Andraš Urban, BH Dani

Andraš Urban, BH Dani

Predstava Andraša Urbana Čas anatomije, nastala po motivima čuvenog polemičkog djela Danila Kiša, protekle je sedmice premijerno izvedena na sceni Srpskog narodnog pozorišta iz Novog Sada. U intervjuu za Dane jedan od najznačajnijih pozorišnih reditelja sa prostora nekadašnje Jugoslavije objašnjava zašto Danila Kiša danas svojataju svi, naročito nacionalisti, šta se krije iza napada na Olivera Frljića i da li u društvima kakva su postjugoslovenska više uopšte vrijedi govoriti istinu

„Srpsko narodno pozorište iz Novog Sada ponudilo mi je pre nekoliko meseci da napravim predstavu po delu Danila Kiša. Odmah sam predložio da to bude Čas anatomije”, kaže Andraš Urban.

Zašto baš Čas anatomije?

Zato što sam želeo da se u pozorišnom smislu pozabavim Kišovim polemičkim delom, pomoću kojega bih, pomislio sam, mogao ponovo otvoriti pitanje odnosa stvaraoca, intelektualca koji slobodno misli i društveno-političkog okruženja u kojem živi. Takođe, sam naslov dela koje je, braneći se od napada čaršije da je njegova zbirka priča Grobnica za Borisa Davidoviča plagijat, Danilo Kiš napisao sedamdesetih godina prošloga veka, učinio mi se veoma inspirativnim: odnos umetnika i sredine kao reditelj sam pokušao da posmatram i kroz taj „anatomski pristup”.

U knjizi Pisanje ili nostalgija Mirko Kovač kaže kako je „povijest raspadanja počela tom hajkom na Danila Kiša, te Kišovim definitivnim odlaskom u Pariz”.

Mislim da je Mirko Kovač imao pravo. Jer, ako danas krenete da se bavite čaršijskim ogovaranjima i besmislenim optužbama za plagijat kojima je Kiš u to vreme bio izložen, videćete da su ti napadi najmanje bili motivisani književnim, estetskim ili umetničkim razlozima i da je iza svega stajao pokušaj političkog linča.

Pored toga, bilo je tu dosta sujete i nerazumevanja javnosti u odnosu na Kišov književni metod, kao i na sam sadržaj „sporne” zbirke Grobnica za Borisa Davidoviča. Čaršijski napad osrednjosti o kojem govorim kasnije je izrastao u ono što je u svakom smislu usledilo osamdesetih i devedesetih godina 20. veka. Tu pre svega mislim na širenje nacionalizma, koji je, kao „nova ideologija”, kod nas na velika vrata najpre ušao upravo preko kulture.

Kada već govorimo o nacionalizmu, Danilo Kiš je uvek bio zanimljiv i zbog nepripadanja, zbog identiteta koji se na neki način sastojao od neidentiteta, odnosno od njegovog stalnog preispitivanja.

Danilo Kiš je govorio da je on „poslednji jugoslovenski pisac”.

Pretpostavljam da to nije rekao slučajno i da mu je odmah bilo jasno kuda cela hajka koja je na njega krenula zapravo vodi. Kiš je, inače, bio čovek koji je izvanredno baratao i jezikom i formom i bio veoma odgovoran prema onome što piše i govori. U tom smislu je izjava koju ste naveli značajnija.

Moram da priznam da su mi danas veoma zanimljive interpretacije u kojima je Kiš ne izgnanik i meta, već – miljenik; pisac i čovek kojeg svi odjednom vole. Pored velikog broj doktorskih radova na temu Kišovog dela, što je dobro, poslednjih godina primećujemo da se nacionalisti veoma interesuju za njega, da ga tumače i svojataju. I nisu jedini: Kiša manje-više danas svi svojataju, uglavnom zanemarujući činjenicu da su upravo vrednosti koje Kiš simbolizira u koliziji sa onim što veliki broj njegovih „tumača”, mislim pre svega na nacionaliste, u javnosti predstavlja.

Uoči premijere Časa anatomije rekli ste da se pomoću ove predstave kao reditelj obračunavate i sa sobom i sa društvom u kojem živite. Sa čim konkretno?

Kada se u nekoj predstavi bavite stvarnošću u kojoj živite, kada pokušavate da govorite istinu, neminovno ulazite u obračun sa društvom. Istovremeno, svaki put kada na scenu postavljate neki komad, suočavate se sa sopstvenim dilemama, otvarate bezbroj pitanja, trudite se da nađete odgovore, čime ulazite i u obračun sa sobom. I to ne samo kao stvaralac, već i kao gledalac. Hoću da kažem da moj cilj nije da pravim predstave koje će uvek govoriti isključivo o tuđima manama ili greškama, o nečemu što je van nas samih. Uostalom, zar preispitivanje nije jedan od osnovnih principa stvaralaštva uopšte?

