Romanopisateljka skenirala Karadžića pre nego što je javno proguslao? Karadžić lečio u Beču, letovao u Dalmaciji, rašljario po Havajima, izronio srpsku piramidu kod Nove Gvineje? Akuna matata? Kud se denu banalnost zločina, taman kada smo je konačno svi pročitali, i kada je postala standardni deo mislenog aparata kojim se služimo da zločin opišemo? Samo pitanje vremenskoga zasuka: Hana Arent je Ajhmana posmatrala tokom suđenja, i banalnost detektovala upravo iz pitoreskne prošlosti moći, nadutosti, besramne samouverenosti, cirkusa uniformi, oružja, rituala, bahatoga gacanja po krvi.

Folklor Ajhmana je doduše sasvim različit od guslarskoga, a ništa manje sulud i ekscentričan. Banalnost je ostala kada je sve ostalo oljušteno, na suđenju: tu banalnost ćemo sada gledati u suđenju Karadžiću. Retorika te banalnosti će se samo po performansu razlikovati od Šešeljeve. Razlika u drčnosti? Itekako: Ajhman se bojao smrtne kazne, haški optuženici toga straha nemaju.

Zato mi dozvolite da uopšte ne krenem po  klizavome putu koji direktno vodi u divljenje jatačkoj mreži, običnim ljudima ali Srbima, inventivnim nacionalnim mozgovima koji su sve te trikove smislili, uverenju da smo im “opet smestili” (svima drugima), itd. Karadžić je, zaštićen silama i institucijama koje su smatrale da poseduju patriotske kriterijume u takvim oblicima da pomoću njih mogu kukavički ubiti predsednika vlade i ispasti junaci, izvodio svoju malu i bednu predstavu.

U prvoj seriji Cirkusa Montija Pajtona pojavljuje se provincijalni policajac, koji na početku proganja zločince, ali se zatim gubi u svojoj umetnosti prerušavanja, pa na kraju samo nastupa kao: završnica ove briljantne karijere je, ako se ne varam,  da se pojavljuje kao “Ratty”, u kostimu pacova. Epizodu prate sjajni prikazi u novinama, koji samo podcrtavaju potpuni apsurd transformacije. zaštićen pomenutim silama, Karadžić je do mile volje mogao paradirati i u pacovskome kostimu, sa ogromnim uspehom u medijima i na javnoj sceni, u dubokoj narkozi od proleća 1999. Mogao je čitati pesme u Udruženju književnika Srbije, mogao je izlagati referate u SANU, mogao je poučavati versku geografiju na sastancima Obraza pa i na Bogosloviji, mogao je voditi seminare o relaksaciji za službenike banaka, prepoznat ili ne, sasvim je svejedno. Nije mu bila potrebna nikakva zavera svih vernijeh Srbalja, dovoljno mu je bilo da ga čuvaju mnogo, mnogo bolje nego Đinđića ili, jezik pregrizla, Tadića.

Jedino su se njegovi čuvari mogli bojati ponekoga nekontrolisanoga stranca ili domaćeg izdajnika. Drugim rečima, u takvom “okruženju” mogao je stalno i dosledno biti banalan, što je osnovna odlika njegovog uma. Tu istu odliku prepoznajemo kod većine vođa-vojnika-ubica jugoslovenskoga rata, bilo da su ozbiljno mešali karte, nameštali u pozadini, ili samo sudelovali u poboljšanju kulturnoga života na frontovima. Posvuda je primetan isti nivo “snalažljivosti” karakterističan za banalne i priglupe, naime priču na dve ravni: laž za one koji nisu deo grupe razumevanja, kulture intimnosti kako je naziva Majkl Hercfeld, čija je knjiga objavljena i na srpskome (XX vek Ivana Čolovića), istina uz namig za “naše”.

Primera radi, radikali obećaju redare i strogu kontrolu protiv nasilja na demonstracijama, i onda na najmanjim demonstracijama u poslednje vreme, bude ranjeno najviše policajaca  – ikada. Neću ići tako daleko da tvrdim da su policajci, naklonjeni toj političkoj opciji, sami podmetali svoja tela – naprotiv, reč je o političkoj grupaciji koja po definiciji, hladno i banalno, zastupa, priprema i izvodi nasilje koje je jedini izraz mislenosti grupe. Stvari su teže nego što izgledaju: u Holandiji je onomad zbog odgovornosti za srebreničke pokolje pala vlada, ali su se vojni zapovednici izvukli upravo na tome da su im Mladić i Karadžić prostački i banalno – lagali.

