Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Govoreći na nekoj „nacionalnoj“ televiziji, Dragoslav Bokan je za pristalice aktuelnog režima koristio ličnu zamenicu „mi“, dok je protivnike režima označavao sa „oni“.

Voditeljki to valjda nije bilo dovoljno atraktivno pa je u jednom trenutku upitala: „ko smo to mi, a ko su oni? “

Na to je Bokan kao iz puške odgovorio: „mi smo ljudi, a oni su zveri“.

Svašta smo videli i čuli na političkoj sceni Srbije otkako je u njoj zavladala demokratija (pošlo se od zgubidana, da bi se preko izroda, terorista i ustaša, stiglo do talibana) ali ovako nešto nismo. Da neko građan(k)e Srbije nazove zverima samo zato što ne podržavaju jednu političku ličnost, tj. aktuelnu vlast, to još nije bivalo. To ni u svojim najmračnijim danima nije radio čak ni Vojislav Šešelj.

Ova Bokanova izjava, međutim, nije izazvala takoreći nikakvu pažnju javnosti. Prošlo je od nje više od mesec dana a reakcija jedva da je bilo. U nekim TV emisijama su je doduše ismevali što je legitiman (i lekovit) pristup, ali nije dovoljno. Jer to, doduše, jeste komično, ali je mnogo više tragično.

Jeste da su dve strane na političkoj sceni Srbije prilično zavađene, ali ipak se očekivalo da neki Vučićevi branitelji – iz redova profesora, advokata, novinara (ne mislim tu na ove iz raznih dezinformera) – dignu glas protiv ovog, blago rečeno, patološkog govora mržnje. Oni se, uostalom, žestoko pobune protiv svake „dehumanizacije“ Aleksandra Vučića na društvenim mrežama, ali im ova Bokanova dehumanizacija svakog čoveka koji se na ovaj ili onaj način suprotstavlja režimu nije zasmetala – iako je, zapravo, mnogo malignija i opasnija.

Jer, ako su Vučićevi politički oponenti zveri – onda su protiv njih dozvoljena sva sredstva: od vezivanja, preko zatvaranja i prebijanja, do ubijanja; možete da pustite mašti na volju.

Sa druge strane, za razliku od suludih tviteraša, ničim sputanih i ni od koga kontrolisanih – osim ako nisu u službi službe, što se ne može isključiti – Dragoslav Bokan nije nikakav anonimus niti lice s periferije života i politike. Reč je, između ostalog, o predsedniku Upravnog odbora Narodnog pozorišta, dakle čelniku jedne od najznačajnijih nacionalnih kulturnih institucija, što znači kreatoru, zastupniku i promoteru kulturne politike vladajuće stranke. I ne samo to, Bokanovo polje delovanja mnogo je šire, ono ide daleko izvan granica kulture u užem smislu; on je postao glavni ideolog vladajuće stranke potisnuvši sa tog mesta donedavno neprikosnovenog „crvenog vojvodu”, kako su vođu radikala zvali dok je paktirao sa Mirjanom Marković. Svrgnuti Šešelja, to zaista nije lako, to treba zaslužiti.

Ni to, međutim, nije sve. Ovih dana je Dragoslav Bokan, koji je onako slavno i patriotski pobegao iz Knina, dobio novo priznanje i još važnije zaduženje. Poverena mu je glavna sporedna uloga u kampanji za lokalne izbore u Srbiji. On zapravo govori ono što gospodar misli. Kao čovek koji građan(k)e Srbije deli na ljude i zveri, Bokan šalje jasnu i nedvosmislenu poruku srpskom narodu: vi koji glasate za Vučića, vi ste ljudi, a oni koji glasaju za opoziciju, za studente, recimo, oni su zveri.

I to je, u suštini, Vučićev jedini pravi izborni slogan: mi smo ljudi, a vi ste zveri.

Kakva porodica, kakvi bakrači.

Peščanik.net, 26.03.2026.


The following two tabs change content below.
Mijat Lakićević, rođen 1953. u Zaječaru, završio Pravni fakultet u Beogradu 1975, od 1977. novinar Ekonomske politike (EP). 90-ih saradnik mesečnika Demokratija danas (ur. Zoran Gavrilović). Kada je sredinom 90-ih poništena privatizacija EP, sa delom redakcije stupa u štrajk. Krajem 1998. svi dobijaju otkaz. 1999. sa kolegama osniva Ekonomist magazin (EM), gde je direktor i zam. gl. i odg. ur, a od 2001. gl. i odg. ur. 2003. priređuje knjigu „Prelom 72“ o padu srpskih liberala 1972. 2006. priređuje knjigu „Kolumna Karikatura“ sa kolumnama Vladimira Gligorova i karikaturama Coraxa. Zbog sukoba sa novom upravom 2008. napušta EM (to čine i Vladimir Gligorov, Predrag Koraksić, Srđan Bogosavljević…), prelazi u Blic, gde pokreće dodatak Novac. Krajem 2009. prelazi u NIN na mesto ur. ekonomske rubrike. U aprilu 2011. daje otkaz i sa grupom kolega osniva nedeljnik Novi magazin, gde je zam. gl. ur. Dobitnik nagrade Zlatno pero Kluba privrednih novinara. Bio je član IO NUNS-a. Sa Mišom Brkićem ur. TV serije od 12 debata „Kad kažete…“. Novije knjige: 2011. „Ispred vremena“ o nedeljniku EP i reformskoj deceniji u SFRJ (1963-73); 2013. sa Dimitrijem Boarovim „Kako smo izgubili (Našu) Borbu“; 2020. „Desimir Tošić: Između ekstrema“; 2022. „Zoran Đinđić: prosvet(l)itelj“.

Latest posts by Mijat Lakićević (see all)