Kada govorimo o problemima društava u kojima živimo, moramo se vratiti na pojam čaršije i osrednjosti, koje tako često u svom Času anatomije pominje Danilo Kiš. Naime, današnji nametnuti komesari u kulturi gori su, brutalniji od onih jugoslovenskih komesara iz vremena socijalizma. Pokušaj arbitriranja o tome šta se i na koji način u kulturi može reći nužno vodi do kastriranja same kulture i progresivne umetnosti uopšte. Po mom sudu, velike institucije kulture morale bi podržavati projekte koji su progresivni, smeli, istiniti i važni za zajednicu, a ne ono što se uglavnom forsira.

Šta se forsira?

Imam utisak da se forsiraju predstave koje ne govore ni o čemu, koje se bave razonodom nižeg ranga i koje, najzad, imaju za cilj afirmaciju nacionalne, konzervativne umetnosti. Nažalost, nakon takvih predstava publika iz pozorišta izlazi ushićena, jer je dobila potvrdu da pripada određenoj „izabranoj” naciji. Što je izuzetno glupo, ako hoćete i debilno.

Koliko danas ona druga vrsta umjetnosti, angažovanog pozorišta recimo, može biti opasna po samog autora? Pretpostavljam da pratite šta se posljednjih sedmica događa sa Oliverom Frljićem u Poljskoj.

Verujući da bi pozorište trebalo da bude prostor slobodnog razmišljanja i slobodnog stvaranja, veoma mi je zanimljivo kada vidim kakve sve reakcije određena scena u nekoj predstavi može da izazove kod gledaoca. Nažalost, umesto da razgovaraju o samoj predstavi ili autoru, o konkretnom pozorišnom činu, tj. o onome što se događa unutar predstave, u većini slučajeva polemika se svodi na nestručna tumačenja, manje-više bazirana na predrasudama, na ostrašćenosti onih koji sebi daju za pravo da tumače nečiji rad. Sličan problem smo imali i sa predstavom Čas anatomije, i to pre nego što se uopšte pojavila na pozorišnoj sceni. Svi ti pozivi na linč, sve poruke koje i Olivera i druge reditelje dovode u situaciju da se osećaju nesigurnim veoma su opasne. Baš kao što je opasno to što vas kao autora namerno pomere na marginu samo zato što niste „podobni”, čime otvaraju prostor rulji da krene da vam preti. Uostalom, setite se kako je Frljićevo Naše nasilje i vaše nasilje prošlo na MESS-u. Zanimljivo, ista predstava je kod nas u Subotici odigrana u veoma ugodnoj atmosferi.

Kako to objašnjavate?

Subotica je manja sredina, a MESS kao pozorišni festival ima drugačiju komunikaciju sa publikom. U svakom slučaju, žalosno je ako je sfera sivog političkog aktivizma – svejedno da li je reč o Sarajevu ili o Varšavi – zaista u stanju da se bez ikakvog pravog pozorišnog razloga, namernim plasiranjem pogrešnih informacija, manipulacijama i igranjem na kartu nedostatka tolerancije, do te mere umeša u kulturu da vi dovedete u pitanje čak i samo prikazivanje pozorišne predstave.

Osim što ste u generacijskom smislu bliski, ima li nešto u autorskom pristupu, u estetici što je jednako blisko Oliveru Frljiću i Vama? Vašoj generaciji jugoslovenskih pozorišnih reditelja pripadaju i Dino Mustafić, Kokan Mladenović…

U Času anatomije citiram dvojicu reditelja: Olivera Frljića, odnosno deo iz njegove predstave Kukavičluk…

Koji dio?

Onaj u kojem se izgovaraju imena žrtava genocida u Srebrenici. Drugi reditelj kojeg citiram je Ljubiša Ristić: uzeo sam deo iz njegove Mise u A-molu, predstave rađene po Kišovoj Grobnici za Borisa Davidoviča.

Kada je reč o autorima koje ste spomenuli, ne verujem da se može govoriti o sličnosti u estetskoj ravni; pre bih rekao da sličnost možda postoji u smislu pristupa određenom problemu. U svakom slučaju, važno je da svaki od nas radi onako kako veruje da je najbolje. Ako nekoga od nas taj način izdvoji od ostalih…

Znate li da je Vas nedavno „izdvojio” Ljubiša Ristić, rekavši u nekom intervjuu da ste najtalentovaniji reditelj te generacije u bivšoj Jugoslaviji?

