Foto: Rade Vilimonović

Foto: Rade Vilimonović

Ne znam, možda bi u Vučićevom kabinetu trebalo da sedi i neko trezveniji, ko bi mu ukazao – bar ponekad, ne mora svaki put – na poneku omašku koja mu se, je li, u žaru borbe omakne. Ko bi smeo da kaže: napravili ste „lapsus lingve“, šefe. Ili, ako to nije moguće, onda bar neko malo aljkaviji, ko ne bi tako prilježno i precizno beležio i dalje prenosio sve izjave predsednika Vlade i izabranog predsednika Republike Srbije. Izgleda, međutim, da je tako nešto još manje moguće. Prosto, tako su tamo svi nabaždareni.

Razumljivo je, čini mi se, kad političari obećavaju. To je njihov posao i može se desiti da se u tom projektovanju bolje budućnosti zanesu. Što ne znači da preko toga treba olako prelaziti i da im kad preteraju, u pogodnom času, najbolje na izborima, ne treba otkazati poverenje. Naprotiv.

Ali, kad počnu da ignorišu, tj. ispravljaju i prefarbavaju stvarnost, pa još kad im to postane svakodnevna navika, onda je to nešto sasvim drugo. U takve „ekscesne“ situacije spada recimo i najnovija Vučićeva izjava tokom boravka na konferenciji „Jedan pojas, jedan put“ u Pekingu. „Našu putnu infrastrukturu smo razvili u poslednje dve godine više nego u prethodnih 60“, rekao je, prema zvaničnim informacijama iz Vlade Srbije, njen prvi ministar u Kini.

To je u rangu one nezaboravne i činilo se nenadmašive izjave Milana Baćevića da će Kina u ovaj region investirati 10.000 milijardi evra. Pri čemu je, da podsetimo, nekadašnji ministar rudarstva a današnji ambasador Srbije u Kini, pogrešio za samo tri nule.

S obzirom na tako svetlu budućnost, Vučiću nije preostalo ništa drugo nego da prosvetli sadašnjost. Pa je rekao to što je rekao, da ne ponavljamo, sramota je.

Mora da su se lideri „najmnogoljudnije zemlje sveta“, navikli na svakakva i čudesa i pošasti, zagrcnuli kad su to čuli – možda je neko od njih i pomislio: pa ovaj Vučić, koji dolazi iz tako male zemlje na brdovitom Balkanu, nadmašio nas je u onome što smo sami izmislili – jer iza njih stoje stručne službe koje ih sigurno o svemu pažljivo i tačno obaveštavaju. Lako je, međutim, predsedniku Siju i premijeru Liju – nadamo se da nam neće zameriti zbog ove tipično srpske intimizacije – jer oni će ostati tamo daleko, a mi ćemo morati da živimo sa našim premijersednikom, što reče Velikić.

Šalu na stranu, jer đavo je stvarno odavno odneo šalu, Aleksandar Vučić sve više liči na Slobodana Miloševića. Kao što je Sloba, naime, manje probleme rešavao praveći veće, tako i Alek manje neistine potiskuje većim. Setimo se samo njegovih (prošlogodišnjih) izjava da je „posle 17 godina, ovo prva godina da imamo suficit u budžetu“ ili da „takve ekonomske rezultate Srbija nije imala od Drugog svetskog rata naovamo“ i sličnih, a bilo ih je dosta, da ih sad ne navodimo.

Na putu kojim je krenuo premijer Srbije, trebaće nam svima pojas za spasavanje.

Peščanik.net, 17.05.2017.

Srodni linkovi:

Mijat Lakićević – Vučić na Dinkićevom putu

Mijat Lakićević – Lider na repu


The following two tabs change content below.
Mijat Lakićević, rođen 1953. u Zaječaru, završio Pravni fakultet u Beogradu 1975, od 1977. novinar Ekonomske politike (EP). 90-ih saradnik mesečnika Demokratija danas (ur. Zoran Gavrilović). Kada je sredinom 90-ih poništena privatizacija EP, sa delom redakcije stupa u štrajk. Krajem 1998. svi dobijaju otkaz. 1999. sa kolegama osniva Ekonomist magazin (EM), gde je direktor i zam. gl. i odg. ur, a od 2001. gl. i odg. ur. 2003. priređuje knjigu „Prelom 72“ o padu srpskih liberala 1972. 2006. priređuje knjigu „Kolumna Karikatura“ sa kolumnama Vladimira Gligorova i karikaturama Coraxa. Zbog sukoba sa novom upravom 2008. napušta EM (to čine i Vladimir Gligorov, Predrag Koraksić, Srđan Bogosavljević…), prelazi u Blic, gde pokreće dodatak Novac. Krajem 2009. prelazi u NIN na mesto ur. ekonomske rubrike. U aprilu 2011. daje otkaz i sa grupom kolega osniva nedeljnik Novi magazin, gde je zam. gl. ur. Dobitnik nagrade Zlatno pero Kluba privrednih novinara. Bio je član IO NUNS-a. Sa Mišom Brkićem ur. TV serije od 12 debata „Kad kažete…“. Novije knjige: 2011. „Ispred vremena“ o nedeljniku EP i reformskoj deceniji u SFRJ (1963-73); 2013. sa Dimitrijem Boarovim „Kako smo izgubili (Našu) Borbu“; 2020. „Desimir Tošić: Između ekstrema“; 2022. „Zoran Đinđić: prosvet(l)itelj“.