Laž je deo bele, pretežno protestantske kulture, severnoatlantskoga sveta sa obe obale, i smatra se lošom, koliko god mnoga društva na toj osnovi boluju od hronične hipokrizije. Naročito se smatra lošom ako je otkrivena. U kulturnoj intimnosti balkanskoga tipa, prepoznatljivoj i u mnogim islamskim kulturama, laž je deo kodifikovane komunikacije, i smatra se uspelom  ako je otkrivena – ali je neko vreme delovala. U banalnoj pripremi za svoje nastupe u Hagu, Karadžić već gusla o pretnji otrovom od strane Holbruka: uspeh kod naših je garantovan.

Zato se ne čudim, još manje divim romanopisateljki, publici guslarenja, i gadi mi se namigivanje naših našima. Karadžić je ušao u proces u kojem su mogućnosti da ode nekažnjen realne koliko i mogućnost da sedi koliko mu je dosuđeno. Biće dosadno, banalno, žalosno, žrtve će patiti još jedanput, ocenjivaće se njihova uverljivost, umetnica će u “projektu” porediti njihovo sećanje i realnost mrtvih, da bi utvrdila, u korist Karadžiću, da je njihovo sećanje netačno: dakle, žrtve ne postoje. Samo je jedna uteha: Hana Arent je imala pravo.

Peščanik.net, 01.08.2008


The following two tabs change content below.
Svetlana Slapšak, rođena u Beogradu 1948, gde je završila klasičnu gimnaziju i doktorirala na Odeljenju za antičke studije na Filozofskom fakultetu. Pasoš joj je bio oduzet 1968-73, 1975-76. i 1988-89. Zaposlena u Institutu za književnost i umetnost 1972-88. Predsednica Odbora za slobodu izražavanja UKS 1986-89, sastavila i izdala preko 50 peticija, među njima i za oslobađanje Adema Demaćija. Bila članica UJDI-ja. Preselila se u Ljubljanu 1991, gde je redovna profesorka za antropologiju antičkih svetova, studije roda i balkanologiju (2002-14), koordinatorka studijskih programa i dekanka na ISH (2004-14). Glavna urednica časopisa ProFemina od 1994. Umetnička direktorka Srpskog kulturnoga centra Danilo Kiš i direktorka Instituta za balkanske i sredozemne studije i kulturu u Ljubljani. Predložena, u grupi Hiljadu žena za mir, za Nobelovu nagradu za mir 2005. Napisala je i uredila preko 100 knjiga i zbornika, oko 500 studija, preko 3.000 eseja, nekoliko romana, libreto, putopise, drame; prevodi sa grčkog, novogrčkog, latinskog, francuskog, engleskog i slovenačkog. Neke od novijih knjiga: sa Jasenkom Kodrnja, Svenkom Savić, Kultura, žene, drugi (ur, 2011); Franc Kavčič in antika: pogled iz antropologije antičnih svetov (2011); Mikra theatrika (2011); sa Biljanom Kašić i Jelenom Petrović, Feminist critical interventions [thinking heritage, decolonising, crossings] (ur, 2013); Antička miturgija: žene (2013); Zelje in spolnost (2013); Leon i Leonina, roman (e-izdanje, 2014); Leteći pilav (2014); Kuhinja z razgledom (2015); sa Natašom Kandić, ur. Zbornik: Tranziciona pravda i pomirenje u postjugoslovenskim zemljama (2015); Ravnoteža, roman (2016); Preživeti i uživati: iz antropologije hrane. Eseji i recepti (2016); Kupusara. Ogledi iz istorijske antropologije hrane i seksualnosti (2016); Škola za delikatne ljubavnike, roman (2018); Muške ikone antičkog sveta (2018); Libreto za kamernu operu Julka i Janez, Opera SNG Ljubljana, premijerno izvedena 19.1.2017; Antična miturgija (2017); Muške ikone antičkog sveta (2018); sa Marinom Matešić, Rod i Balkan (2018); Mikra theatrika II: antropološki pogled na antično in sodobno gledališče (2018); Volna in telo: študija iz zgodovinske antropologije (2019); Moj mačkoljubivi život (2021); sa Aleksandrom Hemonom, Mladost (2021); Feminističke inscenacije (2021); Osvetnice, roman (2022); Grožnja in strah: razraščanje sovražnega govora kot orodja oblasti v Sloveniji (2022). Romani su objavljeni na slovenačkom i makedonskom. Dobitnica nagrada Miloš Crnjanski za knjigu eseja 1990, American PEN Award 1993, Helsinki Watch Award 2000, Helen Award, Montreal 2001, nagrade Mirko Kovač za knjigu eseja 2015, nagrade Mira ženskog odbora PEN-a Slovenije 2016, Vitalove nagrade Zlatni suncokret 2017.

Latest posts by Svetlana Slapšak (see all)