Foto: Predrag Trokicić

Foto: Predrag Trokicić

Zapis nakon završne „javne“ debate o predlogu Strategije razvoja kulture

Sve je počelo jednim neočekivanim telefonskim pozivom, negde sredinom juna, kada je nacrt Strategije razvoja kulture Republike Srbije 2017-2027. već odavno bio u javnom opticaju, a u marginalizovanim nezavisnim medijima se nanizao priličan broj kritičkih komentara kako na nacrt tako i na netransparentni rad Ministarstva kulture. Stajao sam pred vratima stana, pokušavajući da ime čoveka koji me je pozvao spojim sa slikom koju sam negde u podsvesti imao o njemu. Ime je bilo zvučno – Nino Brajović, državni sekretar za informisanje i medije – a još zvučnija afilijacija koja je usledila: zvao me je po nalogu ministra kulture Vladana Vukosavljevića. Pomislio sam da se sprema javna debata o Strategiji, pa je Ministarstvo odlučilo da pozove novinare koji se bave kulturnom politikom kako bi na njoj učestvovali i uložili primedbe. „Ne“, rekao mi je glas s druge strane dok sam ja polako shvatao ko je državni sekretar bio tokom devedesetih, a ko je danas: „Naš ministar je veliki demokrata i on voli da priča i sa onima koji ga hvale kao i sa onima koji ga kritikuju, a vi imate popriličan broj negativnih napisa o Ministarstvu…“ „Pa, čekajte“, rekao sam, „vi biste da nasamo razgovaramo u Ministarstvu?“ „Da“, potvrdio je sekretar Brajović, „ministar bi da malo popriča s vama“. „A tako… A kada to?“ „Pa, evo, recimo, prekosutra u devet, ako vam odgovara“. „Čekajte, a otkud vama moj broj?“ „Znate, ja sam bio novinar nekad, malo sam se raspitao…“ „Nije vam bilo teško, je l’ da?,“ osmehnuo sam se gorko. „Ne, uopšte… Pa, to mi je profesija“, potvrdio je državni sekretar za medije. „Dobro, javiću vam se sutra i reći ću vam da li dolazim“, odgovorio sam i pitao: „Je l’ ovo vaš broj?“ „Da, da, to je moj službeni broj… Javite se, čekamo vas…“

Nisam otišao na taj razgovor u četiri oka sa ministrom Vukosavljevićem. Kada sam sutradan poslao poruku sekretaru Brajoviću, poručivši mu da su moji stavovi javni i da od njih očekujem odgovore u javnosti a ne „u četiri zida“, što je okoštala metafora za čitavu javnu debatu o Strategiji, sekretar mi je odgovorio da je sve to tačno, ali da ja „ne hajem za činjenice kada je Ministarstvo u pitanju“. Na kraju sam se zapitao kakav bi to razgovor bio sa ministrom, svakako neka vrsta forsiranog suočavanja sa činjenicama o radu tog resora Vlade, kojima javnost ne raspolaže ili kritički nastrojeni komentatori ne žele da ih usvoje. Pretpostavljam da takve metode Ministarstvo informisanja nije koristilo u bližoj prošlosti, dok su devedesetih, naročito u vreme ministrovanja Aleksandra Vučića, svakako imali mnogo „efikasnije“ tehnike „suočavanja s činjenicama“. Toga je bio svestan i sekretar Brajović. Verovatno i sam ministar Vukosavljević, kome demokratija leži na srcu koliko predsedniku pomirenje u regionu.