Ne, nisam to znao… Ristićevu Misu u A-molu, nastalu osamdesetih godina prošloga veka, nisam uzeo slučajno: reč je o jednoj od najveličanstvenijih predstava koje sam video u životu. Naravno, u međuvremenu se promenila percepcija teatra, odnos prema određenim problemima, u šta sada ne bih ulazio. Ipak, činjenica je da sam, budući rođen 1970. godine, deo generacije odrasle u vreme dok je još postojao takozvani jedinstveni jugoslovenski kulturni prostor. Imao sam dvadeset i dve godine kada sam počeo da režiram baš u teatru koji je predvodio Ljubiša Ristić u Subotici; istovremeno, to je bio početak raspada kulturnog prostora o kome sam govorio. Nedugo nakon moje prve velike premijere, predstave Vojcek, već je izbio rat u Jugoslaviji, krenuo je rat u BiH, što potvrđuje da smo, nažalost, do tog zajedničkog jugoslovenskog kulturnog prostora kao generacija stigli prekasno – onda kada je nestao.

Zanimljivo je da me ta priča o jedinstvenom jugoslovenskom kulturnom prostoru kao o nečemu što sam, ne svojom krivicom, u mladosti propustio i u šta možda kao mlad reditelj i nisam toliko verovao, prati i danas. Doduše, sada je to nova realnost sa kojom se polako upoznajem radeći u teatrima na prostoru bivše Jugoslavije, spram koje, inače, nemam nostalgiju. Tim pre što mislim da je jugonostalgija licemerno i lažno osećanje, pre svega zato što verujem da su manje-više svi koji se danas nostalgično sećaju SFRJ devedesetih veoma dobro znali do čega će dovesti njihova odluka da odu „kod svojih”, da za njih glasaju. U tom smislu se često pitam šta današnjim „jugonostalgičarima” zapravo nedostaje: bratstvo-jedinstvo ili socijalizam.

Šta Vi mislite?

Mislim da im nedostaje socijalizam u smislu sigurnosti koju nam je svima ta država davala. Radeći nedavno u Sarajevu predstavu What is Europe, shvatio sam, recimo, da mladi ne razumeju da su u vreme SFRJ ljudi nakon završenog fakulteta dobijali zaposlenje, da je država imala odgovornost prema građaninu kakve odavno nema. Ali, pitali ste me o onome što ste nazvali angažovanom umetnošću… Postoji značajna razlika između onoga što je ozbiljno bavljenje umetnošću i onoga što je vrsta „main stream angažovanosti”, iza koje se zapravo krije vrsta snobizma, fenseraja. Jer, fancy je biti „angažovan”, pogledati predstavu tokom koje ćemo svi na sat i po biti levičari. Kasnije ćemo otići mirno kući jer nam je to što smo videli „angažovanu” predstavu dalo iluziju da smo i sami učestvovali u „buntovništvu”, u „pobuni”, u nekom sličnom činu. A to nije to.

O jedinstvenom jugoslovenskom kulturnom prostoru sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga vijeka dosta su govorili Ljubiša Ristić i njegovi u KPGT-u. Vi ste, kažete, počeli da režirate u momentu kada je, zajedno sa SFRJ, taj prostor nestao. Jeste li time nešto izgubili, šta mislite?

Iako, ponavljam, nisam jugonostalgičar, ipak se često pitam da li sam démodé ako govorim o problemu Jugoslavije. Budući da smo veliki deo života ipak proveli u toj zemlji, bilo je, da ‘prostite, veoma zajebano tražiti i nalaziti novi identitet. U tom smislu, da, svi smo raspadom SFRJ dosta izgubili. Bez obzira na to što sada već decenijama živimo u drugačijim okolnostima, što su neki od nas taj rat preživeli, što su ostali bez identiteta, niko se, imam utisak, i dalje ne usuđuje pošteno ući u obračun sa onim što je prethodilo tom sukobu. Upravo zato i nemamo završenu priču o ratovima devedesetih, o zločinima i masovnim ubistvima, koji se samo koriste za diplomatsku trgovinu u smislu teranja „druge strane” da se sama obračunava sa vlastitim gresima. Nažalost, naš rat još traje i trajaće sve dok određene zajednice ne smognu snage da počnu preispitivanje. Trenutna politika, bojim se, ne dozvoljava čoveku da priđe ni blizu tom problemu, a kamoli da ga pošteno otvori. U međuvremenu, nove generacije odrastaju na „novim ideologijama”, koje su zapravo tek kopije starih.

