanizmom prožetu diktaturu Socijalističke partije Srbije, kad su šoferi s Miloševićevim posterom na vetrobranu jurcali po džombastim, jarugavim putevima. Preživeli smo antiliberalnu revoluciju, kad su ortodoksni lovci na glave lovili „anarholiberale“ (ni do danas nisu prestali da ih love), preživeli smo i antibirokratsku revoluciju, jogurt-revoluciju, i mnoge druge revolucije – samo ona prava nikad nije došla. Prekalila nas je sudbina, pa ćemo valjda preživeti i ovu, bučnim turbofolkom zaogrnutu, pihtijastu, tajkunsku revoluciju, koju mnogi u vladajućoj i sveopštoj zbrci pojmova nazivaju kapitalizmom. Preživeće oni kojima će sudbina podariti nešto duži život.

Preveo Arpad Vicko

Autonomija.info,  27.08.2010.

Peščanik.net, 27.08.2010.