Odgovor mi, međutim, nije stigao sve do juče, kada je u amfiteatru Narodne biblioteke Srbije održana poslednja sesija u ciklusu javnih debata o nacrtu Strategije. Dok sam slušao ministra i njegove specijalne pomoćnike za pitanja digitalizacije praznine (dr Vuka Vukićevića), genocida nad Srbima (Dragana Hamovića), ugroženog srpstva (prof. dr Veljka Brborića) i vekovno ugroženog ćiriličnog pisma (prof. dr Aleksandra Milanovića), shvatio sam da je ovakva Strategija proizašla iz jednog izuma „polihistora Milorada Ekmečića“, koji je početkom devedesetih u Muzeju primenjene umetnosti napravio izložbu o genocidu nad Srbima. To je ideološki aksiom Vučićeve politike, komponovan kao Kim Džong Unova hidrogenska bomba, nabijena nuklearnim eksplozivnim otpadom iz devedesetih i presvučena košuljicom evropske retorike o digitalizaciji baštine. Tako je komponovana i Vlada Republike Srbije (Dačić-Brnabić), takav je i Vučić sam.

Nakon sat vremena izlaganja ministra i njegovih pomoćnika, usledila je sesija predviđena za javnu debatu. Ali tu se moralo uredno prijaviti i napisati pitanje koje učesnik želi da postavi autorskom timu Strategije „koja se u Srbiji čekala vekovima“. Bez toga nema razgovora, što su predstavnici Nezavisne kulturne scene Srbije (NKSS) izbegli pozvavši aktere u kulturi na bojkot. Nakon njihovog odlaska, ministar Vukosavljević se ironično osmehnuo, rekavši kako je to bio „trijumf demokratije na delu“. A onda je pozvao na „ozbiljan rad“. Generalni utisak o obrazloženjima Vukosavljevića i njegovih pomoćnika je demagogija i statistika u ratu protiv argumenata. Kada je reč o potpisnicima proglasa NKSS (njih oko 80), ministar izlazi sa statističkim podacima kako u Srbiji postoji oko 3.000 hiljade nevladinih organizacija koje se bave kulturom, od Sumrakovca do Bezdana, te da su valjda tih 2.920 kulturnih subjekata (koji se nikada nisu izjasnili o bilo kom pitanju kulture, niti će to učiniti) važniji od ovih osamdesetak „koji sebe nazivaju nezavisnom kulturnom scenom“.

Vrhunac demagogije ministra i njegovih pomoćnika je stav da njihova Strategija predstavlja ideološki neutralan dokument, koji se bavi planiranjem kulture, pravnim legislativama i strateškim unapređenjem standarda u kulturi. Zanimljivo je i da su stručnjaci iz oblasti muzeologije, plesa, filma i vizuelnih umetnosti govorili o svojim oblastima, kao da to nema nikakve veze sa bazičnim dokumentom u koji su uklopljeni i iz kojih proizlazi svaki budući korak u kulturi.

Sada je sasvim izvesno da će ovakva Strategija u oktobru biti pred skupštinskim Odborom za kulturu kojim predsedava Maja Gojković. Isto tako, izvesno je da će biti usvojena na zadovoljstvo ministra Vukosavljevića, njegovih pomoćnika, te premijerke i naravno – predsednika. Od Vučića se drugačija strategija osim ove vojne i nije mogla očekivati. Ali od nezavisne kulturne scene se očekuje više angažmana, rada i organizovanije borbe za drugačije uređeno polje kulture u Srbiji. Kao i najava nekih opozicionih stranaka da će bojkotovati izbore u Beogradu, tako i poziv na bojkot debate o Strategiji već unapred ostavlja široki prostor za nesmetani rad desnice u čijim rukama je vlast danas. Nakon njihovog usvajanja ovakve Strategije uslediće deset žestokih godina odmazde nad svima koji ne nose Vučićeve čizme. Tada će biti kasno.

Peščanik.net, 29.09.2017.

Srodni linkovi:

Saša Ilić – Strategija podivljavanja

Saša Ilić – Za Deklaraciju spremni!

Saša Ilić – Cveće zla

Dejan Ilić – Ministar i njegovi stratezi

Saša Ilić – Strategija regresije kulture


The following two tabs change content below.
Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio 3 knjige priča: Predosećanje građanskog rata (2000), Dušanovac. Pošta (2015), Lov na ježeve (2015) i 3 romana: Berlinsko okno (2005), Pad Kolumbije (2010) i Pas i kontrabas (2019) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Jedan je od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Latest posts by Saša Ilić (see all)