Foto: Predrag Trokicić

Foto: Predrag Trokicić

Mesecima već traju pripreme platforme kulturne politike, koja će poslužiti kao maska za „pomiriteljsku“ regionalnu politiku predsednika Srbije Aleksandra Vučića, koji je nedavno izašao u javnost sa idejom o pisanju Deklaracije o opstanku srpske nacije. Da je reč o dokumentu koji nastaje kao derivat mnogo šire Strategije razvoja kulture Republike Srbije, jasno je svima koji su imali priliku da čitaju njen nacrt. Naime, predsednik Vučić je zajedno sa Miloradom Dodikom početkom septembra, na zajedničkoj konferenciji za novinare, objasnio da se radi o programskom dokumentu koji će „obuhvatiti pravo na upotrebu srpskog jezika i ćiriličnog pisma, na izučavanje i negovanje srpske kulture, istorije i slobodarske tradicije, očuvanje nacionalne geografije, zaštitu srpskog kulturno-istorijskog nasleđa i pravo na informisanje na srpskom jeziku“. Sve ove teme razrađene su u Strategiji, tako da bi se ona mogla čitati i kao neka vrsta proto-deklaracije, čija je zloupotreba u srpskoj „slobodarskoj tradiciji“ već dobro poznata. No za razliku od Memoranduma SANU, koji je bio deo konspirativne delatnosti jednog dela Akademije, novi dokument nastaje kao rezultat javne delatnosti predsednika Srbije i predsednika Republike Srpske, jedino su autori dokumenta nepoznati, baš kao što su nepoznati i autori nacrta Strategije. Dakle, anonimnost je zagarantovana samo partijskim intelektualcima, koji u ovom trenutku sede i uveliko pišu paragrafe kojima će se legalizovati nelegalni prekodrinski rad Vučića i Dodika.

Prekjuče se moglo čuti saopštenje SANU, čiji je predsednik Vladimir Kostić rekao da Akademija ne učestvuje u pisanju ovog dokumenta. Zapravo, rekao je da SANU još uvek nije dobila javni (ali ni tajni) poziv da učestvuje u izradi ovog dokumenta. Inače, Kostić je potrošio poslednje dve godine kako bi se ogradio od nezakonitog delovanja Ćosićevog krila SANU tokom osamdesetih godina prošlog veka, koji je rezultirao pisanjem „programa za opstanak srpske nacije“, koji je „slučajno“ dospeo do javnosti da bi ga potom „slučajno“ podržao Slobodan Milošević sa svojim rukovodstvom. Neki analitičari će reći, pa dobro, nije isti kontekst kada je pisan Memorandum i ovaj sada kada se piše Deklaracija, jedno je bio tajni dokument koji je inicirala grupa intelektualaca dok je drugi javna stvar predsednika Srbije, na kojoj radi neimenovana grupa državnih intelektualaca. Srbija je tada bila deo SFRJ, a danas je na večnom putu eurointegracija. Ipak, zajednički imenitelj oba dokumenta je topos srpske politike u poslednjih stotinu godina – „opstanak srpske nacije“. Sama činjenica da je Vučićeva Deklaracija stavila u fokus upravo ovu temu, plasira u javnost programirani strah od nestanka kao najjeftinije sredstvo za mobilizaciju građanstva. Takođe, ovako formulisana teza upućuje na blisku budućnost u kojoj se mogu očekivati nevolje velikih razmera koje mogu ugroziti „opstanak srpske nacije“, čiji spas Vučić i Dodik vide u vođenju identitarne politike. Ovakve najave „teških vremena“ koja se moraju preduprediti jasno definisanom kulturnom politikom, po običaju maskiraju krah ekonomije i privrede, kao što je to bio slučaj osamdesetih godina, kada se tragalo za Nepoznatim Nekim ko bi bio odgovoran za nastupajuću bedu i siromaštvo. Zanimljivo je da Vučić poseže sa deklaracijom u jeku svoje višegodišnje kampanje o ekonomskom prosperitetu Srbije i permanentnom porastu BDP-a, što ne sme osporiti niko, čak ni preko tvitera. Međutim, ekonomski bum i Deklaracija o opstanku nacije isključuju jedno drugo kao što evropski Vučić isključuje Vučića radikalskog nacionalistu i obratno. Kao u igri detekcije, ostaje pitanje ko je od njih dvojice pravi. Istina o ekonomskom napretku Srbije mogla bi pružiti najbolji odgovor na ovo pitanje.

