Labyrinth

Labyrinth

Ima li nade za Srbiju – o tome sam danas u podne razgovarao sa prijateljima na raskrsnici ulica Krunske i Prote Mateje, stotinjak metara od centrale Demokratske stranke, preko puta ulaza u Muzej Nikole Tesle. Pretpostavljam da su o sličnim stvarima razmišljale i žene koje su se sat kasnije okupile kilometar dalje, na Trgu Republike da povodom 8. marta zatraže da im se „vrate preduzeća“. Za njih međutim to ne mogu da tvrdim, jer sam na fotografijama mogao samo da pročitam šta je pisalo na transparentima koje su nosile. A pisalo je „siromaštvo ubija“ i „žene, majke, radnice – nemamo ni nadnice“, ako sam dobro pročitao. Iz toga zaključujem da mora da su i one bile zabrinute za budućnost ljudi koji žive u Srbiji.

O čemu su razmišljali članovi i rukovodstvo Demokratske stranke, ne znam. Nije ih bilo na raskrsnici kod Muzeja, biće da su negde delili karanfile, ali gde – pitanje je. Jer, očito je da ih nije bilo ni na Trgu Republike, da se pridruže „maršu“ žena koje su pokušale da sačuvaju uspomenu na herojska vremena borbe za ženska prava. Ne sumnjam da će već sutra Demokratska stranka zatražiti da im damo svoj glas. Što se mene tiče, neka za njih glasaju Nikola Tesla, Slavko Ćuruvija, Zoran Đinđić i svi ostali koje je Demokratska stranka tako olako prepustila prpošnom SNS-u i sve dužem nizu „pravdoljubivih“ članova sve brojnijh komisija (Rajku Daniloviću, Vladimiru Popoviću, Veranu Matiću i drugima), koji sada bezočno trže mrtva tela za svoje sebične žive interese.

Ne znam o čemu su razmišljale ni one desetine hiljada ljudi koje su uložile ogroman napor i stavile svoj elektronski potpis na peticiju za to da se „Tesla ostavi na miru“. Da je bar svaki deseti od njih došao na ugao Prote Mateje i Krunske, to bi već bio neki uzorak na osnovu koga bismo mogli da zaključujemo i o preostalih 27.000. Ali, dobacuje sad neko, pa nisu svi potpisnici iz Beograda. Ali, odgovaram ja, što nisu izašli na ulicu u svojim mestima i tako pokazali da su zaista spremni da svojim telima brane urnu i to malo zdravog razuma koliko ga je ostalo u Srbiji.

Šta je bilo u glavama LGBT aktivista da ne prošetaju do centra, ni to ne znam. Meni bi bilo drago da sam ih video. To bi me ispunilo ponosom. Ali dobro, neki drugi put, kad njima nešto zatreba, tu smo.

No, dobro, nije bilo ni DS-a, ni hrabrih potpisnika peticije, ni LGBT aktivista, hajde da razgovaramo o onima kojima nije bilo teško da izađu na ulicu. Pitanje je jednostavno: zašto je bilo isuviše komplikovano da se „branitelji“ Tesle i borkinje za ženska prava nađu ispred Teslinog muzeja, i da onda svi zajedno prošetamo do Trga Republike. Ili, obrnuto, da se nađemo na Trgu i prošetamo do Muzeja. Je l’ to toliko teško, da nam se čini nemogućim dok mirno zaključujemo da – nema nade.

Peščanik.net, 09.03.2014.


The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)