Kojih starih? Šta su te generacije dobile kao „novi identitet”? Evropu…

Mislim da ovde gde živim, u Vojvodini, nikada nije bilo upitno jesmo li deo Evrope. Što, čini mi se, ne bismo mogli reći za BiH. Naravno, prirodno je da se s vremenom sadržaj Evrope o kojoj smo sanjali menjao i da u njoj ima mnogo toga što nam se ne dopada. Sa druge strane, imam utisak da smo svi mi Evropu uvek doživljavali kao utopijski prostor ljudskih sloboda, boljeg načina života, specifične kulture i umetnosti. Drugim rečima, verovali smo da Evropa označava sve ono što je dobro u odnosu na društvo u kojem živimo. Ispostavilo se da je reč o dosta subjektivnom pristupu. Deklarativno, sve nekadašnje jugoslovenske republike zaista teže članstvu u EU. Da, ali gde se to vidi? U diplomatskim susretima, u zvaničnim i poluzvaničnim nastupima naših političara koji ponavljaju da EU podrazumeva i to da se naše divlje zemlje moraju složiti sa stvarima o kojima kao društva i nemamo naročito dobro mišljenje, i to samo zato što bismo zbog tog slaganja jednoga dana mogli biti nagrađeni nekom olakšicom ili drugom vrstom nadoknade. Kod nas se gotovo svaki zakon usklađuje sa zakonom EU uz isti komentar: to moramo zbog glupih Evropljana koji ne razumeju da je upravo u načinu života na Balkanu suština i lepota postojanja. Ovde se nijedna evropska vrednost ne prihvata zbog toga što sami verujemo da je dobra. Umesto toga, priča o Evropi postaje priča o nagradama, o finansijskim nadoknadama. I to pod uslovom da se ništa ne menja ni u društvu ni unutar nas samih.

Evo, premijer Aleksandar Vučić kaže da je Srbima neophodna „promena svesti”.

Pa, menjajte je onda, napokon! Ali, gde se to uopšte menja svest?! Naši nacionalisti govore kako je Evropa jedina alternativa, dok istovremeno ispod stola konstantno raspiruju nacionalizam. Često i u antievropskom kontekstu. Pritom, jeste li primetili kako se evropski nacionalisti veoma dobro slažu sa ovima našima?

„Odrastao sam u složenoj državi, ne u nacionalnoj. Posle raspada, ostao mi je jedan grad, Novi Sad, kao poslednja slamka”, rekao je Laslo Vegel, sa kojim kao reditelj dugo sarađujete. Šta je Vama ta „poslednja slamka”? Pozorište?

U pozorištu se, baveći se stvarnošću, realnošću u kojoj žvim, sukobljavam sa istim tim svetom. Procesi o kojima govorim veoma su bolni, pa je i mojim saradnicima i meni prilično teško da sa optimizmom pripovedamo o onome što nas čeka. Zašto? Uzmite Vojvodinu: nakon raspada Jugoslavije, možda je samo Vojvodina bila realna naslednica nekadašnjeg jugoslovenskog višenacionalnog, multikulturnog društva i sklada. Tu vrstu zajedništva i šarolikosti ovde ste mogli videti na svakom koraku. Toga više nema. Odavno. Kako u Subotici, tako i u Novom Sadu, gde ti pojmovi možda postoje tek kao ostatak prošlosti. Kada je o kulturnoj politici reč, u Subotici, recimo, odavno nemate ništa što nije main stream.

Šta to znači?

To znači da se Subotica danas definiše kao srpski grad. Ne govorim u teritorijalnom smislu. Kao Mađar, u onoj Jugoslaviji bio sam isto što i danas – manjina. Govorim, dakle, pre svega o duhu grada u kojem živim i radim. Veoma je bolno gledati taj „novokomponovani” i u neku ruku nasilan proces, znate… I gde je onda građanstvo većinskog naroda koji ne dozvoljava tu promenu, koji joj se suprotstavlja?! Zašto to kvaziprogresivno ili opoziciono građanstvo ćuti dok se menja identitet jednog grada?! Zašto dozvoljavaju da desnica radi što hoće? A upravo se događa. I to nije samo političko pitanje…

Nego?

Nego i kulturno, civilizacijsko ako hoćete. U predgovoru za Čas anatomije napisao sam da ono što se u mojim predstavama doživljava kao političko pitanje za mene znači i pitanje samog pozorišta koje stvaram. To pozorište nije uteha, nije bekstvo; ono je nešto čime se bavim; način da kažem ono što mislim, što osećam, što je istina. Najkraće, pozorište je moj život.

Lik u jednoj Vašoj predstavi kaže kako „govoriti istinu danas može svaka budala”. Mislite li da u ovakvim društvima uopšte vrijedi govoriti istinu?

Vredi zato što je to odlika svake dobre umetnosti.

BH Dani, 10.03.2017.

Peščanik.net, 09.03.2017.

Srodni link: Novosti: Oliver Frljić – intervju