I pored odbijanja SANU, preostaje mnogo institucija u Srbiji koje bi pohrlile u susret baš takvoj vučićevsko-dodikovskoj Deklaraciji. Jedna od njih je i Matica srpska, prva koja je imala čast da otvori svoja vrata za javnu debatu o Strategiji razvoja kulture. Polemika koja se već mesec i po dana vodi između Saveza antifašista Vojvodine i predsednika Matice srpske Dragana Stanića, pokrenuta je povodom gostovanja dvojice nemačkih desničara u ovoj instituciji: Geca Kubičeka (Pegida) i Marka Jongena (Alternativa za Nemačku). Oni su održali predavanja koja bi se uz izvesne adaptacije i posrbe mogla uklopiti u pisanje Deklaracije za opstanak srpske nacije. Naime, Kubiček je govorio na temu „Identitet i samopreispitivanje“ dok je Jongenovo predavanje nosilo naslov „Ideologizacija nauke preko gender, queer, postkolonijalnih whiteness i drugih studija“. Ukoliko bi se uporedila platforma Pegide i AfD sa Vučićevom politikom, razlike bi se mogle naći samo u odnosu prema EU i migrantima. Ali zato postoji visok stepen kompatibilnosti u odnosu prema političkoj i vojnoj moći, državi, populizmu, medijima, kontroli i nacističko/nacionalističkoj prošlosti.

Vučić je tokom svoje vladavine uspešno plasirao mit o nevinim devedesetima i propasti koja je počela nakon pada Miloševića. Upravo takav preokret abolirao je ratne zločince, huškače, profitere ali i autore i promotere Memoranduma. S druge strane, normalizovana je praksa kreiranja ovakvih dokumenata, koja predstavlja kontinuitet miloševićevske politike zasnovane na zloupotrebi srpske manjine u regionu za njegovu (de)stabilizaciju. Vučićevoj stabilokratiji neophodan je ovakav programski dokument kako bi nastavio sa proizvodnjom tenzija, koje su ga paradoksalno i lansirale kao faktor stabilnosti. Najava ovog dokumenta u javnosti, najbolje ocrtava mehanizam funkcionisanja Vučićeve vladavine. S jedne strane, Dodik će za Deklaraciju reći kako njome „mi svi Srbi i želimo da se osvrnemo na tu činjenicu jer je neko namerno napravio tu zbrku i počeo da nas razdvaja”, dok će Vučić ostati u registru dobronamernog suseda Bosne i Hercegovine sa figom u džepu. Posledice ovakve politike mogu osetiti svi, čak i EU koja za sada žmuri na jedno oko kada je u pitanju Vučićevo igranje memorandumskom vatrom.

Peščanik.net, 13.09.2017.

Srodni linkovi:

Saša Ilić – Strategija podivljavanja

Saša Ilić – Ministar i margarite

Saša Ilić – Cveće zla

Ljubodrag Stojadinović – Aca i Mile spasavaju naciju

Ljubomir Živkov – Narodni zemljopis

Dejan Ilić – Ministar i njegovi stratezi

Saša Ilić – Strategija regresije kulture


The following two tabs change content below.
Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio 3 knjige priča: Predosećanje građanskog rata (2000), Dušanovac. Pošta (2015), Lov na ježeve (2015) i 3 romana: Berlinsko okno (2005), Pad Kolumbije (2010) i Pas i kontrabas (2019) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Jedan je od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Latest posts by Saša Ilić (see all)